Пређи на главни садржај

ČARLI BRAUN

Počeću sa dijalogom iz crtanog filma Čarli Braun, kad Lusi se ljutito kaže Čarliju: "Željela bi da promijenim svijet!". "A od čega bi počela?" upita Čarli. "Od tebe!" reče Lusi.
Često nažalost smo kao ova naprasita djevojčica Lusi, pa kad razmišljamo o željenoj promjeni mislimo da tamo neko drugi treba da se mijenja. Mi zapravo samo možemo mijenjati sebe, odnosno naše stavove.
Čitam iznova jednu knjigu Džona Maksvela, koja govori o stavu, tačnije promjeni stava kao pokretaču poztivnih promjena u nama i oko nas. Istina je to da problemi ne leže u nekom tamo Čarli Braunu, već često mi nemamo ispravan stav prema tim stvarima koji nam se dešavaju.
A koji je to stav? Najbolje ćemo ga vidjeti iz riječi koje izlaze iz naših usta, na osnovu onogo šta radimo i onoga što mislimo i želimo. Promjena stava donosi promjenu govora a ona dalje donosi promjene u odnosima sa drugima i brzo uvidjamo da i one dojučerašnje ogromne prepreke neopraštanja, gorčine i ćutanja, su rješive.
Tu je i promjena u djelima. Jer kao što neko reče, lenjost je tajni sastojak neuspjeha, koji najčešće ostaje tajna onima koji su ga doživjeli. Tako da moramo pokazati konkretnim djelima ono u šta vjerujemo i što nam je u srcu. Takva djela su plodotvorna i donose željeni rezultat. I na kraju mi moramo da pokažemo istrajnost i volju, tada sve djeluje nama u korist, pa i trenutni neuspjeh. Jer ako imaš dobar stav u tim iskušenjima, možeš da ojačaš i dobiješ preko potrebno iskustvo i stručnost.
I završio ovu priču onim čime sam je i počeo. Da mi nismo pozvani da budemo kao Lusi, i da se bavimo i mijenjamo druge, da mislimo ako se taj i taj makne ili promjeni onda će mi svanuti. Ne, nažalost to se ne dešava, mi jedino možemo ako hoćemo da mijenjami svoj stav i način razmišljanja. A ta naša unutrašnja promjena, koja dolazi u našim glavama i našim srcima će po onom buterrfly efect-u sa početka bloga, donijeti željenu promjenu svijeta.

Коментари

  1. Kad mi pocnemo da se mijenjamo, polako pocinje da se mijenja sve oko nas...i to je nacin kako mozemo promijeniti druge, odnosno njihovo ponasanje i odnos prema nama. Da li se oni zaista mijenjaju ili to mi pocinjemo da ih dozivljavamo na drugi nacin...ne znam, ali je isina da na taj nacin nastaju promjene...
    Kad postanemo svjesni da je pravi put nas preobrazaj, onda na svakom koraku srijecemo podrsku i potvrdu da smo na pravom putu...

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski