O času Gospodnjem i spremnosti za službu

Postoji jedan san koji se ponavlja u raznim varijantama, a mnogi ga prepoznaju kao svoj. Trebaš izaći na neko javno mjesto — na binu, na sastanak sa ključnim ljudima, pred sabor — a fale ti djelovi garderobe. Nešto od svešteničke odežde nije tu. Ili je tu, ali nije kako treba. I čitav san prožima ona mučna tenzija: izaći ćeš pred sve, a nijesi spreman. Osramotićeš se javno, pred onima čije ti mišljenje nešto znači. Dugo sam smatrao da mi Bog kroz takve snove govori o mojoj spremnosti. Ili, tačnije, o mojoj nespremnosti. Pitao sam se šta još treba da se promijeni u meni, šta da steknem, koju vrlinu da usavršim, koje znanje da dopunim — da bih konačno bio spreman za ono na što me Gospod poziva. I uvijek sam, negdje u sebi, povezivao tu spremnost sa nekom promjenom koja će se desiti u mom narodu, u mom okruženju. Čekao sam da me prihvate. Čekao sam da prepoznaju ono što nosim. Čekao sam da se okolnosti poklope, da se otvore vrata, da neko sa autoritetom kaže: sada je vrijeme. I onda mi je došao ovaj stih iz Jevanđelja po Jovanu, sa svadbe u Kani Galilejskoj: „Isus joj reče: što je meni do tebe, ženo? Još nije došao moj čas" (Jn 2,4). I učinio mi se kao potvrda svega onoga što sam osjećao. Još nije došao moj čas. Još nijesam spreman. Još me narod nije prihvatio. Još okolnosti nijesu sazrele.

Ali jedna misao me je onda oslobodila, i to tako iznenada da sam osjetio kako mi teret pada sa ramena. Upitao sam sebe: pa jesu li to Isusa prihvatili, pa je onda krenuo u službu? Je li Ga narod dočekao raširenih ruku? Jesu li starješine i vlasti prepoznale Poslanika Božjeg i rekle: evo, sada je vrijeme, sada možeš? Kakva ironija. Naravno da nijesu. Upravo suprotno — sve opstrukcije, sva protivljenja, sve zavjere i progoni počeli su tek onda kada je bio spreman. Kada je čas kucnuo. Ne prije toga. Čas nije došao zato što su Ga prihvatili. Čas je došao po nekom drugom mjerilu, po nekom drugom zakonu — i upravo tada, kada je Isus izašao u javnu službu, svijet se podigao protiv Njega. I tako sam počeo drugačije čitati ove riječi sa svadbe u Kani. I počeo sam shvatati da pitanje spremnosti za službu nije jednostavno, i da ima više dimenzija nego što sam mislio. Na svadbi u Kani Galilejskoj susrećemo se sa tajnom koju rijetko ko razmatra do kraja. Gospod reče Majci svojoj da čas još nije došao — pa ipak, čudo bi učinjeno. Voda postade vino, i to ne bilo kakvo, nego najbolje, sačuvano za kraj. Presveta Bogorodica, znajući Sina svoga na način na koji samo majka može znati, reče slugama ono što ostaje zapovijest za sva vremena: „Što vam god kaže, učinite" (Jn 2,5). I oni učiniše. I čudo se dogodi. Ovo se zbilo prije Jordana. Prije silaska Duha Svetoga u vidu goluba. Prije glasa Očevog sa nebesa. Prije pustinje i iskušenja. Prije poziva učenika i početka javne službe koja će Ga odvesti na krst. Isus je, dakle, mogao činiti čudesa i tada. Sila je bila tu. Milost je bila tu. Ljubav Majčina je bila tu. Vjera slugu je bila tu. Pa ipak, On reče da čas još nije došao. Kako to razumjeti? O kakvom času govori Gospod? Prvo sam pomislio: možda je u pitanju spremnost drugih da prihvate moju službu. Možda čas dolazi tek kada se narod probudi, kada prepozna proroka, kada otvori srce za riječ koja mu se upućuje. I za ovu misao našao sam uporište u Svetom Pismu, u govoru arhiđakona Stefana pred Sinedrionom, neposredno pred njegovo mučeništvo. Stefan je podsjećao Izrailj na Mojsija. Rođenje ovog proroka bilo je tačno prorečeno — on je bio dio spasonosnog plana Božjeg da izbavi narod iz četiristogodišnjeg ropstva misirskog. Proroštvo o njemu nastalo je još u vrijeme kada Avramovo pleme nije ni slutilo da će postati roblje u Egiptu. Ali đavo je znao za to obećanje. I premda nije znao koje tačno dijete, učinio je sve da pogubi svu djecu koja su se u to vrijeme rađala. Bog je, međutim, vjeran. U pravo vrijeme rodi se pravi vođa — sačuvan u kovčežiću od site, izvučen iz vode od kćeri faraonove, odgojen kao knez u dvoru egipatskom. Školovan u svoj mudrosti Misiraca, vičan upravljanju, upoznat sa načinom na koji funkcioniše vlast. I nadasve: slobodan. Jer slijepac slijepca ne može voditi. Samo slobodan čovjek — slobodan u duhu, ne samo tijelom — može porobljeni narod povesti u slobodu. Sam Mojsije osvijesti se u svom pozivu. Vidje kako Egipćanin tuče Jevrejina, i nešto se u njemu pokrenu. Duh ga je poticao. Bio je spreman učiniti djelo oslobođenja. I učini prvi korak — ubi Egipćanina i sakri ga u pijesak. Ali narod ga nije prihvatio. Stefan o tome svjedoči: „Mišljaše pak da braća njegova razumiju da Bog njegovom rukom njima spasenije dade: ali oni ne razumješe" (Dj 7,25). Mojsije je mislio da će braća shvatiti. Da će prepoznati izbavitelja. Da će vidjeti ruku Božju. Ali oni ne razumješe. Sutradan, kada pokuša da pomiri dva Jevrejina koji su se svađali, jedan od njih mu reče: „Ko je tebe postavio za glavara i sudiju nad nama? Hoćeš li ti da me ubiješ kao što si jučer ubio Egipćanina?" (Izl 2,14). I Mojsije pobježe, uplašen, u zemlju Madijamsku. I tamo ostade četrdeset godina, čuvajući ovce svoga tasta Jotora. Stefan nastavlja: „Naši preci nisu htjeli da ga poslušaju, nego su ga odbacili i svojim se srcem vratili u Egipat" (Dj 7,39). Može, dakle, sve biti spremno sa Božje strane. Može Bog podići slugu svoga, osposobiti ga, utvrditi u pozivu, dati mu znanje i mudrost i slobodu i hrabrost. Ali spasenja neće biti ako narod i knezovi ne prepoznaju poslanika, ne prihvate ga i ne poslušaju — pa ma kako bio „politički nekorektan" u očima svijeta. I ovo me je dugo držalo u onom iščekivanju. Čekao sam da se narod promijeni. Čekao sam drugu generaciju. Čekao sam da Bog podigne one koji će poželjeti slobodu — ma koliko ona bila teška i neizvjesna — radije nego „sigurnost" ropstva. Čekao sam prepoznavanje. Ali onda sam se upitao: a je li zaista samo do naroda? Je li spremnost za službu određena isključivo spremnošću onih kojima služimo? I pogledah Isusov život. I vidjeh da nije tako. Vidjesmo li prihvatanje od crkvenih starješina i vlasti tokom Isusove javne službe? Ne vidjesmo. Fariseji i sadukeji, prvosveštenik i Sinedrion, Irod i Pilat — svi su ustali protiv Njega, svako na svoj način. Pa ipak, čas jest došao. Javna služba jest počela. Jevanđelje jest bilo propovijedano. Čudesa jesu bila činjenja. I sve se dovršilo do krsta i do vaskrsenja. „Svojima dođoh, svoji me ne primiše" (Jn 1,11). Ovo nije izgovor za odlaganje službe — ovo je opis onoga što se dogodilo usred službe. Sa bolom u srcu Gospod je gledao na Jerusalim i govorio: „Jerusalime, Jerusalime, ti što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi, koliko puta sam htio da skupim tvoju djecu, kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi nijeste htjeli. Evo, kuća vam se ostavlja pustom" (Mt 23,37-38). Dakle, čas ne zavisi od spremnosti naroda. Isus nije čekao da narod bude spreman. Izašao je, propovijedao, liječio, izgonio demone — i bio odbačen. I to odbacivanje nije zaustavilo službu. Samo ju je usmjerilo prema krstu. Šta onda određuje čas Gospodnji? Šta čini čovjeka spremnim za službu kojoj ga Bog poziva? Odgovor počinjem nazirati u samom redosljedu događaja Hristovog života, i u viđenju proroka Izaije. I usuđujem se reći — premda sa strahom i trepetom, jer ovo ostaje otvoreno za dalje bogoslovsko razmišljanje — da čas Gospodnji počinje momentom ličnog susreta sa Bogom. Onim susretom u kojem čovjek biva prihvaćen, očišćen i pozvan. Ne od ljudi — od Boga. Isusova javna služba nije počela čudom u Kani, premda je čudo bilo učinjeno. Počela je na Jordanu. Tamo, na rijeci, među grješnicima koji su dolazili Jovanu na krštenje pokajanja, Isus iziđe iz vode — i nebo se otvori. Duh Sveti siđe na Njega u tjelesnom obličju kao golub. I začu se glas Očev: „Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji" (Mt 3,17). Ovo je Bogojavljenje. Ovo je trenutak u kojem identitet biva utvrđen — ne pred ljudima, nego pred nebom i zemljom, pred anđelima i demonima. Otac govori. Duh silazi. Sin biva javno objavljen. I tek nakon toga, Duh odvodi Isusa u pustinju na iskušenje. I primijeti: svako iskušenje đavolovo počinje istom provokacijom — „Ako si Sin Božiji..." Ako si. Đavo napada identitet. Pokušava da pokoleba ono što je Otac upravo utvrdio. „Ako si Sin Božiji, reci ovom kamenju da postane hljeb. Ako si Sin Božiji, baci se sa vrha hrama. Ako si Sin Božiji, pokloni mi se i daću ti sva carstva svijeta." Ali Isus ne reaguje. Ne dokazuje se. Ne pretvara kamenje u hljeb da bi pokazao ko je. Ne skače sa hrama da bi natjerao anđele da Ga nose. Ne klanja se đavolu da bi dobio ono što Mu ionako pripada. On zna ko je. Čuo je to od Oca. Duh Mu je svjedočio. I u toj sigurnosti, u tom identitetu ukorijenjenom u ljubavi Očevoj — a ne u priznanju svijeta — leži temelj svake istinske službe. I upravo ovdje razumijemo zašto je Mojsije morao u Madijam. Nije zato što nije bio spreman — bio je školovan, hrabar, slobodan. Nije ni zato što narod nije bio spreman — narod nije bio spreman ni četrdeset godina kasnije. Mojsije je morao u pustinju zato što mu je bio potreban susret sa Živim Bogom. Bez tog susreta, bez glasa iz goruće kupine, bez onog „Ja sam koji jesam" — Mojsije ne bi izdržao ono što ga je čekalo. Ne bi odoljeo faraonu. Ne bi podnosio gunđanje naroda. Ne bi preživio četrdeset godina lutanja sa onima koji su svojim srcima stalno bili u Egiptu. Jer bi svoj identitet još uvijek tražio u očima tog naroda koji ga je odbacio. A narod koji te je jednom odbacio, odbacuje te iznova i iznova. Isto vidimo u Izaijinom viđenju, u šestoj glavi njegove knjige. Prorok ugleda Gospoda kako sjedi na prijestolu visokom i uzdignutom, i skuti Njegovi ispunjahu hram. Serafimi stajahu oko Njega, svaki imajući šest krila, i klicahu jedan drugome: „Svet, svet, svet Gospod nad vojskama! Puna je sva zemlja slave Njegove!" (Iz 6,3). I pragovi se zatresoše od glasa, i dom se napuni dima. I prva reakcija Izaijina nije spremnost za službu. Prva reakcija je slomljnost, strah, svijest o vlastitoj nedostojnosti: „Jaoh meni, pogiboh! Jer sam čovjek nečistijeh usana, i živim usred naroda nečistijeh usana, a oči moje vidješe Cara, Gospoda nad vojskama!" (Iz 6,5). Izaija vidi Boga — i vidi sebe. I u tom viđenju shvata ko je on zapravo. Ne ono što je mislio da jeste, ne ono što su drugi mislili o njemu, nego ono što jest pred licem Božjim: čovjek nečistih usana. Ali ovo nije kraj. Jedan od serafima doletje k njemu, noseći u ruci žeravicu koju uze sa žrtvenika kleštima. I dotače se usta njegovijeh, i reče: „Evo, ovo se dotače usana tvojijeh, i bezakonje tvoje uze se i grijeh tvoj očisti se" (Iz 6,7). Tek tada — očišćen, oprošten, prihvaćen — Izaija čuje glas Gospodnji: „Koga ću poslati? I ko će nam poći?" I odgovara bez oklijevanja: „Evo mene, pošlji mene" (Iz 6,8). Izaija se ne premišlja. Ne pita šta tu ima za njega. Ne postavlja uslove. Ne čeka da narod bude spreman da ga primi. Susret sa Božjom slavom i iskustvo oproštenja čine ga spremnim za bilo kakvu službu, ma koliko teška bila. A bila je teška — jer ga Bog šalje narodu koji neće slušati, koji će zatvoriti oči i začepiti uši, narodu čije će srce otvrdnuti. Ovo je, dakle, redoslijed koji se ne smije preskočiti: viđenje Boga, slomljnost pred vlastitom nedostojnošću, očišćenje Božjom milošću, i tek onda — poziv i odaziv. Čovjek koji nije doživio da je prihvaćen od Boga, koji svoj identitet još uvijek traži u očima svijeta, u pozicijama, u priznanju okoline, u prihvatanju naroda i knezova — takav čovjek nije spreman za službu. Možda ima darove. Možda ima znanje. Možda ima čak i revnost. Ali čas njegov još nije došao, jer temelj još nije položen. A temelj je: lični susret sa Živim Bogom, u kojem čuješ glas koji kaže ko si — ne po mišljenju svijeta, nego po ljubavi Očevoj. I tek sada razumijem zašto me je toliko koštala ona potreba da se dokažem. Zašto me je držala u ropstvu. I zašto je oslobođenje došlo tek kada sam prestao čekati prihvatanje od ljudi. Najskuplje nas košta u životu ona potreba da se ostvarimo, da se dokažemo pred ljudima do čijeg nam je mišljenja stalo. Ova želja ima nešto bijedno u sebi — da pokažemo onima koji su nas omalovažili da vrijedimo daleko više nego što govore. Znao mi je otac reći: „Sine, vidim da si isti kao i ja — samo te valja isprovocirati i iznervirati, i odma završiš što traže od tebe." I imao je pravo. Jer ima to nešto u nama, taj mehanizam koji nas tjera da reagujemo na provokaciju, da se dokazujemo, da tražimo potvrdu od onih koji su nas ponizili. Tako je čuveni pop Milo Jovanović, opjevan u guslarskoj pjesmi, otišao u pogibiju. Knjaz ga je pred vojvodama ponizio riječima „nit si voda nit si vino", i pop, da bi dokazao ko je, ode na utvrđeni grad Nikšić da pozove na megdan turskog kapetana Mušovića. I pogibe mučkim plotunom sa zidina — ovaj crnogorski junak, izuzetne muške ljepote, visokog stasa, laganog trka, lijepog i svjetlog lica, punog vedrine i humora. Sjećam se da smo i mi djeca plakali slušajući tu guslarsku pjesmu. Budilo se u nama nešto protiv nepravde. Ali tek sada vidim duboku besmislenost tog dokazivanja. Zašto je ovaj pop iz Markovine suludo izgubio svoju lijepu glavu? Upravo iz tog iskonskog zla i potrebe da se potvrdimo. Krenuo je u propast dokazivanja kako je u pravu, a onaj drugi u krivu. A do čijeg mu je mišljenja bilo stalo? Do knjaza — onog zajedljivog, ironičnog duha koji pecka kako kakva osa. Otkuda to u nama? Zašto nam je mišljenje drugih toliko važno? Ako smo zaista uvjereni u istinitost onoga što činimo, zašto nam je neophodno da to drugi potvrde? Vjerujući da se dokazujemo drugima, mi zapravo pokušavamo da se dokažemo samima sebi. Da pokažemo sebi ko smo i da nešto umijemo. Ali naš identitet i stvarna vrijednost kod Boga ne mjere se društvenim statusom. Niti padaju poniženjem, niti rastu hvalom koju dobijamo od ljudi. Bog ne gleda ko je ko, nego gleda ono što nam je u srcu, kakva su naša djela — iskrena ili licemjerna. Koga lažemo ako nas neko vidi drugačijim nego što zaista jesmo? Ili lažemo sebe, ili su drugi u zabludi. A najčešće su u zabludi oni koji i sami imaju problem sa realnim sagledavanjem sebe — kojima vlastita unutrašnja zbrka i nakaradni sistem vrijednosti zamućuje sliku o drugima. Ako živimo u istini, onda negativno mišljenje okoline nije naš problem, već njihov. Ima ljudi koji nijesu u stanju da priznaju bilo čiju vrijednost, svakome nalaze mane — a to je upravo zato što sami sebe strašno malo cijene. Korijen ovog zla razotkriva se u iskušenju sa kojim je i Isus bio suočen u pustinji. Svaka od tri sotonska iskušenja počinjala je provokacijom: „Ako si Sin Božiji, učini to i to..." — implicirajući da On to nije. Izazov je uvijek po pitanju identiteta. A motiv je natjerati nas da učinimo nešto radi samopotvrđivanja, da svoj identitet gradimo na spoljašnjim elementima ovog svijeta: na novcu, na moći, na vlasti, na priznanju. Da je Isus nešto preduzeo kako bi se dokazao — i sebi i đavolu — pokazao bi svoju nesigurnost i nevjeru prema Ocu. Ali On je znao ko je. Čuo je to na Jordanu. Duh Mu je svjedočio u srcu. I zato nije imao potrebu da to dokazuje. Ovo je arhetip koji pokazuje šta je predmet svakog iskušenja i temelj svake manipulacije: naš identitet u Bogu. Pitanje ko smo mi i ko je naš Bog. To se testira. Ako činimo bilo šta što ne proističe iz našeg unutrašnjeg uvjerenja, već prosto reagujemo na vanjske provokacije i okolnosti, promašićemo cilj svoga postojanja. A šta je grijeh nego upravo to? U Svetom Pismu za grijeh se koristi starogrčka riječ hamartia, koja doslovno znači promašiti cilj. Danas ljudi svoje ponašanje prilagođavaju situaciji više nego svojim uvjerenjima. Nominalno se deklarišu vjerujućima, ali praktično ne žive svoju vjeru. Ne mijenjaju sebe — prilagođavaju se. Svoje promašaje pravdaju riječima: „Što ću, mora se, sila Boga ne moli..." I možemo cijeli svijet zadobiti, ali izgubićemo sebe i svoju dušu. Naše ja, naše bivstvo, umjesto da se određuje i preobličava spram Boga — spram tog savršenog lika — okreće se prema ništavilu i pokušava da se samopotvrdi u ovom svijetu. A mi nikada nećemo vidjeti ko smo dok ne pogledamo u savršeno lice Božje. Falsifikat se tek u originalu prepoznaje kao lažan — ma koliko se razlikovao od svih ostalih falsifikata, ta ga činjenica ne čini originalom. Biblija nam kaže da je mudri i sveti Bog stvorio čovjeka po obličju svojemu. Čovjek nije tek bilo kakav stvor koji gmiže zemljom — stvoren je sa svrhom, stvoren da vlada stvorenjem na zemlji. Uzvišeniji je od svake visoko razvijene životinje. Po veličini čovjek je neznatan u poređenju sa suncem, mjesecom i zvijezdama, ali Bog mu je dao jedinstveno i uzvišeno mjesto u svemiru. Čovjek je postao Božji lični predstavnik na zemlji, kao duhovno, racionalno, moralno i vječno biće. Padom u grijeh čovjek je svoj duhovni autoritet predao sotoni i živi pod prokletstvom. Ali Božja je volja da se u Isusu Hristu obnovi u nama božanski lik, da zauzmemo iznova mjesto duhovnog autoriteta, da sjednemo Ocu s desne strane u Hristu Isusu. I umjesto tog duhovnog obnovljenja, mi u svojoj paloj prirodi pokušavamo da se predstavimo svijetu u najboljem svjetlu — bez mana, savršeni — sve u nadi da će nas zavoljeti i prihvatiti. Ali brzo shvatamo da ne možemo zadovoljiti svakoga, niti bismo trebali to pokušavati. Naša ljepota leži u našoj ranjivosti, u našim autentičnim nesavršenostima. U našim slabostima pokazuje se Božja sila. Zato se treba pomiriti sa Bogom i sa samim sobom. Prihvatiti sebe sa svim ograničenjima i prigrliti ono što jesmo. Odlučiti biti ono što jesi — jedinstven i autentičan. Zahvaliti se na tome svome Stvoritelju i prestati se dokazivati. Prestati biti ono što mislimo da bi drugi željeli od nas. Samo tako ćemo se otvarati za prave i iskrene odnose, zadobiti unutrašnji mir i pravu sreću. Živjeti ono što jesi — to je jedini pojam uspjeha. Duhovno iskusni ljudi, koji su igrali mnoge uloge u životu, reći će vam da je na duge staze bolje da vas preziru zbog onoga što jeste nego da vas vole zbog onoga što nijeste. Govorite istinu iako vam glas podrhtava. Jer samo ako ste iskreni i pošteni prema sebi, vi svijetu ostavljate nešto jedinstveno i veličanstveno čega prije nije bilo. Vi ste opravdali svoje stvaranje. A ovaj naopaki svijet, ovaj sistem vrijednosti kojim gospodari sam sotona, ustaće protiv vas. Pokušaće izmjeriti vašu vrijednost prema onome što imate, umjesto prema onome što jeste. Kada vam bude nudio slavu, bogatstvo i prihvaćenost — samo da se odreknete sebe i onoga u što vjerujete — znajte da laže i da samo trguje. To znaju oni koji su na taj put otišli za slobodom, nezavisnošću i milionima, a vratili se zarobljeni dugovima i podložni raznim zavisnostima. Zato: djeluj, a ne reaguj na provokacije. Uhvati se unutrašnjih impulsa, ideja i djelatnosti koje te čine živim i ispunjavaju. Nema veće sreće i zadovoljstva od snažnog karaktera, iskrenog srca i osjećaja samovrijednosti. Mari manje o tome što si drugima, a više o tome što si samome sebi i svome Bogu. Sav strah od odbačenosti, razočarenja i boli nestaće onog trenutka kada prestanu očekivanja i dokazivanja. Kada prestane potreba da od drugih tražimo vrednovanje koje samo mi možemo pružiti sebi — i koje već imamo od Onoga koji je zapravo najvažniji. Taj Isusov način — djeluj, ne reaguj — vidimo kroz cijelo Jevanđelje, od iskušenja u pustinji do krsta. Kroz mnoštvo situacija u kojima je bio provociran od naroda, vjerskih vođa, pa i učenika, da učini ono što su oni od Njega očekivali. Pa sve do onog ćutanja na sudu pred Pilatom. Jer kome da dokazuje svoju nevinost kada zna da oni ne žele Istinu? Lako je možda odoljeti provokacijama kada smo jaki i kada nam dobro ide. No kada dođe krizna situacija, tada nastaje stvarno iskušenje. „I Isus ogladnje..." — tek tada je počelo iskušenje. „Ako si Sin Božiji, reci ovom kamenju da hljeb postane..." Kada dođemo u potrebu, kada naraste pritisak od vanjskog svijeta, od ukućana, od gazda na poslu, od okoline — tada će se vidjeti šta nam je u srcu. Da li smo maslina koja pušta fino ulje djevičanske čistoće, ili će pokuljati gorka voda i paklena vatra iz naših usta? Tada ne reaguj — jer zbog pale prirode naš prvi impuls je uglavnom pogrešan. Vrijeme dok brojimo do deset treba iskoristiti da se saberemo i podsjetimo sebe da gnjev treba iskoristiti za rješavanje problema, a ne za destrukciju. Isus nam pokazuje potpuno drugačiji put, na prvi pogled apsurdan. Razlog Njegovom ophođenju sa ljudima opisan je u riječima: „...znajući Isus da mu sve Otac dade u ruke, i da on od Boga iziđe i k Bogu ide..." (Jn 13,3). Isus svoj identitet i svoju vrijednost nije imao u poziciji koja Mu je data, niti u prihvatanju od ljudi. On je bio Božji Sin — i to je bio temelj Njegovog identiteta i Njegove vrijednosti. On je to znao. Čuo je to od Oca. I zato Mu nikakvo ljudsko odbacivanje nije moglo oduzeti ono što je imao. Čovjeku bez Boga nije moguće doći do potpuno zadovoljavajućeg iskustva u ovom pogledu. Jurnjava za vrijednostima ovog svijeta naročito se izražava u ponašanju onih koji se dočepaju pozicije koja im nešto znači. Istina je drugačija: „Daj čovjeku poziciju i saznaćeš kakav je čovjek." Da je ljudski razmišljao, vjerovatno bi i Isus, kao većina ovozemaljskih vladara, upotrijebio svoju vlast da eliminiše neprijatelje. Ali On se spušta na najniži nivo — pere noge učenicima (Jn 13,1-17). Najveći ikada rođen u ljudskom rodu, jedini istiniti Bog i istiniti čovjek, koji je mogao sve podvrgnuti pod svoju vlast — On se spušta na nivo koji je u očima svijeta bio najniži. Čovjeku koji nije nanovo rođen, ovaj postupak je potpuna ludost. Ako vođa svoju vrijednost i svoj identitet ima u poziciji, takav vođa postaje opasan za one koji ga slijede. Njegova vrijednost traje koliko i pozicija. Za takvog vođu jedino je slijepa poslušnost prihvatljiva. Potrebno mu je stalno dokazivanje, stalno potvrđivanje od okoline. Takvi će iznova zahtijevati dokaz ljubavi i lojalnosti. Bilo kakav negativan komentar takav vođa smatra napadom ne samo na funkciju, već i na svoju ličnost — jer je pozicija dio njegovog identiteta. A to je strašno iskustvo, to je pakao i ništavilo, kada čovjek svoj identitet gradi na elementima ovog materijalnog svijeta koji se ruši i nestaje. Nesposoban da razdvoji svoju ličnost od funkcije, takav vođa iz ličnih razloga može imati lične obračune sa svojim neistomišljenicima, sve pod plaštom zaštite širih interesa. Takav vođa nije u stanju da služi drugima darovima koji su mu dani — traži potvrdu svoje vrijednosti kroz očuvanje pozicije i poltrona koji mu daju izraze divljenja i ulagivanja. Način na koji je Isus koristio svoj autoritet i vlast jeste ono što današnjem čovječanstvu treba i priželjkuje — da vođe svoje sposobnosti i poziciju koriste radi dobra cjelokupne zajednice, a ne radi svojih sebičnih interesa. Međutim, ovaj način življenja koji je Isus praktikovao nije samo različit od svih drugih — on je nemoguć da ga čovjek bez Boga praktikuje. U palom svijetu dominira motiv samopotvrđivanja ega. Osobe niskog samopoštovanja nestabilne su i osjetljivije na informacije iz okoline, na prihvatanje ili odbacivanje. Na potpuno drugoj strani stoji hrišćanski koncept: osobe visokog samopoštovanja u Bogu, koje gledaju u svoje srce i žive svoja uvjerenja, bez želje za dokazivanjem — jer znaju ko su, od koga su i kuda idu. Pa tek tada shvatiš kako je ćutanje snažnije od bilo kakvog govora i odbrane. Kako je nekada važniji stav srca nego svi pokreti tijela. Da se stvarna snaga i sila pokazuje upravo u izostanku pokazivanja sile i snage. Da potreba da se ispoljimo i ostvarimo u ovom svijetu ne smije biti motivisana provokacijom ili željom za dokazivanjem. Da ljudi koji mnogo pričaju o sebi i drugima, o pravdi i nepravdi, i ne prestaju — zapravo imaju problem sa nesigurnošću u pogledu svog identiteta. Ćutanje je za njih nezamisliv pakao, jer bi mogli čuti sebe i svoje misli, kojih se boje. Boje se smrti. Boje se ništavila koje ih obuzima. A nekada, kada nas zastrašuju, jedini put u život vodi kroz smrt. Kao i kada smo opanjkani i isprovocirani, mirno ćutanje je najbučniji govor i najsnažnija odbrana. Sav podvig i veličina je ostati krotak, strpljiv i ponizan. Umrijeti svom egu, ponosu i ovom svijetu, a živjeti Bogu u jednoj novoj stvarnosti — to ovom svijetu često izgleda kao kukavičluk, bježanje od borbe i negacija identiteta. Međutim, vrlo često je to jedini način da opstanemo i ostanemo svoji. I tako se vraćam na one snove, na tu tenziju nespremnosti, na onaj strah da ćeš izaći pred ljude a nešto ti fali od odežde. Sada razumijem da problem nije u tome što me narod ne prihvata. Problem nije ni u tome što mi fali neka vrlina ili znanje. Problem je bio u tome što sam svoj identitet i svoju spremnost mjerio očima svijeta, a ne glasom Očevim. Čas dolazi kada čuješ glas sa nebesa: „Ovo je sin moj ljubljeni." Čas dolazi kada te žeravica sa žrtvenika dotakne i očisti grijeh tvoj. Čas dolazi kada prestaneš tražiti potvrdu od onih koji te nikada neće prihvatiti — i počneš živjeti iz onoga što ti je Otac dao. Možda te narod neće prihvatiti ni tada. Isusa nijesu prihvatili. Izaiju nijesu slušali. Mojsija su odbacili. Ali čas je ipak došao. Služba se ipak dogodila. Riječ je ipak bila izgovorena. I sjeme je ipak bilo posijano — za pokoljenja koja dolaze. Na Kani, Isus nije izašao pred narod kao Mesija. Nije tražio priznanje. Nije se dokazivao. Tiho, u pozadini, učinio je ono što samo Bog može učiniti — u odgovoru na vjeru Majčinu i poslušnost slugu. I učenici „vjerovaše u Njega" (Jn 2,11). Čas se, dakle, mjeri unutrašnjom zrelošću i Božjim određenjem i vjerom onih koji su prisutni — ali nikada potrebom za dokazivanjem, i nikada čekanjem na masovno prihvatanje. Mojsije je morao u Madijam da čuva tuđe ovce četrdeset godina — ali nije zato što nije bio spreman, niti zato što narod nije bio spreman. Narod nije bio spreman ni kada se Mojsije vratio. Mojsije je morao u pustinju zato što mu je bio potreban susret sa Živim Bogom — onaj glas iz kupine koja gori a ne sagorijeva, ono „Ja sam koji jesam", ono otkrivenje Boga otaca koje će ga držati kada sve drugo popusti. Bez tog susreta, Mojsije bi i dalje svoj identitet tražio u očima naroda koji ga je odbacio. I ne bi izdržao. Ne bi izdržao faraonovo protivljenje. Ne bi izdržao gunđanje naroda u pustinji. Ne bi izdržao četrdeset godina sa onima koji su srcem bili u Egiptu. Tek kada je čuo glas: „Ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev" (Izl 3,6) — tek tada je bio zaista spreman. Ne zato što se narod promijenio. Nego zato što je Mojsije sada znao ko ga šalje i u čije ime ide. Izaija je morao vidjeti Gospoda na prijestolu i biti očišćen žeravicom. Isus je morao čuti glas Očev na Jordanu prije nego što izađe u pustinju, i u toj pustinji pobijediti đavola — ne dokazivanjem, nego vjerom u ono što je Otac rekao. I tek tada počinje služba. Zato više ne čekam da me prihvate. Ne čekam da se okolnosti poklope. Ne čekam da neko sa autoritetom kaže: sada je vrijeme. Čekam samo jedno — da čujem glas Očev, jasno i nedvosmisleno, u dubini svoga srca. I kada ga čujem, kada budem znao ko sam i čiji sam i kuda idem — tada ću izaći, pa ma šta svijet rekao. Jer čas nije stvar ljudskog prihvatanja. Čas je stvar unutrašnjeg susreta sa Živim Bogom, nakon kojeg više nemaš potrebu da se dokazuješ — jer znaš ko si, od koga si, i kuda ideš. Do tada — čuvaj, Mojsije, ovce. Čekaj, Izaijo, dok te žeravica ne dotakne. Slušaj, dušo, dok ne čuješ glas koji kaže: „Ti si sin moj ljubljeni." I kada ga čuješ — ustani i idi. Pa makar te ne primili. Pa makar kuća ostala pusta. Pa makar kamenje vikalo umjesto ljudi. Jer čas tvoj nije u rukama onih koji te odbacuju. Čas tvoj je u rukama Onoga koji te je stvorio, koji te je iskupio, koji te je pozvao po imenu. I On je vjeran.