DUPLA METANOJA Poema u dva glasa
DUPLA METANOJA
Poema u dva glasa
I
Ko si ti koji nosiš moje lice? Ko si ti u ogledalu razbijenom?
Ja sam onaj koga slave, onaj kome mašu sa ulica, onaj čije ime znači — prihvaćen.
A zašto ti drhte ruke kad ostaneš sam?
Zato što znam. Znam da ovaj štapić nema moći. Znam da je mjehur — samo vazduh. Znam da me vole zbog onoga što nijesam, a ono što jesam — to niko nije tražio da vidi.
Onda zašto ćutiš?
Zato što sistem traži tišinu. Zato što za svako moje "dobro" mora postojati nečije "zlo". Inače — kako bi znali da sam dobar?
Razumijem. I ja sam bio ti.
Bio sam onaj koji dolazi na posao u sedam, koji se osmjehuje šefovima, koji ne pita zašto napreduju pogrešni. Bio sam vojnik koji sluša, đak koji se javlja za pet, činovnik koji potpisuje, vjernik koji ćuti kad treba govoriti.
I šta te je probudilo?
Jedan dječak. Jedan koji je vjerovao u čuda. Čija je molitva bila uslišena, koji je gledao kako se demoni povlače, kako rane zacjeljuju, kako Neko odgovara iz tišine.
II
Umorna sam.
I ja.
Hoćeš li sa mnom?
Kuda?
Daleko. Đe nas niko ne poznaje. Đe me neće zvati Prokletnicom, đe te neće zvati izdajnikom. Đe možemo biti — samo mi.
A borba?
Koju borbu? Pogledaj oko sebe. Čak i oni kojima sam pomogla okreću leđa, bježe od mene. Životinje koje sam oslobodila — i one me se plaše.
Znam.
On me čeka. Volimo se. Hoćemo kuću daleko od svega, đecu koja neće znati za ovaj rat, za ovu mržnju, za ova imena.
Razumijem.
Onda — pođi sa mnom.
Ne mogu.
Zašto?
Zato što ako svi odemo — oni su pobijedili. Ne sistem. Ne čarobnjak. Nego strah. Naš strah.
A šta ćeš ti sama, ovđe? Među onima koji te koriste? Među lažovima i farisejima?
Ostaću da se promijenim. A možda — da promijenim i ovo malo oko sebe. Iznutra. Tiho. Nevidljivo.
Jesu li te zvali Budalom?
Jesu. I naivnom. I fanatikom. Govorili su: "Mogla si biti neko."
A voljeni? Šta su rekli voljeni?
Kad ti voljene osobe tokom života nabiju osjećaj krivice i nedostojnosti, lako je biti religiozan. Za takve kažu: "Dobar čovjek." Ali za koga dobar? Za one koji te drže na lancu kajanja?
Takvima je teško biti slobodan, opravdan, radostan — jer ne razumiju što je bezuslovna ljubav.
Zato je On otišao na krst.
Da. Zato. Zbog nas "loših", ne zbog onih "dobrih".
Onda... ti ostaješ?
Ostajem.
A ja idem. Za njim. Za životom. Za đecom koja će trčati po travi i neće znati da je majka nekad letjela na metli.
Idi. Nosiću te u sebi — onaj dio mene koji je htio da pobjegne, koji je htio pravdu sada, odmah, vidljivu, koji je htio da sve ovo ima smisla.
Oprosti mi.
Nema tu oprosta. Ima samo — razumijevanja. Ti biraš ljubav. Ja biram služenje. Oboje biramo život.
Hoćemo li se ikad sresti?
Ne znam. Možda jednog dana — na nekom putu đe se sretnu oni koji su išli i oni koji su ostali.
Zbogom.
Ne zbogom. Do viđenja.
EPILOG
Skidam mjehur. Bacam štapić koji nikad nije bio moj. Ne uzimam metlu — jer ne bježim.
Ostajem ovđe. U sistemu punom laži, u crkvi punoj fariseja, u svijetu punom straha.
Ali više nijesam dio toga. U tome sam, ali ne od toga.
Ona je otišla za svojom ljubavlju. Ja ostajem sa svojom.
Neka me zovu kako hoće. Neka me zovu Budalom. Stvari se mijenjaju iznutra. Kraljevstvo raste kao kvasac — tiho, nevidljivo, dok jednog dana hlјeb ne bude gotov.
Sloboda nije raskrsnica, nije "lijevo ili desno". Sloboda je kad iz dubine duše kažeš: Neka bude volja Tvoja, Oče — i to da živiš.
U tim riječima, usred haosa, krije se sloboda od svijeta i stihija kojima se nijesmo umjeli oduprijeti.
Sloboda je samo u Duhu Svetome. Sve ostalo je robija.
A ja? Zelena od rana, napuknuta od udaraca, ali — živa.
Коментари
Постави коментар