Tvoje dobro, ne od nevolje

U tišini duševnih borbi, u intimnom odnosu vjernika sa Bogom, u najskrivenijim odajama naše svijesti, gdje se donose odluke koje nijedno stvoreno biće ne može vidjeti, odvija se najveća drama ljudskog postojanja – drama slobode. Apostol Pavle, taj veliki bogoslov koga često ne razumijemo u potpunosti, dotakao je ovu najdublju tajnu u jednoj naizgled sporednoj rečenici: "Da tvoje dobro ne bude iz nevolje" (Filimonu 1:14). Koliko mudrosti, koliko dubine krije se u ovim jednostavnim riječima! O čemu zapravo Pavle govori? Obraća se Filimonu povodom njegovog odbjeglog roba Onisima. Pavle bi mogao koristiti svoj apostolski autoritet, mogao bi zahtijevati, mogao bi narediti – ali on to ne čini. Umjesto toga, piše: "Bez tvoje volje ne htjedoh ništa činiti, da ne bi tvoje dobro bilo kao od nevolje, nego od dobre volje" (Filimonu 1:14). Ovdje grčka riječ ἀνάγκη (anánkē) – nevolja, prinuda, nužnost – stoji u oštroj suprotnosti sa dobrovoljnošću, sa slobodnim darom ljubavi. Razmišljao sam dugo o ovoj riječi – anánkē. Nije to bilo kakva nevolja, nije nesrećan splet okolnosti. To je prinuda, prisila, nužnost koja se nameće spolja, sila koja primorava čovjeka da nešto učini, čak i kada to nije plod njegove slobodne volje. I Pavle tu prinudu odbacuje, čak i kada ima potpuno pravo da je primijeni! Kakva mudrost, kakvo razumijevanje ljudske prirode! Zašto je ovo toliko važno? Jer Pavle zna ono što je i sam Gospod pokazao – da je slobodna volja svetinja u čovjeku. "Hoćete li i vi da idete?" (Jovan 6:67), pitao je Isus svoje učenike kada su mnogi otišli od Njega. Nije ih zadržavao silom, nije manipulisao njihovim emocijama, nije im prijetio – samo je postavio pitanje koje poštuje njihovu slobodu. I upravo u tom stavu otkriva se najveća tajna Božije ljubavi prema čovjeku. Vidjeli smo kroz istoriju previše nasilno nametnute "vjere", previše prinude, previše ucjena i manipulacija. Previše smo često, poput Velikog Inkvizitora iz Dostojevskog, vjerovali da znamo bolje od samog Boga kako pridobiti ljudska srca. Ogrnut autoritetom, naoružan najuzvišenijim namjerama, čovjek je kroz vjekove prisiljavao svoje bližnje na "dobro" – a dobro iz nevolje nikada nije bilo istinsko dobro. Razmislimo dublje – šta se događa kada nekog prisilimo na dobrotu? Kada manipulacijom, emotivnom ucjenom, pritiskom, ili čak otvorenom prijetnjom izmamimo "dobro djelo"? To više nije dobro djelo! To je čin samoodbrane, izbjegavanje kazne, izbjegavanje bola. Ta "dobrota" ne izvire iz srca, ona ne proizlazi iz ljubavi – ona je reakcija na strah, na pritisak, na prinudu. Apostol Pavle piše na drugom mjestu: "Svaki da daje onako kako je naumio u srcu, ne sa žalošću ili pod moranje; jer Bog ljubi onoga koji dragovoljno daje" (2. Korinćanima 9:7). Koliko je ova istina duboka! Bog ne traži tek naša djela, već naša srca. On ne broji naše prinose, već gleda našu ljubav. Ne mjeri naše žrtve, već našu unutrašnju slobodu kojom te žrtve prinosimo. Dok god držite bližnje za svoje dužnike (očekujete bilo novac, bilo priznanje, vrijeme, podršku, naklonost, usluge itd.) ne možete moliti Boga za oproštenje i razvijati zdrave odnose. Istovremeno, dok god smatrate sebe dužnicima, odnosno da ste dužni ljudima kojekakve usluge, povinovati se njihovoj volji, zahtjevima i očekivanjima, ne možete biti slobodni da Bogu služite. Riječ Božja zato jasno kaže: "Skupo ste plaćeni, ne budite robovi ljudima." (1. Korinćanima 7:23) Ova opomena nas podsjeća da je naša primarna odgovornost prema Bogu, ne prema ljudskim očekivanjima, pritiscima i ucjenama. Zar nije simbolično što se u ovoj poslanici radi upravo o odbjeglom robu? Nije li to duboka slika našeg sopstvenog stanja? Mi smo svi, u nekom smislu, poput Onisima – odbjegli robovi, prekršitelji zakona, oni koji su napustili svoje mjesto. Bili smo robovi grijeha, robovi zakona, robovi straha. I svi smo, poput Onisima, pronašli u Pavlu – a kroz njega u Hristu – nekoga ko za nas moli, ko nas vraća ne na staro mjesto ropstva, već na novo mjesto slobode i ljubavi. Hristova otkupljujuća žrtva je kao Pavlova intervencija za Onisima – neočekivana, nezaslužena, oslobađajuća. "Jer vi koji bijaste nekada robovi grijehu, poslušaste od srca onu nauku kojoj se predadoste" (Rimljanima 6:17). Mi smo zaista oslobođeni od ropstva, na neki način "nepravedno" – jer nismo to zaslužili, nismo to zaradili – ali nas je Hristova krv otkupila i učinila slobodnim. "Jer ste kupljeni skupo. Proslavite dakle Boga tijelom svojijem i duhom svojijem, što je Božije" (1. Korinćanima 6:20). Razmislimo o našim odnosima sa bližnjima – koliko često smo manipulativni? Koliko često se skrivamo iza autoriteta, pozicije, prava, moralne superiornosti, da bismo nametnuli svoju volju? "Poslije svega što sam učinio za tebe..." – nije li to klasična emotivna ucjena kojom nastojimo da kontrolišemo druge? "Ako me zaista voliš, ti ćeš..." – nije li to suspenzija tuđe slobode pod maskom ljubavi? A šta tek reći o onim tumačenjima koja sâmo hrišćanstvo svode na ucjenu večnim paklom i prijetnjama za neposlušnost? Kao da govore: "Ako ne vjeruješ, ako ne poslušaš, vječno ćeš gorjeti." Da li je to stvarno suština jevanđelja? Da li zaista mislimo da je apostol Pavle, koji odbija da koristi svoj autoritet kako bi primorao Filimona na dobrotu, nekako uzvišeniji od samog Gospoda? Da poštuje ljudsku slobodu više nego što je poštuje sam Hristos? Takvo razmišljanje apsurdno je i bogohulno. Jer isto kao što Pavle poštuje Filimonovu slobodu, tako i Hristos poštuje našu slobodu. On nas poziva, ne prisiljava. On nudi milost, ne manipuliše strahom. On ljubi, čak i kada mi ne odgovaramo na tu ljubav. Da li zaista vjerujemo da je hrišćanstvo neka opaka forma manipulacije ljudima i njihovom voljom, kada je sâm Gospod pokazao toliko poštovanja prema nama da je umro za nas, dok smo još bili neprijatelji? Ne, svako takvo tumačenje predstavlja iskrivljavanje suštine Hristove poruke koja je u svojoj srži poziv na slobodu: "I poznaćete istinu, i istina će vas osloboditi" (Jovan 8:32) A šta je sa našim odnosom prema Bogu? Da li Ga volimo iz straha od kazne, ili iz nade u nagradu – ili ga volimo slobodno, jer je On vrijedan ljubavi? Apostol Pavle nas podsjeća da je slobodna volja čovjekova najveća dragocjenost. Ako je čovjek zaista biće duha, duše i tijela, kako nas uči Sveto Pismo, onda je duša ta koja posreduje između duha i tijela. A duša se sastoji od emocionalne, intelektualne i voljne komponente. Emocije su najbliže tijelu, primaju impulse odozdo, od naših tjelesnih potreba i nagona. Intelekt posreduje, razlučuje, prosuđuje. Ali volja – volja je najbliža duhu, najbliža onom božanskom pečatu u nama, i najintimnije povezana sa našom slobodom. "Neka bude volja Tvoja" (Matej 6:10) – molitva koju nas je naučio sam Hristos stavlja volju u središte duhovnog života. I upravo zato, dirnutu u nečiju volju znači dotaći se same svetinje čovještva, onoga što nas čini slobodnim bićima stvorenim po Božijem obrazu. Kada manipulišemo tuđom voljom, kada koristimo svoj autoritet, položaj, moć da nametnemo svoje, mi zapravo skrnavimo ono najsvetije u čovjeku – njegovu sposobnost da slobodno voli. "Da tvoje dobro ne bude iz nevolje" – ova jednostavna fraza izražava čitavu filozofiju slobode. Ona nam govori da dobro djelo učinjeno pod prisilom, izazvano strahom, iznuđeno ucjenom, ima malu vrijednost pred licem Božijim. Vrijedno je samo ono što proizlazi iz slobodne odluke, iz neprisiljene volje, iz čistog srca koje bira ljubav. Da li si ikada bio prisiljavan na dobro djelo? Da li si ikada osjećao teret očekivanja, obavezu zahvalnosti, dug prema nekome ko ti je učinio dobro? Ako jesi, onda znaš kako to iscrpljuje dušu, kako to ubija radost davanja. A Pavle ne želi da Filimon osjeća takav teret. On želi da njegovo dobro djelo prema Onisimu bude slobodan dar ljubavi, plod njegove volje, izraz njegove velikodušnosti. U konačnici, ono što Pavle implicira jeste da je slobodna volja čovjekova svetinja koju poštuje i sam Bog. Jer iako je Bog svemoćan, On nikada ne prisiljava. Iako je suveren, On poštuje našu slobodu. Iako može sve, On čeka na našu ljubav. Nadahnuti ovim primjerom, zapitajmo se: kako mi postupamo sa svojom slobodnom voljom? Kako poštujemo slobodu drugih? Da li manipulišemo, pritiskamo, ucjenjujemo – ili, poput Pavla, dopuštamo da svako dobro djelo bude zaista dobro, učinjeno slobodno, iz ljubavi, a ne iz nevolje? Jer istinska ljubav nikada ne prisiljava. Istinsko dobro ne može biti nametnuto. Istinsko služenje Bogu mora biti slobodno, ili nije služenje uopšte. "Da tvoje dobro ne bude iz nevolje" – neka ove riječi budu svjetionik u našim odnosima sa drugima i sa Bogom, podsjetnik da je slobodna ljubav jedina ljubav vrijedna tog imena.