Zavjerenička duhovnost (konspiritualizam)

Među tradicionalnim vjernicima, pa čak i među pojedinim episkopima i igumanima koji se s nepovjerenjem odnose prema svemu modernom, sve više se širi fenomen zavjereničke duhovnosti – konspiritualizam. Biti primitivan izgleda vrlo "duhovno", simpatično, ali nadasve profitabilno. Ovaj fenomen spaja teorije zavjere sa pseudo-duhovnim konceptima, pretvarajući se ne samo u vjerski, već i u politički problem. Fenomen poprima obrise savremenog gnosticizma, gdje pojedinac vjeruje da posjeduje naročita otkrovenja i spoznaje koje ga spasavaju i izdvajaju iznad „zaslijepljene mase“ i nesrećne stvarnosti. Poput drevnih gnostika, on vjeruje da nije spasenje u zajednici svetih kao Tijelu Hristovom, već u njegovom ličnom „probuđenju“. Pravoslavna vjera se vjerokovima borila protiv te jeresi, jer se vjera temelji na otkrivenju, svetootačkom predanju i zajedničkom iskustvu Tijela Hristovog, dok konspiritualizam nudi "nadnaravna otkrovenja", koja su samo obične pojednostavljene, iskrivljene i subjektivne interpretacije stvarnosti, upakovane u naizgled duhovne okvire.

Konspiritualizam uvodi dualistički pogled na svijet, gdje se svaka hijerarhija i institucije (bilo političke ili crkvene) se predstavljaju kao dio „skrivenih sila“ koje su tu da manipulišu ljudima. Ovakva perspektiva ne samo da podriva povjerenje u Državu i Crkvu, i vješto udaljava pojedinca od svakog oblika uređene zajednice, gurajući ga u izolovanu, individualističku duhovnost oslobođenju (čitaj:lišenu) autoriteta i duhovnog staranja, a time i odgovornosti. Osnovna teza konspiritualizma – da svijetom upravljaju tajne elite i da se pojedinac može osloboditi samo kroz „probuđenu svijest“ "izlazak iz svijeta" – u suprotnosti je sa pravoslavnim učenjem o čovjeku i njegovoj prirodi. Pravoslavna vjera ne vidi spasenje u ličnom „prosvjetljenju“, već u zajednici Crkve, kroz Hrista, koji je Jedina Istina, Put i Život. Suprotno tome, konspiritualizam nudi „ličnu istinu“, zasnovanu na ezoteričnom saznanju i mistifikaciji stvarnosti, što vodi subjektivizmu i negiranju objektivne realnosti Božijeg otkrivenja. Ovaj fenomen nije ograničen samo na duhovnu sferu, već sve češće postaje i politički alat. Političke strukture prepoznale su njegov potencijal za mobilizaciju glasača, jer nudi jednostavna objašnjenja za složene probleme. Tako u globalizovanom svijetu, pa i u našem regionu, političke grupacije koje koriste narative zavjereničke duhovnosti dolaze na vlast, osvajajući odlučujuće pozicije moći. Takvi pokreti osporavaju medicinske nauke, modernu tehnologiju i društvene institucije, propagirajući ideju „samodovoljne duhovnosti“ i pozivajući narod na „buđenje“. Njihova politička snaga leži u tome što privlače glasače razočarane establišmentom, koji u ovim narativima nalaze jednostavna objašnjenja za ekonomske i društvene krize. Slični procesi odvijaju se i u crkvenim krugovima, gdje pojedinci opsjednuti zavjerama (često teške psihopate) stiču ogroman uticaj i hijerarhijski napreduju na krilima ovih masa koje su doživjele otkrovenja u vezi tajnih društava, Vatikana, cionista, vakcinacije, ravne zemlje itd i itd. Dobivši priliku da nešto zaista promjene u društvu, oni ulaze u takvu polarizaciju društava radi sticanja moći i zarade, sprovodeć stvarne zavjere i manipulacije protiv svojih političkih oponenata, često pod izgovorom borbe protiv „mračnih sila“ "trebljenje gube iz torine". Konspiritualizam se u svemu ovome oslanja na mistifikaciju istorije i reinterpretaciju dogmi u skladu sa privatnim tumačenjima i dnevnoj politici. Ovaj fenomen dodatno je podstican društvenim mrežama, preko svojih "lojalnih grupa" ali i placenih botova, koje omogućavaju nekontrolisano širenje zavjereničkih narativa, pri čemu se religijske istine miješaju sa teorijama zavjere i satanizaciji neistomišljenika, često usmjerenim protiv same Crkve i Hrista. Tako nastaju pokreti koji crkveno predanje redefinišu prema postmodernim idejama, podrivajući autoritet Svetog Pisma i svetootačkog nasljeđa, vraćajući nas sve u srednji vijek, u dileme koje je civilizacija, odnosno crkva već dala odgovore u skladu sa Sv.Pismom. No, biti glup i neobrazovan, je velika relaksacija za one koji od zavjera imaju konkretne benefite. Zato, pravoslavni odgovor na konspiritualizam mora biti pastirski i katehetski. U čovjekovoj je prirodi traganje za istinom, ali istinska spoznaja dolazi kroz zajednicu sa Bogom u Crkvi, a ne kroz izolovane spekulacije i zavjereničke konstrukcije. Zato Pravoslavna crkva mora insistirati putu istinskog bogopoznanja – koje donosi rad i posvećenost a nije proizvod ljudskih nagađanja, već plod živog susreta sa Bogom.