Tajna slobode

U dubini teološkog promišljanja o odnosa Boga i svijeta stoji fundamentalno pitanje: kako opravdati postojanje zla u svemiru koji je stvorio beskrajno dobar i svemoćan Bog? Ovo pitanje, poznato kao teodiceja (od grčkog θεός - bog + δίκη - pravednost), predstavlja jedan od najdubljijih izazova za hrišćansku misao. Jedna od ključnih teoloških debata u istoriji hrišćanstva odnosi se na razumijevanje monoteizma i njegove povezanosti sa metafizičkim pitanjima poput emanacije, božanske jednostavnosti i odnosa između Boga i stvorenja. Često su oni mislioci koji su se nalazili na marginama zvanične dogmatike, ali su najdublje istraživali ove teme, zapravo bili najdosljedniji predstavnici hrišćanske misli. Za razliku od dualističkih religija koje su problem zla rješavale pretpostavljanjem dva načela (dobra i zla, Boga i Sotone), pravoslavna teologija slijedi drugačiji put. Ključna odlika pravoslavne teodiceje je ontološko razumijevanje zla – ili bolje rečeno, negacija ontološke realnosti zla. Sveti Grigorije Niski, značajni pravoslavni teolog, objašnjava da zlo ne postoji ontološki i ne postoji suštinski, već postoji samo svojstvo zla. Po njemu, zlo je odsustvo ljubavi. Slično tome, Sveti Atanasije Veliki tvrdi da zlo nema svoju ipostas (hipostazu ili osobnost). Ovo viđenje naslanja se na stav koji je formulisao Sveti Avgustin, da zlo nije stvar koju je Bog stvorio, već je zlo isključivo odsustvo dobra, baš kao što je tama odsustvo svjetlosti. Ono što postaje jasno jeste da hrišćanstvo nije neko ograničavanje monoteizma, neka njegova kvalifikacija ili modifikacija, već njegovo puno ispunjenje. Razmatranjem Trojstva, Vaskrsenja, ovaploćenja i oboženja, ono ne umanjuje jedinstvo Boga, već ga razvija u njegovoj punoj logici. Ne može se, dakle, smatrati da su hrišćanske dogme tek dodaci monoteizmu – one su njegov pravi izraz. U tom smislu, pogrešno je posmatrati Božje stvaranje svijeta kao puki izbor između niza mogućnosti, kao da se Bog našao pred "menijem" mogućih stvorenja i odabrao jedno od njih. Takav pogled ne samo da je filozofski naivan, već je i duboko nepravoslavan. Stvaranje nije puki čin Božje volje izolovan od Njegove suštine – ono je izraz Njegovog Bića, projava Njegove ljubavi. Centralno mjesto u pravoslavnoj teodiceji zauzima učenje o slobodnoj volji. Pravoslavna teologija naglašava da je Bog dao ljudima slobodnu volju, a upravo kroz zloupotrebu te slobode zlo je ušlo u svijet. Prema pravoslavnom tumačenju, zlo je proizašlo kao produkt čovjekove (Adamove) radoznalosti i slobode izbora koja mu je omogućila da se odupre Božijoj zapovijesti. Savremeni filozof religije Alvin Plantinga artikuliše ovo stanovište tvrdeći da "zbog slobode volje, svemogući Bog ipak nije mogao stvoriti svijet u kojem ima moralnog dobra, a nema moralnog zla". On pojašnjava: "Bog može stvoriti slobodna stvorenja, ali ne može prouzročiti ili odrediti da ona čine samo ono što je ispravno. Jer ako to čini, tada ona, na koncu nisu u biti slobodna... Da bi stvorio stvorenja koja su sposobna za moralno dobro, On je morao stvoriti stvorenja koja su sposobna i za zlo". Iz ovoga proizlazi i jedno dublje razumijevanje odnosa između hrišćanstva i drugih monoteističkih tradicija. Ako je hrišćanska metafizika zaista dosljedna svojoj viziji, onda ne postoji fundamentalna suprotnost između insistiranja na jedinstvenosti hrišćanske istine i otvorenosti ka drugim religijama. Onaj ko u potpunosti razumije monoteizam ne mora biti u strahu od dijaloga s drugima, jer zna da je svaka istina, gdje god da se nalazi, u krajnjoj liniji Božija istina. Pravoslavna teodiceja neraskidivo je povezana s hristologijom – učenjem o Isusu Hristu. U pravoslavnom učenju, Isus Hrist, sin Božji, došao je na zemlju i primio tijelo čovječije radi spasenja ljudi – da bi ljudsku prirodu povrijeđenu grijehom obnovio, sjedinio s Bogom, i ljude spasio od grijeha, zla, prokletstva i vječne smrti. Kroz Hristovo stradanje, smrt i vaskrsenje, pravoslavlje nalazi najdublji odgovor na pitanje zla i patnje. Kao što Knjiga o Jovu predstavlja temelj za zasnivanje zdrave teodiceje, tako i stradanje Hristovo daje konačni smisao patnji. Hristos svojim dobrovoljnim stradanjem pokazuje da patnja nije besmislena, već može biti put ka preobraženju i spasenju. Tako dolazimo i do problema zapadne teologije, koja je često razapeta između pokušaja da odbrani strogi monoteizam i težnje da obuhvati realnost hrišćanske objave. S jedne strane, postoji težnja ka racionalizaciji, gdje se sve mora uklopiti u strogi filozofski sistem; s druge strane, postoji svijest da se suština hrišćanstva ne može svesti na čistu spekulaciju. Odatle proizilazi i problem odnosa između Božje volje i stvaranja: da li je svijet samo jedna od mogućih opcija koje je Bog mogao izabrati, ili je on nužna i neizbježna manifestacija Božanskog Bića? Pravoslavni pristup ne fokusira se toliko na teoretske odgovore na problem zla, koliko na transformativno iskustvo zajednice s Bogom kroz koje se mijenja perspektiva prema patnji i zlu. Ljubav Božja nije u protivurječnosti s patnjom, već se pokazuje kroz i uprkos patnji. Ovdje se krije ključna slabost nekih zapadnih sistema mišljenja – njihova tendencija da posmatraju Božje odluke kao da su one analogne ljudskim odlukama. Takav pristup nužno vodi u voluntarizam, gdje se čak i sam čin stvaranja vidi kao rezultat arbitrarne Božje volje. No, ako prihvatimo da je stvaranje neodvojivo od Božje ljubavi i da nije puki čin Njegove samovolje, onda dolazimo do dubljeg i bogatijeg razumijevanja odnosa između Boga i svijeta. Pravoslavna teodiceja razlikuje moralno zlo (koje proizlazi iz ljudske zloupotrebe slobodne volje) od prirodnog zla (bolesti, prirodne katastrofe, itd.). Dok se moralno zlo može direktno povezati s grijehom, prirodno zlo se često objašnjava kao posljedica narušene harmonije prirode zbog čovjekovog pada. Ova pitanja nisu samo spekulativne prirode – ona imaju duboke implikacije po način na koji razumijemo spasenje, Crkvu i istoriju. Ako je Bog samo suvereni gospodar koji arbitrira između različitih mogućnosti, onda je i spasenje samo pravna transakcija. No, ako je Bog Onaj koji se nesebično daje svijetu, onda je spasenje poziv na učešće u toj ljubavi. U tom smislu, potrebno je napraviti otklon od pojednostavljenih shvatanja Božje volje i vratiti se dubljem, svetootačkom razmatranju ovih pitanja. Božanska volja nije arbitrarna moć, već izraz Njegove mudrosti i ljubavi. Stvaranje, oboženje i eshatološka punina nisu puke odluke koje su mogle biti drugačije, već su logične i neizbježne posledice Božje prirode. Ako tako posmatramo stvari, onda više ne govorimo o spasenju kao nekoj spoljašnjoj intervenciji, već kao o nečemu što je ukorijenjeno u samoj strukturi postojanja. Dok katolička i protestantska teodiceja često imaju racionalistički pristup i pokušavaju "opravdati" Boga pred ljudskim razumom, pravoslavlje stavlja veći naglasak na apofatički pristup – prihvatanje da je Bog iznad ljudskog poimanja, ali da kroz ličnu zajednicu s Njim čovjek može naći smisao i u patnji. U pravoslavnom shvatanju, Bog je apsolutni gospodar ljudskog života. "Bog je čovjeku dao život, Bog čovjeka prati na njegovom životnom putu, ali isto tako treba biti svjestan da Bog postavlja i kraj tome životu". Prirodne pojave koje dovode do patnje nisu shvaćene kao Božja kazna, već kao dio poremećenog stanja prirode nakon pada. Konačno, teodiceja Božjeg stvaranja leži u uvidu da zlo nije stvaralačka sila, već samo odsustvo dobra; da patnja nije Božja namjera, već posljedica narušene slobode; i da kroz tajnu Krsta i Vaskrsenja, čak i patnja dobija smisao – ne kao cilj, već kao put ka konačnom oboženju svega stvorenog. U tišini kosmičkih prostranstava, na razmeđi svjetlosti i tame, postavlja se možda najdublje pitanje našeg postojanja - otkud sloboda i kuda nas ona vodi? Jer upravo u toj slobodi krije se i najveća slava i najveća opasnost ljudskog roda. Kada govorimo o porijeklu zla, neizbježno dotičemo ovu tajnu slobode koja nadilazi naše poimanje. Jer, kao što piše u mom ranijem promišljanju: "Zlo nije stvoreno, ono je posljedica zloupotrebe slobode." Ali šta je ta sloboda? Odakle dolazi? Zašto je Gospod odabrao da nas stvori slobodnim, znajući rizik koji ta sloboda nosi? Sveto Pismo nam otkriva da je Bog stvorio svijet "ni iz čega" (ex nihilo). Ovo je fundamentalni stav pravoslavne teologije. Bogu nije trebala nikakva prethodno postojeća materija, niti je stvarao iz nekog haosa koji bi bio paralelan s Njim. "U početku stvori Bog nebo i zemlju" (1. Mojsijeva 1:1) - nema nikakve prethodno postojeće tvari. Nema dualističkog mračnog carstva koje bi bilo savječno s Bogom. No ono što čini čovjeka zaista čovjekom jeste upravo sloboda. Bez slobode nema ljubavi. Bez slobode nema istinskog odnosa. Bez slobode nema smisla stvaranja. Kao što sam ranije pisao, "Bog je mogao stvoriti svijet marioneta, robota koji bi savršeno izvršavali Njegovu volju, ali kakva bi to bila ljubav? Ljubav bez izbora nije ljubav." Ta sloboda je, kako je jedan mislilac naziva, "tamni bezdan mogućnosti". Ona nije nešto što postoji samostalno, već je svojstvo bića koje je Bog stvorio. Ali u njoj se krije mogućnost da se izabere protiv Boga, protiv Dobra, protiv Svjetlosti. U tom smislu, zlo nema osnovu u Bogu, niti u bilo kojem drugom biću. Zlo je nedostatak, odsustvo, lišenost - ali mogućnost tog nedostatka leži u slobodi. "Zlo nije 'stvar' - kao kamen ili struja da bi bilo predmetom stvaranja u Kosmosu. Ne možete da imate posudu sa zlom! Zlo je nešto nematerijalno, besplotno, što se dogodi, kao trka. Zlo nije stvoreno i ne postoji samo po sebi -- ono je u stvari nedostatak nečeg drugog." Razmišljajući o ovome, dolazim do uvida da ni monizam ni dualizam ne mogu zadovoljavajuće objasniti problem zla. Monizam bi sveo sve na jedan princip, time tvrdeći da je Bog izvor i dobra i zla, što je protivno hrišćanskom učenju o Božjoj apsolutnoj dobroti. Dualizam bi postavio dva suprotstavljena vječna principa, dobro i zlo, što je protivno hrišćanskom učenju o Božjoj svemoći i jedinstvu. Umjesto toga, hrišćanska vizija ide iznad ovih krajnosti. Bog je stvorio sve, i sve što je stvorio "bješe dobro veoma" (1. Mojsijeva 1:31). Ali u tom dobrom stvaranju, Bog je dao slobodu svojim stvorenjima - slobodu koja nije nešto drugo od dobra, već je sama po sebi dobra, iako nosi rizik da bude zloupotrijebljena. "Hladnoća ne postoji. Hladnoća je nedostatak toplote. Zlo je nedostatak dobrog, ili još bolje, zlo je nedostatak Boga. Bog nije trebalo da stvara zlo, već samo da dozvoli nedostatak dobrog." Kroz ovu prizmu, tajnu slobode razumijemo kao tajanstvenu raskrsnicu između bića i nebića, između prisutnosti i odsustva, između Boga i ništavila. Svako stvorenje stoji na toj raskrsnici i ima mogućnost da se okrene prema Svjetlosti ili prema tami. Ali to nije dualizam. Tama nije drugi princip nasuprot Svjetlosti - ona je samo odsustvo Svjetlosti. Nebiće nije drugo biće nasuprot Biću - ono je samo odsustvo Bića. Zlo nije druga sila nasuprot Dobru - ono je samo odsustvo Dobra. "Sloboda je tajna koja prevazilazi naš razum." Kako razumjeti da Bog, koji je Sveznajući, stvara bića znajući da će ta bića zloupotrijebiti svoju slobodu? Kako razumjeti da Bog, koji je Svemogući, dopušta da ta zloupotreba slobode dovede do patnje i smrti? Vjerujem da odgovor ne leži u nekakvoj filozofskoj shemi koja bi sve objasnila, već u tajni Krsta. Jer Bog nije ostao odvojen od patnje koju je sloboda omogućila. On je sam ušao u tu patnju, sišao je u najdublju tamu da bi donio Svjetlost. "I Riječ postade tijelo i useli se u nas pun blagodati i istine" (Jovan 1:14). Krst nam otkriva da Božja svemoć ne isključuje patnju, već je preobražava. Bog ne uništava slobodu da bi uništio zlo - već kroz Krst otkupljuje slobodu, liječi ranu koju je zlo zadalo, i vodi sve stvorenje prema konačnom preobraženju. "Jer Bog je u Hristu pomirio svijet sa sobom" (2. Korinćanima 5:19). Ovo pomirenje nije odricanje od slobode, već njeno iscjeljenje i ispunjenje. U Hristu, koji je slobodno prihvatio Krst iz ljubavi prema nama, otkrivamo i tajnu naše slobode - ona nije za podvojenost od Boga, već za zajedništvo s Njim; nije za mrak, već za svjetlost; nije za smrt, već za život. Stoga, tajna slobode nije u tome da biramo između dobra i zla kao da su dva ravnopravna principa, već u tome da prepoznamo da je istinska sloboda samo u okrenutosti prema Dobru, prema Bogu. Samo kada smo okrenuti prema Njemu, mi smo zaista slobodni. Zloupotreba slobode zapravo je gubitak slobode, jer nas stavlja u ropstvo grijehu, u tamnicu nebića. Ova tajna slobode pokazuje se u svemu - u našim svakodnevnim odlukama, u našim odnosima, u našoj samoći i u našoj zajednici. Ona nas poziva da prepoznamo da sloboda nije u tome da činimo što želimo, već u tome da želimo ono što je dobro. Kao što Hristos reče: "Poznaćete istinu, i istina će vas osloboditi" (Jovan 8:32). U konačnici, tajna slobode vodi nas ka tajni ljubavi. Jer sloboda je data radi ljubavi, a ljubav je moguća samo kroz slobodu. Bog, koji je Ljubav sama, stvorio nas je za slobodu, ne da bismo se od Njega odvojili, već da bismo mogli slobodno da Ga volimo. A to je najveća tajna od svih - da ljubav nadilazi i slobodu i nužnost, da je ljubav veća od svega, da ona "nikad ne prestaje" (1. Korinćanima 13:8). Krst nam otkriva da Božja svemoć ne isključuje patnju, već je preobražava. Bog ne uništava slobodu da bi uništio zlo - već kroz Krst otkupljuje slobodu, liječi ranu koju je zlo zadalo, i vodi sve stvorenje prema konačnom preobraženju. "Jer Bog je u Hristu pomirio svijet sa sobom" (2. Korinćanima 5:19). Ovo pomirenje nije odricanje od slobode, već njeno iscjeljenje i ispunjenje. U Hristu, koji je slobodno prihvatio Krst iz ljubavi prema nama, otkrivamo i tajnu naše slobode - ona nije za podvojenost od Boga, već za zajedništvo s Njim; nije za mrak, već za svjetlost; nije za smrt, već za život. Stoga, tajna slobode nije u tome da biramo između dobra i zla kao da su dva ravnopravna principa, već u tome da prepoznamo da je istinska sloboda samo u okrenutosti prema Dobru, prema Bogu. Samo kada smo okrenuti prema Njemu, mi smo zaista slobodni. Zloupotreba slobode zapravo je gubitak slobode, jer nas stavlja u ropstvo grijehu, u tamnicu nebića. Ljubav Božija se ne otkriva kroz silnog i zastrašujućeg Sina Božijeg, koji je navodno poslao krstaše i sveštenike da silom i manipulativnim tehnikama pridobiju ljude za Njega. Čija je volja neprikosnovena da ne zahtijeva naše "Da i Amin". Ne, to definitivno nema veze sa hrišćanstvom. Da li nam ovo objašnjava zašto postoji patnja? Ne sasvim. Da li nam ovo olakšava bol kada smo suočeni sa zlom? Ne uvijek. Ali nam daje nadu. Jer ako je ljubav razlog stvaranja, ako je ljubav razlog za slobodu, onda je ljubav i konačni odgovor na patnju. I to ne bilo kakva ljubav, već ljubav koja se pokazala na Krstu, koja je spremna da pati kako bi iscijelila, da umre kako bi dala život. U toj ljubavi, koja je jača od smrti, koja je dublja od patnje, koja je svjetlija od tame, u toj ljubavi je konačno rješenje tajne slobode. Ne u filozofskim šemama, ne u teološkim sistemima, već u Onom koji "je toliko zavolio svijet da je i Sina svog jedinorodnog dao, da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine, nego da ima život vječni" (Jovan 3:16).