Sve je jedno

Kod mene nema podjele života na sveto i nesveto, na crkvu i posao, na kuću i ulicu. Uspio sam pobjediti sramotu da pokažem ono što mislim i da javno dijelim svoju vjeru, svokodnevno, uzgred ili naročito. Svako ko me zna, zna da to je meni svakodnevna stvar, vjera i Riječ Božja provlače se kroz svaki dijalog. Jer sve je povezano. Sve je jedno u pravoslavnoj vjeri – život i vjera isprepleteni su u jedinstvu ličnosti, u jedinstvu naše zajednice. Već dvadeset godina tako živim, ne mogu da ćutim ono što vjerujem i što je poziv Božji u meni, i to nije usmjereno niti protiv koga, nego prema onima sa kojima djelim ista uvjerenja. A oni razni „intelektualci“ pokušavali su mi često podvaliti jednu ideju, vjerovatno da bi me ućutkali: govorili su mi da je vjera privatna stvar, nešto intimno, nešto što treba da čuvam u četiri zida i da se nikako ne ističe u javnosti. A baš ti isti kasnije optužuju vjernike da su licemjerni jer svoju vjeru ne pokazuju svakodnevno i ne žive po njoj ostalih dana kada ne idu u crkvu. Pa stani malo, ili je jedno ili drugo. Ne možeš istovremeno tražiti od mene da sakrijem svoju vjeru, a onda me kritikovati zato što je skrivam. Prava vjera, ona iskrena i istinska, ne poznaje takve podjele. Ona se živi svakodnevno. U pravoslavlju nema odvajanja sekularnog od svetog, jer Bog je prisutan u svemu – u svakom trenutku, u svakom djelu. Upravo to znači da Bog bude „sve u svemu“ (1 Kor 15:28). Sve ono što postoji, postoji kroz Njega i za Njega. Materijalno i duhovno nijesu dvije stvarnosti koje se međusobno bore i isključuju, nego jedna ista stvarnost koja čeka da bude preobražena u svjetlosti Hristovog prisustva. Zato je besmisleno razmišljati o materijalnom kao nečemu što nas odvaja od Boga. Materijalno nije prepreka, već prilika da iskusimo Boga kroz svakodnevno iskustvo. Sve što nam se čini obično i banalno, zapravo je poziv na susret sa božanskom ljubavlju koja sve prožima. Hristos nije došao da nas izvede iz svijeta, već da ga prosvijetli i preobrazi, da u njega unese nebesku stvarnost. U tom svjetlu, spasenje nije puko praštanje grijehova, neka vrsta sudskog oslobađanja od kazne, već preobraženje, oboženje – postajanje bogolikim. Kako kaže Sveti Atanasije Veliki: „Bog je postao čovjek da bi čovjek postao bog.“ (O ovaploćenju Logosa, 54). Ovo nije puko simbolično jedinstvo, već stvarni cilj spasenja. Apostol Petar piše da smo „pozvani da postanemo zajedničari Božanske prirode“ (2. Petrova 1:4). Zato oproštaj grijeha nije krajnji cilj, već samo nužni početak. Hristos nije stradao da bi „platio dug“ u nekom pravnom smislu, već da bi obnovio ljudsku prirodu, da bi otvorio put ka istinskom sjedinjenju čovjeka sa Bogom. Spasenje nije pasivno – ne dešava se bez našeg učešća. Kako piše Apostol Pavle: „Sa strahom i trepetom gradite svoje spasenje, jer Bog čini u vama i da hoćete i da tvorite po svojoj dobroj volji“ (Fil 2:12-13). Ovo se ostvaruje kroz krštenje, pričešće i podvig. Krštenjem umiremo starom čovjeku i rađamo se u Hristu. Pričešćem se sjedinjujemo sa Njegovim Tijelom i Krvlju, postajući jedno sa Njim. Podvigom – molitvom, postom i ljubavlju – rastemo u blagodati i postajemo sve sličniji Njemu. Liturgija nam pokazuje da je cijeli svijet pozvan da postane Euharistijski. Bog ne želi da pobjegne od onoga što je stvorio, nego želi da svaku stvar, svaku situaciju i svakog čovjeka vrati sebi i učini ga prožetim Njegovom ljubavlju i životom. Kada bismo zaista shvatili šta znači riječi „Gospodi, pomiluj“, znali bismo da to nije samo molba za oproštaj, već vapaj za iscjeljenjem i preobraženjem. I na kraju, kad sve bude sjedinjeno s Njim, kad zlo i smrt nestanu, tada neće biti mjesta gdje Boga nema. Baš u tome je suština Njegove pobjede – ne u kažnjavanju, nego u iscjeljenju, ne u osveti, već u ljubavi koja sve obnavlja i vraća u prvobitnu harmoniju sa Stvoriteljem. Zato, istinska vjera nije ona koju skrivamo ili djelimično pokazujemo, već ona koja nas potpuno obuzima, mijenja i kroz koju vidimo svijet kao jedno – bez podjele na sveto i nesveto, jer u Hristu sve postaje sveto. Biti ono što jesi, jeste biti ono za što te Bog stvorio na sliku svoju. Ostvariti sebe u svijetu, je otkriti Božji lik na sebi. Kao što negdje pročitah, Bog je zlatar, koji vatrom pročišava i preliva ono zlato, do takve čistoće da postane kao ogledalo, da se može vidjeti Njegov lik na tome... To je smisao, to je oboženje na koje smo pozvani. Pravoslavno iskustvo oboženja ne odvija se samo u individualnoj askezi, već prvenstveno unutar liturgijskog života Crkve. Već su sveti oci govorili da je Crkva "laboratorija oboženja", mjesto gdje se kroz svete Tajne i zajedničku molitvu daruje i kultiviše božanski život u vjernicima. Sveta Liturgija je središte tog procesa. Ona se s pravom naziva "nebo na zemlji", jer sabirajući nas oko Tijela i Krvi Hristove, sjedinjuje i zemaljsko sa nebeskim, vrijeme sa vječnošću. Sveto Pričešće je najsnažnije sredstvo sjedinjenja sa Hristom: unosimo u sebe proslavljeno Tijelo Gospodnje i tako biva ostvareno istinsko "priopćenje Božanstva". Savremena pravoslavna teologija to ističe vrlo jasno: "Za Pravoslavnu Crkvu, Evharistija je najmoćnije sredstvo postizanja cilja hrišćanskog života koji se naziva oboženje. Na koji način? Kada primamo sveto pričešće, Hristovo Tijelo prožima naše tijelo, a Njegova Krv počinje teći našim žilama. I ne sjedinjavamo se sa Hristom samo umom i srcem, nego i tijelom." Ovim realističnim jezikom naglašava se da je oboženje čitavog čovjeka – uključujući i tijelo – moguće baš zahvaljujući Evharistiji. Jer kao što je u samom Hristu ljudska priroda sjedinjena s Božanskom i potpuno prožeta njome, tako i u nama cijelo naše biće (duh, duša i tijelo) biva zahvaćeno preobražajem. Liturgija, dakle, nije puka uspomena na prošle događaje, nego tajanstveno uprisutnjenje Hristove spasiteljske stvarnosti i zalog buduće slave. U njoj mi već sada okusimo plodove oboženja: oproštenje grijeha, prosvjećenje uma Božjom riječju, pričešće Duhom u svetim Darovima. Molitveni život Crkve takođe doprinosi deifikaciji: kroz himne, psalme i ikone, naš um i osjećanja se postepeno očišćuju od strasti i uzdižu k Bogu. Svete Tajne osim Evharistije – Krštenje, Miropomazanje, Ispovijest, Jeleosvećenje, Brak i Sveštenstvo – sve imaju deifikatorski karakter: Krštenjem se oblačimo u Hrista i udiše nam se život Duha (začetak oboženja); Miropomazanjem primamo pečat dara Duha Svetoga, dakle sjeme božanskog života; u Pokajanju blagodat ponovo oživljava pokajnika; u Bračnoj tajni dvoje postaju jedno u Hristu, preobražavajući ljudsku ljubav u ikonu veze Hrista i Crkve; u Sveštenstvu ljudi bivaju osposobljeni blagodaću da djelaju u Hristovo ime. Sve to su putevi blagodati kojima se čovjek sve dublje ucjepljuje u božanski život Crkve. Posebno značajno za oboženje je praznovanje crkvenih blagdana. Svaki praznik nije samo sjećanje već aktuelno primanje spasenjskih energija tog događaja. Na primjer, u Vaskrsu primamo silu Hristove pobjede nad smrću – "očevidno se obožavamo" jer nam se daruje besmrtnost; na Preobraženje se spominjemo Tavorske svjetlosti i Crkva moli da i mi budemo obasjani njome; na Duhove iznova primamo Duha Svetoga i plamen božanskog života. Liturgijski život tako postaje škola bogolikosti: kroz ritam posta i praznika vjernik uči da sve posmatra sub specie aeternitatis (pod vidom vječnosti) i da se otvara za milost koja ga mijenja. "Da položimo svaku životnu brigu", pjeva se u Heruvimskoj pjesmi, jer ulazimo u sferu božanskog. Tako, korak po korak, ostvaruje se deifikacija: ne trenutno i magijski – jer je i dalje potrebna naša vjera i priprema – ali sigurno i neprestano za one koji revnuju. Primjeri svetitelja posvjedočuju moć liturgijskog oboženja: Prepodobni Serafim Sarovski, nakon godina Liturgija i molitve, zasijao je svjetlošću tokom razgovora s Motovilovom u šumi; mnogi drugi opisani su kako u trenutku služenja svete Liturgije bivaju ognjeni ili ozareni nebeskim svjetlom. To su znaci "proslave" (glorifikacije) koji pokazuju šta se u Tajni dešava. Ukratko, Crkva kroz Liturgiju anticipira eshatološko oboženje. Sveto pričešće je zapravo najprisniji vid sjedinjenja s Bogom na zemlji, "medicina besmrtnosti" kako ju je zvao sveti Ignjatije Antiohijski. Ono jamči da oboženje nije pusta teorija, već konkretan susret: Bog postaje naš hranitelj iznutra, te mi, nahranjeni Bogom, postajemo bogonosci.