Smisao požrtvovanja

Pravoslavno razumijevanje Hristove žrtve radikalno se razlikuje od legalističkih modela koji su se razvili na Zapadu. Posebno u nekim protestantskim tradicijama, naglašava se ideja da je Isus bio kažnjen umjesto nas, da bi se zadovoljila Božanska pravda. Međutim, ovakav pristup potpuno je stran duhu rane Crkve i bogoslovlju Svetih Otaca. Bog Otac nije kaznio Sina, niti je Isus pretrpio krst da bi umirio Očev gnjev. Ako bi bilo tako, imali bismo sliku Boga koji zahtijeva patnju kao cijenu za pomirenje – što je potpuno suprotno hrišćanskoj objavi Boga koji je Ljubav. Hristos nije bio „dužnik", niti je podvrgnut prinudnom izvršenju kazne, već je On sam, iz slobodne ljubavi, preuzeo na sebe posljedice ljudskog grijeha da bi ih pobijedio. Ovo razumijevanje može se uporediti sa čovjekom koji, iz saosjećanja, plaća nečiji dug – ne zato što je on dužan, već zato što želi da oslobodi drugoga. Isus nije bio pod vlašću smrti, ali je dobrovoljno ušao u smrt da bi je razorio iznutra. Sv. Grigorije Bogoslov jasno ističe: "Nismo bili dužni Bogu, nego smo bili dužni smrti. Hristos nije platio dug Bogu, nego je raskinuo okove smrti." U pravoslavlju, dakle, otkupiteljski čin nije pravna transakcija u kojoj Isus „plaća cijenu" Ocu, već djelo iscjeljenja – Hristos uzima na sebe palu ljudsku prirodu da bi je obnovio. Njegova žrtva nije kazna, već put ka preobraženju i pobjedi nad smrću. Sveto Pismo jasno pokazuje da Hristos nije bio prinudno prinesen kao žrtva, već je sam položio svoj život: "Zato me voli Otac, jer ja polažem svoj život da ga opet uzmem. Niko mi ga ne uzima, nego ga ja sam od sebe polažem" (Jovan 10:17-18). Ovdje dolazimo i do pitanja zašto Hristos pati. Ako Otac nije kaznio Sina, zašto onda krst? Odgovor leži u činjenici da je grijeh već donio patnju i smrt u svijet. Hristos ulazi u naše stanje da bi ga iscijelio iznutra. On ne pati da bi ispunio neki pravni zahtjev, već zato što su patnja i smrt realnost palog svijeta, i jedini način da ih pobijedi jeste da ih prođe i preobrazi. Sv. Maksim Ispovjednik ističe da Hristova žrtva nije usmjerena na Boga, već na čovjeka: "Hristos nije patio da bi umirio Boga, već da bi čovjeka oslobodio od grijeha i smrti." U srcu naše vjere stoji ova zapanjujuća istina – Bog koji je stvorio sve, postao je žrtva za nas. "Ali Bog pokazuje svoju ljubav k nama što Hristos još kad bijasmo grješnici umrije za nas" (Rimljanima 5:8). Nije čekao da se popravimo, da postanemo dostojni, da zaslužimo Njegovu ljubav. Dok smo još bili grešnici, dok smo bili daleko od Njega, On je postao žrtva za nas. Koncept žrtvovanja u Starom zavjetu govori o nečem značajnijem – o cijeni. "Jer je plata za grijeh smrt" (Rimljanima 6:23). Grijeh nije mali propust koji se može ignorisati. On nosi sa sobom strašne posljedice – smrt, otuđenje, razdor. Svaka žrtva u Starom zavjetu bila je podsjećanje na tu surovu istinu – grijeh mora biti plaćen. Zašto je bila potrebna Hristova žrtva? Je li Bog mogao jednostavno reći "Opraštam" bez prolijevanja krvi? Jevrejima 9:22 nam govori: "I gotovo sve se po zakonu čisti krvlju, i bez prolijevanja krvi nema oproštenja". Zašto? Jer bi oproštenje bez plaćanja cijene učinilo grijeh trivijalnim, učinilo bi ga nečim što ne nosi stvarne posljedice. A to bi bila laž. Hristova žrtva nije bila samo simbol – bila je stvarna cijena. "On bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kar bješe na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo" (Isaija 53:5). To nije bila predstava, već zastrašujuća stvarnost cijene koju je grijeh nanio. Ključno je razumjeti da žrtvom Isusa Hrista nije prestalo žrtvovanje – promijenila se njegova priroda. Njegova žrtva nije ukinula koncept žrtve, već ga je preobrazila. On nam je pokazao primjer kakvu vrstu posvećenja očekuje Gospod. Umjesto ubijanja životinja, Bog traži žrtvu našeg srca, naše volje, našeg života. Međutim, da li Hristova žrtva automatski spasava svakoga? Mnogima se danas sviđa vizija hrišćanstva koje od nas ne traži ništa, koje nas ostavlja nepromijenjene, koje prihvata naš grijeh pod izgovorom "milosti". Isusova žrtva je Isusova, a ne tvoja ili moja – ona nije moja dok ne postane moja kroz vjeru i poslušnost. Validnost se ostvaruje kada i mi "platimo cijenu" – kroz predanje. Kad predaš u vjeri sebe i svoj život na živu žrtvu Hristu, tada Njegova žrtva postaje i tvoja. Ovo nas vodi do sljedeće važne istine – poslušnosti kao istinske žrtve. To nas uvodi u naše drugo poglavlje.. "Zar su mile Gospodu žrtve paljenice i prinosi kao kad se sluša glas njegov? Gle, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost od pretiline ovnujske" (1. Samuilova 15:22). Ove riječi proroka Samuila kralju Saulu otkrivaju temelj odnosa između Boga i čovjeka. Bog ne traži prvenstveno naše darove, već naša srca; ne naše prinose, već naše povjerenje. U tišini zvjezdanog neba, među beskonačnim prostranstvima kosmosa, stoji ova vječna istina – poslušnost je veća od svake žrtve. Ovo nije samo teološka apstrakcija, već je suština hrišćanskog života koja odjekuje kroz stranice Svetog Pisma, od Postanja do Otkrivenja. Postoji nešto tragično u našem ljudskom nastojanju da svoj neposluh i samovolju prekrijemo nekim spoljašnjim žrtvama. Poput kralja Saula, spremni smo da prinesemo "najbolje od prokletog", misleći da će se Bog zadovoljiti time. Ali Gospod jasno odgovara: "Hoću milost a ne žrtvu, i poznavanje Boga većma nego žrtve paljenice" (Osija 6:6). Ovdje leži fundamentalna istina o odnosu poslušnosti i žrtve: prava žrtva uvijek je izraz poslušnosti. Kada su razdvojene, kada žrtva postaje zamjena za poslušnost, ona gubi svoju vrijednost, postaje prazna forma, čak i uvreda za Boga. Jer šta govori čovjek koji prinosi žrtve, a ne pokorava se? On praktično kaže: "Mogu da kupim Tvoju naklonost ovim darom, bez promjene svog srca i života". Mnogi danas imaju naivnu, skoro bezbrižnu predstavu o Hristovoj žrtvi, kao da nas ona ne obavezuje ni na šta. Razvila se čudna teologija jeftine milosti, gdje se spasenje tretira kao gotova transakcija, kao nešto što ne zahtijeva nikakav odgovor. "Sve je plaćeno" – govore pojedinci, i olako podrazumijevaju da više ništa nije potrebno. Ali kakav značaj može imati ta žrtva za onoga ko prema njoj ostaje ravnodušan? Da li se može spasiti neko ko se uopšte ne odriče ničega, ko ne mijenja život, ko ostaje isti u svojoj nepravdi i samovolji? Sveti Jovan Zlatousti govori: "Bog ne traži krv bikova i jaraca, već žrtvu hvale i pravednosti. On ne traži da mu donosiš bogatstvo spolja, već bogatstvo iznutra. Stoga svako ko s ljubavlju čini dobra djela, prinosi Bogu žrtvu." Poslušnost nije samo izvršavanje zapovijesti, već duboki unutrašnji stav predanja Božjoj volji. Apostol Pavle naglašava upravo to kada kaže: "Zaklinjem vas dakle, braćo, milošću Božijom da date tjelesa svoja u žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu; to da bude vaše duhovno bogosluženje" (Rimljanima 12:1). Obratite pažnju na paradoksalnu frazu "žrtva živa". Stare žrtve su bile mrtve – zaklane životinje. Nova žrtva je živa – to smo mi sami, naš život, naše postojanje. Ne prinosimo nešto iz našeg vlasništva, već sebe same. Sveti Atanasije Veliki je napisao: "Bog je postao čovjek da bi čovjek mogao postati bog." Ovo oboženje događa se upravo kroz našu poslušnost koja je istinska žrtva. Kroz poslušnost dopuštamo da Hristov život postane naš život. Kroz poslušnost se sjedinjujemo s Njim, kako bi On mogao živjeti kroz nas. "Šta će mi mnoštvo žrtava vaših? veli Gospod. Sit sam žrtava paljenica... Nemojte više donositi žrtve zaludne... Umijte se, očistite se, uklonite zloću djela svojih ispred očiju mojih, prestanite zlo činiti. Učite se dobro činiti, tražite pravdu, ispravljajte potlačenoga, dajte pravicu siroti, branite udovicu" (Isaija 1:11-17). Ovdje se jasno vidi šta Gospod zaista želi – promjenu srca koja se pokazuje u promjenjenom životu. Poslušnost je teška jer zahtijeva odricanje od naše volje. Zato često biramo "žrtve" koje nam dozvoljavaju da zadržimo svoju volju. Dajemo novac, ali ne mijenjamo ponašanje. Idemo u crkvu, ali ne praštamo neprijateljima. Govorimo pobožne riječi, ali ne prihvatamo Božji put. No svaka takva "žrtva" bez poslušnosti je laž. Osjećamo zbunjenost: Bog je sve platio, ali ipak cijena postoji? Da, Isus je platio cijenu grijeha jednom zauvijek, ali mi plaćamo cijenu učeništva svakodnevno. Gospod je upravo to tražio od nas: "Poslušnost je bolja od žrtve." Jer je "neposlušnost kao grijeh od čaranja, i nepokornost kao sujevjerstvo i idolopoklonstvo" (1. Samuilova 15:22-23). Apostol Jakov postavlja pitanje: "Šta pomaže, braćo moja, ako ko reče da ima vjeru a djela nema? Zar ga može vjera spasti?" (Jakov 2:14). A apostol Jovan dodaje: "Koji govori: poznajem ga, a zapovijesti njegovijeh ne drži, laža je, i u njemu istine nema" (1. Jovanova 2:4). Ove riječi su jasne i nedvosmislene. Nema spasenja bez poslušnosti, nema istinske vjere bez djela, nema autentičnog odnosa s Bogom bez promjene života. Da li je ovo teški put? Svakako. Da li to znači da moramo biti savršeni da bismo bili spašeni? Nipošto. Bog razumije našu slabost, naše padove, našu borbu. Ali On očekuje iskrenost srca, spremnost da ga slijedimo, nastojanje da Mu budemo poslušni. To je žrtva koju On traži – ne savršenstvo, već predanje. Kada shvatimo da je poslušnost sama po sebi žrtva, i to najveća žrtva, tada razumijemo i tajnu spasenja. Tada znamo da nas Bog ne spašava od nečega, već za nešto – za zajednicu s Njim, za život u Njegovoj volji, za vječno sudjelovanje u Njegovoj ljubavi. "Jer ljubav Hristova obuzima nas kad razmišljamo ovo: Ako jedan za sve umrije, onda svi umriješe. A on za sve umrije, da oni koji žive ne žive više sebi, nego onome koji za njih umrije i vaskrse" (2. Korinćanima 5:14-15). To je suština žrtve – ne živjeti više sebi. Razmislimo zato iskreno: Da li smo zaista prihvatili Hristovu žrtvu kao stvarnost koja mijenja našu svakodnevicu? Da li živim kao onaj koji je "razapet s Hristom"? Da li sam prepoznao da sam "kupljen skupo" i da više ne pripadam sebi? Jer ako Hristovo žrtvovanje nije rezultiralo mojim žrtvovanjem, ako Njegova smrt nije dovela do moje smrti grijehu, ako Njegovo predanje nije izazvalo moje predanje – onda možda uopšte nisam razumio šta je On učinio za mene. Na kraju, poslušnost nije puko izvršavanje pravila. Poslušnost je pružanje ljubavi Onome koji nas je prvi ljubio, slijeđenje Onoga koji je za nas dao sve, predanje Onome koji je sam sebe predao za nas. Kada nas Bog poziva na poslušnost, On n as zapravo poziva u dublju zajednicu sa sobom, u iskustvo ljubavi koje nadilazi sve naše predstave – u život koji je jedini istinski život.