Smisao posvećanja

Da, ima tih koji vole proklamacije i govore da smo pravednici citiraju riječi apostola Pavla: "Onoga koji ne znade grijeha učini grijehom za nas, da mi postanemo pravda Božija u njemu." (2. Kor 5:21). Oni ovo tumače kao trenutnu zamjenu, kao da nas Bog ne vidi onakvima kakvi zaista jesmo, već kroz „pokrivač“ Hristove pravednosti. No, pravoslavno tumačenje ide dublje – mi nismo samo „proglašeni“ pravednima, već kroz Hrista i blagodat postajemo istinski pravedni. Pravednost nije maska koju stavljamo, niti status koji nam je pripisan dok i dalje ostajemo isti. Ona nije tek pravna kategorija, već unutrašnja promjena, pravo preobraženje duše. „Oblačimo se u Hrista“ (Gal 3:27), ali ne kao neko ko na sebe navlači odijelo da sakrije svoju unutrašnju golotinju, već kao neko ko se stvarno preobražava, sjedinjujući se s Njim. Hristos ne prikriva našu bijedu – On je mijenja iznutra. Sv. Jovan Zlatousti objašnjava ovu realnost riječima: „Pravednost nije puka deklaracija, već preobraženje duše. Mi nismo pravedni samo po imenu, već postajemo istinski pravedni kroz zajedništvo s Bogom.“ (Homilije na 2. Korinćanima). Ako je pravednost samo titula bez sadržaja, čemu onda borba, post, molitva, podvig? Čemu poziv: "Budite sveti, jer sam ja svet" (1. Petrova 1:16), ako se svetost već podrazumijeva? Možemo li se nazvati pravednicima? Da, ali ne zato što smo "proglašeni", već zato što nas Hristos stvarno mijenja. Sveto Pismo pravednicima naziva one koji žive u zajedništvu s Bogom, poput Zaharije i Jelisavete, za koje stoji da su "bili pravedni pred Bogom" (Luka 1:6). Ali pravednost nije statičan status – ona je rast, ona je put. No hajde, ako glumiš da si pravedan i da si dobar, došao je dan, budi ono što glumiš da jesi, ako možeš. Postani svoja maska, jer ono famozno "budi ono što jesi" ne znači ostati slabić, varalica i zavidnik kojeg si krio. Biti danas fukara u svijetu bez vrijednosti i morala lako je; za to ti ne treba ni hrabrosti, ni duhovne sile, ni stvarnog podviga čovječnosti. Tvoje "licemjerje", koje si navodno odbacio svojom religioznošću, nije bilo loše – ono je bio zdravi i potrebni napor da budeš bolji nego što jesi, stalni pokušaj da podigneš ljestvicu čojstva, da prevaziđeš sebe. To je prestalo biti licemjerje, počelo je biti podvig, samo ako istraješ u svojim pokušajima. Pravo licemjerje počinje onda kada odlučiš da prestaneš da se boriš, kada izabereš lakši put, kada od svega ostane samo prazna maska, jer nisi imao ljubavi ni prema sebi, a kamoli prema Bogu i bližnjima, iako si drugačije govorio. Nisi ti ni sada "iskren" i "otvoren" zato što si postao ono što jesi. Ti si samo podigao nos, odbacivši svaki trud da budeš bolji, jer ti je lakše da kažeš: "Ovako sam rođen, ovakav ću i ostati." A mi smo i znali da si glumio. Znali smo da se iza maske krije neko mnogo gori, neko koga možeš sresti bilo gdje. Zato sada, počni da budeš čovjek, prijatelj i brat za kojeg si se izdavao. Jer mala je utjeha to što si shvatio da iza tvoje maske nije bilo ništa – da si daleko ispod onoga što si pokušavao da predstaviš. Budi čovjek. Budi ono što nikada nijesi bio. Da, znam, što ćeš reći, da svi mi ljudi padamo i sagrješujemo, osim... svetaca. Zaista, pravoslavna teologija je u pravu, kada kaže da postoji ta "treća" vrsta ljudi (da ne objašnjavam sad), koji su sveti kao što je svet Njihov Gospod, koji su dostigli takav nivo oboženja, odnosno prosvetljenja i posvećenja, da još za života postanu "kao bogovi"... I to je apsolutno istina, jer mora da se može svakom iskušenju odoljeti. Sveto Pismo jasno svjedoči o ovoj mogućnosti: "Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Matej 5:48). Da li bi Gospod tražio nemoguće? Da li bi nas pozivao na put kojim ne možemo hoditi? Naravno da ne! Božiji poziv na svetost nije neostvarivi ideal, već stvarni put preobraženja koji nam je otvoren kroz Njegovu blagodat. Istinita je Riječ Gospodnja i istinito je djelo Božje u nama, da nam je po Duhu Svetom dao silu i pobjedu nad svakim grijehom, da svakom iskušenju možemo da odolimo. Rekao je i to drži, da ništa nije pustio na nas što prevazilazi naše snage, jer je pravadan. Apostol Pavle potvrđuje: "Nijedno vas iskušenje nije snašlo osim čovječijega; ali je vjeran Bog koji vas neće pustiti da se iskušate većma nego što možete, nego će učiniti s iskušenjem i kraj, da možete podnijeti" (1. Korinćanima 10:13). Mi nakon Krsta, Vaskrsenja Gospodnjeg i krštenja Sv. Duhom, nemamo nikakvog izgovora za grijeh. Kroz smrt i vaskrsenje Hristovo data nam je nova priroda, oslobođena od vlasti grijeha. "Tako i vi mislite da ste mrtvi grijehu a živi Bogu u Hristu Isusu Gospodu našemu" (Rimljanima 6:11). Ovo nije samo teoretska istina, već praktična stvarnost koja može biti ostvarena u životu svakog vjernika. I zato postoje ljudi, koji su to uzeli za ozbiljno i postali su na ugled svima nama, da je moguće živjeti svetim životom. Sveti Serafim Sarovski, Sveti Nektarije Eginski, Sveti Jovan Šangajski – ovi svetitelji našeg vremena nijesu teoretski konstrukti, već stvarni ljudi koji su se potpuno predali Hristu i u kojima se On potpuno projavio. Njihova svetost nije bila povremeni bljesak vrline, već postojano stanje preobraženog bića. David Bentley Hart govori o ovome kada kaže da smo pozvani da "budemo kao bogovi" – ne u nekom jeretičkom smislu, već u pravoslavnom razumijevanju oboženja (theosis). To je osnovna istina hrišćanske antropologije – da je čovjek stvoren za zajedništvo s Bogom toliko duboko da postaje "zajedničar božanske prirode" (2. Petrova 1:4). Oni nijesu ni po čemu posebni i izabrani, osim što su svim srcem izabrali Boga. Nijesu imali nikakve nadprirodne moći koje mi nemamo, nikakve privilegije koje nama nijesu dostupne. Jedina razlika je u potpunom predanju – oni su shvatili riječi "ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom mišlju svojom" (Matej 22:37) ne kao pjesničku hiperbolu, već kao stvarni poziv na cjelovitu ljubav. To što mi sagrješujemo i dalje, ne znači da to tako mora biti, ne zavaravajmo se, Gospod se ne da ružiti i smatrati lažcem. Previše olako prihvatamo ideju da "svi griješimo" kao da je to neizbježno stanje. Ali Apostol Jovan kaže: "Koji je rođen od Boga ne čini grijeh, jer sjeme Njegovo stoji u njemu, i ne može griješiti, jer je rođen od Boga" (1. Jovanova 3:9). Zar ove riječi ne govore o mogućnosti potpunog oslobođenja od grijeha? To je naša odgovornost, jer možemo svemu reći NE, dato nam je. Mi imamo izbor u svakom trenutku, pred svakim iskušenjem. Sveti Jovan Zlatousti ističe da "grijeh nema druge snage osim one koju mu mi damo svojim pristankom". Naša slabost nije u nedostatku Božije blagodati, već u nedostatku naše volje da u potpunosti prihvatimo tu blagodat. Opomenimo se danas, i ispravimo svoje puteve pred Gospodom, pokorimo se pod silnu Desnicu Njegovu, protivimo se đavolu, i pobjećiće. Potrebna nam je smjelost i odlučnost. Sveti apostol kaže: "Pokorite se Bogu, a protivite se đavolu, i pobjeći će od vas" (Jakovljeva 4:7). Ne kaže "možda će pobjeći" ili "ponekad će pobjeći", već sa sigurnošću tvrdi "pobjeći će". To je obećanje na koje se možemo osloniti. Bog je svakom iskušenju postavio granice, i mi možemo živjeti životom pobjede, životom dostojnim života, dok nas ne pozove k Sebi. Put svetosti nije rezervisan samo za izabrane, već je otvoren za svakoga ko želi da prihvati Božiji poziv. Kao što kaže Sveti Grigorije Palama: "Svetost nije izuzetak za nekoliko izabranih, već pravilo za sve hrišćane." Da, možemo hodati iz slave u slavu... Svetost nije statično stanje, već dinamičan proces: "Mi pak svi koji otkrivenijem licem gledamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u to isto obličje iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha" (2. Korinćanima 3:18). Svaki korak toga puta je moguć kroz Božiju blagodat koja nas osposobljava. Htjeti i moći dolazi od Njega. Naša volja za svetošću i snaga da je ostvarimo nisu proizvod našeg napora, već dar Duha Svetoga. Apostol Pavle svjedoči: "Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što Mu je ugodno" (Filipljanima 2:13). Naša borba nije uzaludna, naš trud nije jalov, jer sam Bog djeluje u nama i kroz nas. Vrijeme je da prestanemo da se mirimo sa osrednjošću duhovnog života. Vrijeme je da prestanemo opravdavati svoje padove "ljudskom slabošću". Vrijeme je da prihvatimo istinu da nas je Hristos oslobodio ne samo od kazne za grijeh, već i od vlasti grijeha. Vrijeme je da povjerujemo da svetost nije nemoguća, već da je najprirodniji put za one koji su "nova tvar u Hristu". Neka nam sveci budu ne samo uzori koje poštujemo, već i svjedoci istine da je potpuna preobraženje moguće – još u ovom životu. Jer zaista, obećano nam je: "Kao što nas je Njegova božanska sila obdarila svim što je potrebno za život i pobožnost" (2. Petrova 1:3). Sve nam je već dato – na nama je samo da to prihvatimo i živimo. Iako je blagodat Božja inicijator i sila koja deifikuje, ljudski podvig (askeza) je neophodan kao odgovor i saradnja. Pravoslavna duhovnost vidi čovjeka kao bogoslovensko biće – pozvano da svjesno i slobodno sarađuje sa Bogom. Askeza (post, molitva, bdenje, milostinja, celibat ili bračna čistoća, smirenje, služenje) nije cilj sama sebi, nego sredstvo očišćenja od strasti koje nas udaljavaju od Boga. "Očisti se i Duh Sveti će doći" – to je prećutni imperativ patrističke etike. Sveti Makarije Egipatski piše o srcu kao o prestolu na kome želi sjediti Hristos, ali koje moramo očistiti od zmija (strasti). Sveti Jovan Lestvičnik kazuje da je apathia (nepostradanije) – stanje gdje strasti ne gospodare – preduslov za prosvjetljenje duše. Drugim riječima, nema oboženja bez pokajanja i očišćenja: "Blaženi čistog srca, jer će Boga vidjeti" (Matej 5:8) – to je osnova. Askeza se u Pravoslavlju uvijek povezuje sa blagodaću. Nije to golo ljudsko samousavršavanje, nego sinergija: mi se trudimo, ali istovremeno priznajući da samo Bog daje rast. Sveti Pajsije Svetogorac ovako opisuje: "Askeza je čovjekov izraz ljubavi prema Bogu; kad Bog vidi naš trud, On izliva Svoju blagodat i čini nas svecima." U Filokaliji se često ponavlja da je asketski život zapravo praktikovanje božanskih vrlina (vjera, nada, ljubav, krotost, itd.) koje su same po sebi energije Božje. Kada stičemo ljubav, mi zapravo primamo i djelamo Božju ljubav, dakle bivamo Bogu slični. Tako asketski napor uvodi u nas Božanski život. Sveti Grigorije Palama ističe da hesihastičke prakse (poput Isusove molitve u tišini) nisu puke psihotehnike, već načini da se čovjek otvori za nestvorenu energiju Božju. Plod takve molitve nije samo mir, nego i realno prosvjećenje uma – ponekad do vizije Božanske svjetlosti. Treba reći i da pravoslavna askeza nije rezervisana samo za monahe. Svaki vjernik je pozvan na duhovni podvig prema svom stanju. Održavanje zapovijesti Božjih već je asketski trud – oprostiti neprijatelju, obuzdati jezik od osude, dijeliti imanje sa siromašnima, održati vjernost – sve su to krstići koje nosimo i kroz koje umire stari čovjek, a vaskrsava novi, sličniji Hristu. U tom smislu, krstonosnost je uslov oboženja: "Ako ko hoće za mnom, neka uzme krst svoj." Ne može se zaobići Golgota na putu ka Tavoru. Sveti Siluan Atonski kaže: "Ako se poniziš, Duh Sveti te uči; ako se ne poniziš, nećeš ništa naučiti." Poniznost i ljubav stečene borbom protiv svog ega pripremaju dušu da primi blagodat. Duhovni život je stoga neodvojiv od teozisa. Nema "čarobne prečice" kojom bismo bez lične promjene postali bogonosni. Bog se može nastaniti i sjati jedino u onome ko mu predaje svoje srce. A to predavanje se dokazuje kroz svakodnevno nošenje krsta: strpljenje u nevoljama, ne klonuti u molitvi, biti vjeran u malome, trajno se kajati za posrtaje. To je sinergijska drama spasenja, gdje je Bog uvijek glavni djelatnik, ali traži i naš prinos – makar i "dva novčića udovičina" – da bi nas preobrazio. U tom smislu su istinite riječi: "Bog nas je stvorio bez nas, ali nas ne može spasiti bez nas." Ni najveći mistici poput Simeona Novog Bogoslova nisu došli do svjetlosti bez suza i dugogodišnjeg podvižništva – "očovječivši se" (po izrazu svetog Maksima) u krstu, duša biva iznutra oblagodaćena i sjedinjuje se sa Vaskrslim. Međutim, pravoslavna askeza nije sumorna. Njen cilj je preobraženje, ne uništenje ljudske prirode. Sveti oci često ističu radost kao pratilju pravog posta i molitve. O. Sofronije Saharov govori o "radosnoj tuzi" (χαρμολύπη) kao atmosferi u kojoj duša oplakuje svoje grijehe ali u isto vrijeme osjeća radost zbog Božjeg milosrđa. To je već život Duha u malom. Askeza, dakle, pročišćuje ogledalo duše da bi ona mogla odražavati svjetlost Tavora. A svetost – što je drugo do posljedica uspješne askeze, odnosno djelovanja blagodati u saradnji sa našim trudom. Svetitelj je "asketa koji je postao teolog". Kako kaže pravoslavna izreka: "Ako si se istinski molio, ti si teolog; i ako si teolog, ti se istinski moliš" – sugerišući da prava teologija dolazi iz iskustva oboženja, stečenog asketskom molitvom.