Skini to sa dnevnog reda!

Mnogi pričaju infantilne priče o Bogu, kao da On bude neki nebeski policajac koji hapsi svakoga ko pomisli na zlo. Da ispaljuje munje na svakoga onog ko smišlja opake planove da ubija nevine, siluje, pljačka. Ali hajde da se za trenutak zamislimo: kakav bi to svijet bio? Ljudi bi padali po ulicama kao kruške, niko ne bi smio ni da pomisli nešto loše, a kamoli da to izgovori ili učini. Da se pitaju te idioti, svijet bi postао pakao, veliko stratište. Oni koji tako zamišljaju Boga ne razumiju Njegovo srce. Bog ne oduzima slobodu, u svojoj prevelikoj milosti i ljubavi. On ne sprječava čovjeka da učini ono što je naumio, ali ga zato uporno opominje. Šalje riječ, daje znakove, doziva kroz savjest, na kraju dolazi i lično, u liku Isusa Hrista. Moliće, zastupaće, nutkaće te na dobro, ali neće te saplesti dok ideš ka ponoru – pustiće te da padneš, ako to želiš. Jer svako mora preuzeti odgovornost za svoj život, to je tako. Ne zato što ti se sveti ili ti želi zlo, nego zato što zna da ako Mu ne vjeruješ na Riječ, bol je taj jedini učitelj koji te može zaustaviti.

Isus је znaо šta Јuda smišlja. Znaо je za srebrnjake, za izdaju, za poljubac u noći. I šta mu kaže? "Šta činiš, čini brže." (Јovan 13:27) Zamislite! Isus, Bog u tijelu, ne zaustavlja Јudu. Ne pogađa ga munjom, ne gura ga unazad, ne hvata mu ruku dok pruža srebrnjake. Zašto? Јer ako si nešto naumio, ako si donio odluku u svom srcu, onda hajde – učini to. Da skinemo to sa dnevnog reda. Da se ne igramo igre. Ali zapamti – ako to učiniš, ne znači da si pobijedio, nego da si upravo ušao u proces, koji će te naučiti, na ovaj ili onaj način, onome što nisi želio da naučiš na lakši način. Mudrosti koja je odoljela vjekovima. Kada је bludni sin došao ocu i rekao: "Daj mi dio imanja koji mi pripada!" – šta је otac učinio? Pokušao da ga odgovori? Zaključao vrata? Naredio slugama da ga drže? Ne. Bez riječi mu daje sve. Zna kuda ide, zna kako će se to završiti, ali ga ne sprečava. Da li to znači da otac gura sina u grijeh? Bože sačuvaj! Ali zna jedno – dok god mu drži ruku, sin neće naučiti. Dok god ga sprječava, sin će misliti da је otac prepreka njegovoj sreći. Pa ga pušta. Pušta ga jer zna da će jednoga dana doći do trenutka kada će taj isti sin, prljav, gladan i slomljen, reći sam sebi: "A kada dođe sebi..." (Luka 15:17) To је ključ! Niko se ne opameti dok ne dođe sebi. A možda i nastrada, nema garancija... No, niko ne dolazi sebi dok ne vidi dno svojih odluka. Zato Pismo nije knjiga zabrana, već knjiga upozorenja. Prorok Jeremija piše о mladoј magarici koja u žaru svoje strasti njuši vjetar (Jeremija 2:24). To је slika čovjeka koji se predao svojim požudama, svojoj pohlepi, svojoj mržnji. I ko će ga zaustaviti? Niko. Bog gleda i čeka. Ne zato što mu je svejedno, nego zato što zna: ako te zaustavi prije nego što udariš u zid, nikad nećeš vjerovati da је taj zid uopšte postojao. Zato ako si nešto naumio – učini to. Ali znaj da ćeš, kad sve završi, kad ponestane laži, kad se završi osjećaj pobjede, ostati samo ti i praznina. Prije ili kasnije moraš se suočiti sa svojim demonima. Ovo je ključ svega – sve što ti srce vuče u grijeh, u požudu, u zavist, u osvetu – moraš da skineš sa dnevnog reda. Što si naumio da se upropastiš, čini što prije. Što ti prije bude gore, biće ti prije bolje, i veće su šanse da se opametiš, da postaneš zreo u svojoj vjeri. Tako to ide, to je po Njegovom dopuštenju.