Promisao stvaranja

Stvaranje čovjeka ima svoj duboki, unutrašnji smisao koji nadilazi uobičajene okvire kroz koje često posmatramo ljudsku egzistenciju. Nažalost, predugo smo bili zarobljeni u narativu koji počinje grijehom, nastavlja se prokletstvom, te završava potrebom za otkupljenjem. Takav pristup, međutim, predstavlja naknadno tumačenje, a ne izvorno razumijevanje čovjekovog položaja u kosmosu. Ako pažljivo razmotrimo biblijski iskaz da je čovjek stvoren "po obličju i podobiju" Božijem, otkrivamo suštinsku istinu -- čovjekovo istinsko naznačenje jeste oboženje (grč. θεοσις, lat. deificatio). Ovo nije nikakva jeretička ideja, već centralna tema patrističke misli. Oboženje predstavlja učestvovanje vjernika u životu Božijem posredstvom nestvorenih božanskih energija -- to je ontološki sadržaj zajednice čovjeka sa Bogom. Bog, stvarajući čovjeka, nije napravio grešku koju je kasnije morao ispravljati. Takva koncepcija bi značila da je stvaranje bilo nesavršeno ili da je Božji plan bio manjkav. Naprotiv, čovjek je od početka zamišljen kao biće koje će kroz slobodu i ljubav rasti u sličnosti sa svojim Tvorcem. Oboženje je bilo predviđeno od samog početka, ne kao posljedica pada, već kao izvorno naznačenje. Ova ideja nalazi se već u 2. Petrovoj 1:4, gdje apostol govori o nama kao "pričasnicima Božanske prirode", a zatim se razvila u patrističkoj teologiji, postavši središnja dogma Pravoslavlja. Počevši sa Svetim Irinejem, Atanasijem i Kirilom, pa do Simeona Novog Bogoslova i Grigorija Palame, svi Oci Crkve preuzimaju ovu predivnu tvrdnju Istočnog hrišćanstva: "Bog je postao čovjek da bi čovjek postao bog". Oni ne izbjegavaju da nazovu čovjeka "bogom po blagodati" i da stave znak jednakosti između spasenja i oboženja. Dinamički proces duhovnog sazrijevanja i uspinjanja ka zajednici s Bogom je integralni dio čovjekove prirode. Monasi hrišćanskog Istoka su ovo dobro razumjeli, opisujući različite stepene duhovnog napretka. Sveti Jovan Lestvičnik u svom djelu "Lestvica božanskog uspona" metodično analizira čovjekov put ka neposrednom gledanju Boga. Taj put nije posljedica pada, već ispunjenje prvobitne namjere stvaranja. Često se postavlja pitanje: zašto Bog nije stvorio bića koja su od početka savršena i nesposobna za grijeh? Odgovor leži u samoj prirodi slobode. Istinska sloboda podrazumijeva stvarnu mogućnost izbora i autentičnu istoriju ličnog razvoja. Stvorenje nije mehanizam sa unaprijed programiranim ponašanjem, niti fiktivni lik sa već napisanim scenarijem. Ono je živa ličnost koja kroz odnos s Bogom ostvaruje svoje istinsko biće. Imajući u vidu oboženje, Sveti Maksim Ispovjednik dijeli istoriju Spasenja na dva velika razdoblja: jedni su vjekovi bili određeni za tajnu očovječenja Boga, drugi za tajanstveno djelo oboženja čovjeka. Za teološku antropologiju oboženje je ne samo moguća stvarnost, nego je ono i obećano čovjeku od iskoni. Ono je istovjetno sa onim što Sveto Pismo naziva "podobije", odnosno dinamički element suštinski za čovjeka. Oboženje je carsko dostojanstvo do kojega dolazi "podobije", konačni kraj ili prirodna veličina na koju je čovjek pozvan: "Podobije onih koji se pričešćuju Onim od Koga se pričešćuju znači ostvareni identitet kroz podobije onih koji se pričešćuju Onim koji im daje da se pričeste onoliko koliko je moguće. A ostvareni identitet kroz podobije onih koji se pričešćuju sa Pričešćujućim, jeste oboženje onih koji se udostojavaju oboženja. Oboženje, da kažem sažeto, jeste sredina i kraj svih vremena i vjekova i svega onoga što je u vremenu i u vijeku" (Sveti Maksim Ispovjednik). Ovo obogaćuje naše razumijevanje hristološke dimenzije stvaranja. Hristovo ovaploćenje nije samo reakcija na grijeh -- ono je ispunjenje prvobitnog plana zajedništva između Boga i čovjeka. Po Svetom Kirilu Aleksandrijskom, načelo oboženja jeste približavanje Logosa tijelu, sasuštastvenost Sina sa našom prirodom. U smislu ipostasnog jedinstva, postoji "communicatio idiomantum", to jest Njegova čovječanska priroda prožeta je sijanjem Njegovog božanstva. Oboženo tijelo Hristovo zalog je i izvor našeg oboženja. Primanje ljudske prirode od ipostasi Logosa - uipostazirane - ne uništava njen identitet, nego je jemstvo njenog potencijalnog savršenstva: "Kažem, Ovo ovaploćenje Boga, nama je izvjesni zalog nade oboženja prirode ljudi. Toliko će savršeno učiniti čovjeka bogom, koliko je savršeno Bog postao čovjekom. Jer je jasno da će Onaj koji je postao čovjek bez grijeha, obožiti prirodu bez promjene njene u Bogu; i toliko će uzdići čovjeka zbog Sebe, koliko se On spustio zbog čovjeka" (Sveti Maksim Ispovjednik). Kroz takvu prizmu, grijeh nije definišući događaj ljudske istorije, već privremena prepreka na putu ka oboženju. On ne mijenja suštinski cilj stvaranja, već samo uvodi komplikacije na tom putu. Hristos nije došao primarno da "poništi" grijeh, već da ostvaruje prvobitnu namjeru stvaranja -- da čovjeka dovede do punine božanskog života. Oboženje je duhovni preobražaj koji se temelji na svojstvu prirode, ali ono ne biva u granicama prirode niti je pak djelo prirode, odnosno moralno savršenstvo prirode. Oboženje je nestvoreno, nesazdano, primljeno kao neposredno prosvjećenje od božanstva, direktno proizašlo iz ipostasi. Svakako, sinergija volja - blagodat suštinski je uslov svakog djela hrišćaninovog, dok oboženje pretpostavlja sinergijski maksimum. Tako oboženje "sprječava čovjeka i tvar da se zatvore u sopstvene imanentnosti i pretpostavlja čovjekovo otvaranje za beskrajne dimenzije Božije suštine". Ovo nije panteizam niti brisanje granice između Tvorca i tvorevine. Naprotiv, to je priznavanje da je čovjek stvoren kao biće otvoreno ka beskonačnom, kao kapija kroz koju čitava tvorevina može učestvovati u božanskoj stvarnosti. Zato svi Oci Crkve podvlače i ovo: iako je oboženje iznad prirode i bez granica, ljudska priroda se oboženjem ne modifikuje, nego se ponovo vraća u slavu koja joj je određena prilikom stvaranja. Ovakvo razumijevanje ne umanjuje ozbiljnost grijeha, ali ga postavlja u kontekst šire i dublje priče o čovjekovom naznačenju. Grijeh nije središnja tačka ljudske egzistencije -- to mjesto pripada ljubavi i zajedništvu s Bogom. Na taj način, stvaranje dobija svoj puni smisao ne kao "pad" iz savršenstva, niti kao "ispravka" neuspjelog eksperimenta, već kao davanje života koji je od početka usmjeren ka sve dubljoj zajednici s Onim koji je izvor sveg života. Čovjek je stvoren ne kao završeno djelo, već kao biće pozvano da kroz slobodu i ljubav raste u sličnosti sa svojim Tvorcem, sve dok hrišćanin ne dođe "u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove" (Ef. 4:13). U tom kontekstu, spasenje nije povratak na neko prethodno stanje, već nastavak prvobitnog puta ka oboženju, put koji je bio privremeno zakomplikovan grijehom, ali nikad potpuno prekinut. Hristos ne "popravlja" stvaranje -- On ga ispunjava, dovodeći ga do njegovog predodređenog cilja. Tako shvaćeno, oboženje nije dodatak našoj prirodi, niti naknadno "poboljšanje" stvorenog, već ostvarenje one duboke mogućnosti koja je od početka bila upisana u samo srce stvaranja -- da čovjek, kao slika Božija, postane sve sličniji svom Tvorcu, do mjere potpunog učešća u Njegovom životu. U pravoslavnoj misli oboženje ima dubok ontološki značaj: nije riječ tek o moralnom usavršavanju ili pravnom opravdanju, nego o promjeni samog našeg bivstvovanja. Pad u grijeh shvata se prvenstveno kao ontološko ranjavanje ljudske prirode (smrt, raspadljivost, pomračenje uma), a spasenje kao iscjeljenje i preobražaj prirode. Hristovo Vaskrsenje donosi pobjedu nad smrću, otvarajući put da i naša priroda postane nepodložna smrti – dakle obožena. Sveti Grigorije Niski i Sveti Maksim su naglašavali da je Bog od početka zamislio čovjeka kao biće koje će evoluirati do jedinstva sa Njim; grijeh je prekid u tom putu, a Hristos je obnovitelj ontologije čovjeka. Sveti Atanasije stoga kaže: Hristos je postao čovjekom "da nas povede u svoj um i otkrije nam Oca" – tj. da vrati čovjeku pravu spoznaju i životnu zajednicu sa Izvorom bivanja. Sveti Kiprijan Kartaginski izrazio je slično: "Čovjek ne može živjeti ako ne postane zajedničar Božanstva". U ontološkom smislu, to je bukvalno tačno: Bog je jedini koji jeste (Onaj koji jeste, Jahve); stvorenja po sebi idu ka nebiću, ali učešćem u Božjem Biću zadobijaju stvarnu egzistenciju i besmrtnost. Zato pravoslavna teologija voli da kaže da su energije Božje životvorne. Blagodat nije samo oproštaj, to je sam Život Božji dat čovjeku. Sveti Grigorije Palama naziva Božju blagodat "bogotvornom energijom" – ona čini bogovima one koji se njome ispunjaju. Odatle i termin "stvoreni bog" kojim se ponekad nazivaju proslavljeni pravednici, upravo da se naglasi da njihov novi način postojanja dolazi ne iz njihove esencije, već iz nestvorene Blagodati. Sveti Simeon Novi Bogoslov je za takvo stanje govorio: "Bog obitava u nama kao u bogovima". Crkva se, dakle, ne libi da ontologiju spasenja iskaže najjačim pojmovima jedinstva – naravno, upućujući uvijek da je to jedinstvo ličnosti, ne suština. Eshatološka dimenzija oboženja prirodno slijedi iz ontološke. Punina oboženja postiže se u Carstvu Božijem, u vaskrsenju mrtvih. Sve što se sada dešava (kroz svete tajne, vrlinski život, isihastičku molitvu) jeste zalog i zalogaj onoga što će se dogoditi u budućnosti. Sveti Jovan apostol kaže: "Sad smo djeca Božija, ali još se ne pokaza šta ćemo biti; no znamo da ćemo, kad se pokaže, biti slični Njemu, jer ćemo Ga vidjeti kao što jeste" (1. Jovanova 3:2). Dakle, tek viđenje Boga licem u lice u eshatonu proizvešće potpunu transformaciju – bićemo slični Hristu u slavi. Carstvo Nebesko se može razumjeti upravo kao stanje sveopšteg oboženja: Bog sjedi na prijestolu, ali njegovi sveti vladaju s Njim (2. Timoteju 2:12, Otkrivenje 22:5) i ispunjeni su "svom puninom Božanstva" po mjeri stvorenja. Damaskin i drugi oci naglašavaju da i u vječnosti stvorenja ostaju stvorenja, ali toliko ispunjena Bogom da "Bog biva sve u svima" (1. Korinćanima 15:28). Sveti Grigorije Niski, kao što smo rekli, vidi vječnost kao beskrajni napredak u Bogu – dakle nikada neće doći trenutak kada ćemo reći "sada smo potpuno dohvatili Boga, nema dalje". Rast će se nastaviti, ali bez bola i gubitka, u vječnom ushićenju otkrivanjem novih dubina Božje ljubavi. To je dinamička eshatologija oboženja: ne statična nirvana, nego vječni život kao kretanje "iz slave u slavu" bez kraja. Pravoslavna teologija često opisuje vaskrsla tijela pravednika u Carstvu kao prosvijećena i duhovna (1. Korinćanima 15:44), slično Hristovom proslavljenom tijelu. Sveti Simeon Novi Bogoslov i u vizijama još na zemlji vidi sveta tijela obasjana svjetlošću, čime se potvrđuje da je materija uključena. Preobraženje na Tavoru je prototip: Hristos pokazuje kakvu slavu može primiti čak i smrtno tijelo – to je ona ista slava kojom će i naša tijela biti obasjana na Vaskrsenju. Berđajev i ruski mislioci vole da govore o "preobraženoj materiji": svijet, ne samo duše, treba da postane "novo nebo i nova zemlja" (Otkrivenje 21:1) ispunjeni Božjom prisutnošću. Odatle i pravoslavna vizija sveobuhvatnog spasenja: ne samo čovjek, već čitava tvar uzdiše i očekuje preobraženje (Rimljanima 8:19-23). Pri kraju vremena, prema Svetom Maksimu, Bog će sabrati sve pod jednu glavu – Hrista (Efescima 1:10) i ukinuće se razlike (muško-žensko, nebo-zemlja, vidljivo-nevidljivo) u smislu podvojenosti: sve će biti sjedinjeno u Hristu, Bog i tvorevina u nerazdjeljvoj zajednici ljubavi. To je konačni teozis kosmosa. Naravno, ostaje i tajna slobode: pravoslavni nauk ne dogmatizuje da će svi bezuslovno biti oboženi (jer priznaje mogućnost odbacivanja Boga), ali gaji nadanje da Božja ljubav neće napustiti ni jedno izgubljeno čedo dok ga ne pridobije. Molitve Crkve za "vaskrsenje svega svijeta" i pashalna radost sugerišu duboku nadu u univerzalnu obnovu, makar kao mogućnost. Berđajev i Hart otvoreno zastupaju apokatastasis pozivajući se baš na logiku oboženja: ako je cilj da Bog bude sve u svima, onda na kraju niko ne bi trebao ostati izvan toga. Tradicionalno crkveno učenje ostavlja tu misteriju otvorenom, ali insistira da se svi spašeni spašavaju jedino kroz sjedinjenje sa Hristom i primanje božanskog života. Nema paralelnog puta. Zato je Crkva uvijek bila misionarska: nudi Teozu svijetu kao istinski život. Ukratko, oboženje je eshatološko ispunjenje Božjeg plana stvaranja. Već sada ontološki započeto u nama (Krštenjem, Duhom Svetim, svetim Tajnama), oboženje teži ka svojoj potpunoj realizaciji u vječnosti. To daje duboki smisao našem sadašnjem životu: sve što činimo u Hristu odjekuje u vječnosti i preobražava našu vječnost. Nema pukog čekanja raja; mi smo sada pozvani da postanemo "svjetli i mirisni" od Duha, kako bismo u času prelaska i vaskrsenja mogli ući u radost Gospoda svog kao prepoznatljivi Njegovi.