Posljedice grijeha

Pitanje posljedica grijeha jedno je od najsloženijih u hrišćanskoj teologiji. Ako je Hristova žrtva savršena i potpuna, zašto još uvijek doživljavamo bolesti, patnje, smrt? Ako je cijena plaćena, zašto i dalje osjećamo težinu naših grijehova? Zašto, uprkos vaskrsenju, i dalje živimo u svijetu koji je daleko od raja? Kad bismo Hristovu žrtvu shvatali samo kao pravnu transakciju, kao plaćanje duga koji je izmiren jednom za svagda, onda bi sve bilo riješeno odmah. Ljudi bi prestali da griješe, smrt bi nestala, patnja bi iščezla, a svi bi automatski živjeli u potpunom zajedništvu s Bogom. Međutim, realnost pokazuje drugačije. I dalje umiremo, i dalje osjećamo posljedice grijeha, i dalje se borimo sa sopstvenim slabostima. Zašto? Odgovor leži u tome što Bog nije ukinuo našu slobodu. Spasenje nije čin koji nas magijski mijenja bez našeg učešća, već proces u kojem treba da sarađujemo s Bogom. Isus je pobijedio smrt, ali mi i dalje moramo proći kroz umiranje. On je uništio moć grijeha, ali mi i dalje imamo mogućnost da sagriješimo. On nam je donio spasenje, ali mi i dalje moramo aktivno da ga živimo. Pravoslavno bogoslovlje ne vidi patnju i smrt kao Božiju kaznu, već kao prirodni ishod udaljavanja od Boga. Bog nije sudija koji izriče kaznu, već Izvor života. Kada se čovjek odvoji od Boga, on neizbježno upada u tamu, bol i smrt. To nije Božija odmazda, već realnost u kojoj se nalazi svako stvorenje koje se udalji od svog Stvoritelja. To možemo uporediti s lampom koja prestaje da svijetli kada se isključi iz struje. Tama ne dolazi kao kazna – ona je jednostavno posljedica gubitka izvora svjetlosti. Na isti način, smrt i patnja su neizbježni ishod čovjekovog udaljavanja od Boga. Sv. Atanasije Veliki kaže: "Čovjek je stvoren za život u Bogu. Kad se odvoji od Njega, pada u propadljivost. Smrt nije Božija kazna, već prirodni ishod života van Njega." Ovdje vidimo kako je pogrešan zapadni koncept Boga kao uvrijeđenog vladara, koji mora zadovoljiti svoju pravdu kažnjavanjem prekršioca zakona. Taj juridički model, koji dominira u zapadnoj teologiji, posebno nakon Anselma Kenterberijskog, zamagljuje suštinu odnosa između Boga i čovjeka. Bog nije zakonodavac koji nemilosrdno kažnjava prijestupe, već je Otac koji traži izgubljene sinove, Liječnik koji liječi bolesnike, Pastir koji spašava zalutale. Ovo nam objašnjava zašto i dalje osjećamo posljedice grijeha, iako je Hristos pobijedio smrt. Njegova pobjeda nije čin koji automatski briše sve efekte palog svijeta, već poziv na naše aktivno učešće u procesu iscjeljenja. Pravoslavni Oci često porede spasenje sa liječenjem bolesti. Sv. Jovan Zlatousti kaže: "Kada ljekar pronađe lijek za bolest, bolest nije automatski iskorijenjena – pacijent mora uzeti lijek, promijeniti način života i sarađivati sa ljekarom." Hristos je Božanski Ljekar, ali ako odbacimo Njegov lijek – milost, pokajanje, ljubav – ostajemo bolesni. Zato i dalje trpimo posljedice grijeha, ne zato što nas Bog kažnjava, već zato što još uvijek nismo potpuno iscijeljeni. Ovo objašnjava i zašto i dalje umiremo, iako je smrt pobijeđena. Pavle kaže: "Posljednji neprijatelj koji će biti uništen je smrt" (1. Kor 15:26). Smrt je poražena, ali njeno potpuno uništenje još nije nastupilo. Isus je ukinuo njenu vlast, ali ona još uvijek postoji kao iskustvo kroz koje moramo proći dok ne dođemo do konačne pobjede u vaskrsenju. Sv. Maksim Ispovjednik piše: "Prije Hrista, smrt je bila kraj. Poslije Hrista, smrt je vrata kroz koja ulazimo u vječnost." Dakle, smrt je sada preobražena – ona više nije kraj, već prelazak ka vječnom životu. Iako i dalje umiremo, mi znamo da smrt nema posljednju riječ. Slično tome, iako je Hristos pobijedio grijeh, mi i dalje griješimo. To nije zato što Njegova žrtva nije bila dovoljna, već zato što Bog poštuje našu slobodu. On nas ne pretvara u robote koji ne mogu sagriješiti – On nas poziva na slobodnu ljubav i poslušnost. Mi i dalje imamo mogućnost da odbacimo Božiju milost, da se vratimo starim putevima, da se borimo sami, umjesto da sarađujemo s Njim. Zato apostol Pavle govori o neprestanom duhovnom rastu i borbi: "Ne činimo li dobro koje hoćemo, nego zlo koje nećemo?" (Rim 7:19) "Nosite bremena jedni drugih, i tako ispunite zakon Hristov" (Gal 6:2). To pokazuje da spasenje nije nešto što se dešava automatski, već proces u kojem učestvujemo svakog dana. Ovdje vidimo razliku između onoga što teolozi nazivaju "objektivnim" i "subjektivnim" aspektima spasenja. Objektivno, Hristos je već pobijedio grijeh i smrt. On je srušio zid koji nas je razdvajao od Boga. On je otvorio put do raja. On je postigao pobjedu nad svakom silom koja nas je zarobljavala. Ali subjektivno, svako od nas mora prihvatiti tu pobjedu, hodati tim putem, ući kroz ta vrata. To je kao razlika između lijeka koji već postoji i uzimanja tog lijeka. Lijek može biti savršen, ali ako ga ne uzmemo, nećemo ozdraviti. Hristova pobjeda je potpuna, ali ako je ne prihvatimo kroz vjeru, pokajanje i ljubav, nećemo iskusiti njeno djelovanje u našem životu. Zanimljivo je zapaziti da u vizantijskoj liturgijskoj tradiciji ne postoji posebna služba za opraštanje grijeha, za razliku od zapadne prakse gdje se naglasak stavlja na pravno razrješenje krivice. U pravoslavnoj tradiciji, iscjeljenje od grijeha se događa prvenstveno kroz učestvovanje u liturgiji, kroz pričešće, kroz aktivno življenje u zajednici vjernih. To pokazuje da se spasenje ne shvata kao trenutni događaj, već kao proces iscjeljenja i preobraženja. Iako je Hristos već pobijedio grijeh i smrt, potpuni efekti te pobjede još nisu u potpunosti ostvareni. To će se dogoditi tek u konačnoj obnovi svijeta, kada će Bog biti "sve u svemu" (1. Kor 15:28). Trenutno živimo u prelaznom periodu – između pobjede Hristove i njenog konačnog ispunjenja. Na nama je da sarađujemo s Bogom i budemo dio tog procesa. Posljedice grijeha nisu znak da Bog nije završio svoje djelo, već poziv na saradnju s Njim. Umjesto da čekamo da sve bude "riješeno za nas", mi smo pozvani da postanemo saučesnici u spasenju, da uzmemo svoj krst i krenemo putem koji nam je Hristos otvorio. U ovome leži velika odgovornost, ali i velika utjeha. Odgovornost, jer naši izbori i dalje imaju značaja – naši grijesi i dalje donose posljedice, naša vjernost i dalje donosi blagoslove. Utjeha, jer znamo da konačna pobjeda već pripada Hristu, da smrt nema posljednju riječ, da tama nikada neće prevladati nad svjetlošću. Kao što Sv. Grigorije Bogoslov kaže: "Ono što Hristos nije uzeo na sebe, nije ni spasio." Hristos je uzeo na sebe našu prirodu sa svim njenim slabostima, pa čak i smrt, preobrazivši ih iznutra. On nije uklonio patnju, već joj je dao smisao. Nije ukinuo smrt, već ju je pretvorio u prolaz ka vječnosti. Nije eliminisao mogućnost grijeha, već nam je dao silu da ga pobijedimo. Stoga, posljedice grijeha ostaju kao podsjetnik na našu slabost, ali i kao prilika za rast u blagodati. One nisu znak Božije kazne, već poziv na dublju zajednicu s Njim, kroz koju se postepeno iscjeljujemo i preobražavamo, dok ne dostignemo "mjeru rasta punoće Hristove" (Ef 4:13). Mnogo ljudi zamišlja Boga kao nekog nebeskog policajca, nekog strašnog sudiju koji svaku zlu misao presiječe munjom s neba. Kao da Bog stoji nad ljudima s gromom u ruci, samo čekajući da kazni prvi grijeh, prvi prestup, prvu tamnu pomisao. Ali zamislimo na trenutak svijet u kojem je to tako – ljudi bi padali kao kruške, niko ne bi smio ni da pomisli nešto loše, a kamoli da to izgovori ili učini. Kakva bi to bila sloboda? Kakav bi to bio život? Oni koji Boga zamišljaju kao okrutnog čuvara, koji ljudima ne dopušta da griješe, ne razumiju Njegovo srce. Jer Bog, u svojoj neizmjernoj ljubavi, nije došao da od čovjeka napravi roba bez volje, već da ga pouči, da ga oblikuje, da ga osposobi za život vječni. Bog ne sprječava čovjeka da učini ono što je naumio. On ga opominje, šalje mu znakove, doziva kroz savjest, progovara kroz Riječ, pa čak i lično dolazi u liku Isusa Hrista. On ne gura čovjeka ka zlu, ali ako ovaj ustraje u svom izboru, neće ga ni silom zaustaviti. Bog neće saplesti one koji tvrdoglavo idu ka ponoru, ali hoće dopustiti da osjete težinu tog puta. Jer ako ne želiš da vjeruješ na Riječ, naučićeš kroz bol – a to je često jedini učitelj koji nas može natjerati da se vratimo Bogu. Pogledajmo Isusa i Judu. Hristos je znao šta se sprema. Znao je za srebrnjake, znao je za izdaju, znao je za poljubac u noći. I šta mu kaže? "Šta činiš, čini brže" (Jovan 13:27). Ne hvata ga za ruku, ne pokušava da ga urazumi, ne obara mu srebrnjake iz ruku. Zašto? Jer kad si jednom donio odluku u svom srcu, kad si krenuo putem koji si izabrao, onda – idi do kraja. Da se to skine s dnevnog reda. Da prestane igra, da se vidi do čega to vodi. Bludni sin dolazi ocu i kaže: "Daj mi dio imanja koji mi pripada!" Šta otac čini? Pokušava da ga odgovori? Zatvara ga u kuću? Zaključava imanje? Ne. Daje mu sve. Bez riječi. Ne zato što mu je svejedno, ne zato što mu ne znači, već zato što zna da se srce ne može natjerati na pokajanje. Sin mora da ode, da prođe kroz sve, da se potroši, da dotakne dno i tek tada – da dođe sebi. Jer dok god ga otac sprječava, sin će misliti da mu otac uskraćuje sreću. Tako je sa svakim od nas. Bog zna da niko ne dolazi sebi dok ne vidi dno svojih odluka. Zato Pismo nije knjiga zabrana, već knjiga upozorenja. Kad prorok Jeremija opisuje mladu magaricu koja u žaru svoje strasti njuši vjetar, on govori o čovjeku koji je potpuno predan svojim požudama, svojoj pohlepi, svojoj mržnji. Ko će ga zaustaviti? Niko. Bog čeka. Ne zato što mu je svejedno, već zato što zna – ako te zaustavi prije nego što udariš u zid, nikad nećeš vjerovati da je taj zid uopšte postojao. Ako si nešto naumio – učini to. Ali znaj da kad sve prođe, kad ponestane laži, kad prođe osjećaj pobjede, ostaćeš sam sa sobom. Ostaćeš pred prazninom. Jer sve što srce vuče ka grijehu, sve što ga nosi u požudu, zavist, osvetu – sve to moraš da skineš s dnevnog reda. Ako si riješio da se upropastiš, neka bude brzo. Što prije dotakneš dno, prije ćeš shvatiti da je jedini izlaz u Bogu. Što te prije zadesi nesreća tvojih loših izbora, veće su šanse da ćeš se opametiti, da ćeš postati zreo u vjeri. Bog nije tu da te nasilno spriječi. On je tu da te primi nazad kada se probudiš. Zato ne odlaži. Što god da biraš – biraj brzo. Ako biraš grijeh, neka te što prije razočara. Ako biraš Boga, neka to bude sada.