Porijeklo zla
Otkud dolazi zlo? Pitanje koje muči čovjeka od iskona, pitanje koje uznemiruje srce i dušu. Kad se zagledamo u dubinu ljudske patnje, kad ugledamo nevino dijete koje strada, ili kad spoznamo užase koje čovjek može nanijeti čovjeku, ne možemo a da se ne zapitamo: "Bože, zašto?"
Kao onaj koji pokušava razumjeti i objasniti tajne vjere, osjećam težinu ovog pitanja svakodnevno. Ne postoji teže pitanje od ovoga, jer se u njemu ogleda najdublja ljudska potreba za smislom. Ako je Gospod naš dobar, ako je On ljubav sama, kako je moguće da zlo postoji?
David Bentley Hart u svojoj suptilnoj analizi ističe da je pitanje zla "neshvatljivo" i "moralno otupljujuće" u kontekstu određenih teoloških tradicija. Kada posmatramo zlo kroz prizmu neke skolastičke teologije, dolazimo do onoga što Hart opisuje kao "apsurd" -- do tačke gdje "ako bi Bog spasio samo jednu dušu, a osudio sve ostale na pakao, to bi i dalje bio razlog za radovanje." Takva teologija stvara "tvrdoću srca i neku vrstu duhovne uskoće" koja je, kako Hart kaže, "užasno štetna i odvraća zdrave duše od hrišćanstva."
Ali krenimo drugim putem, putem koji više odgovara Jevanđelju. "I reče Bog: neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I vidje Bog svjetlost da je dobra" (1. Mojsijeva 1:3-4). Ništa u ovim riječima ne ukazuje na to da je Gospod stvorio tamu. On stvara svjetlost i razdvaja je od tame koja već postoji kao "nebićstvo", kao odsustvo.
Ovo nas vodi do shvatanja da zlo nije stvar, nije biće, nije supstanca. Ono je odsustvo, lišenost, praznina. Kao što tama nije ništa drugo do odsustvo svjetlosti, tako je i zlo odsustvo dobra, odsustvo Boga. Nije li to ono što u suštini znači pakao -- biti tamo gdje nema Božijeg prisustva?
"Otkuda onda zlo?" -- pitate se. Dolazi iz slobode koju je Gospod dao svojim stvorenjima. Velika je tajna ove slobode. Bog je mogao stvoriti svijet marioneta, robota koji bi savršeno izvršavali Njegovu volju, ali kakva bi to bila ljubav? Ljubav bez izbora nije ljubav. Ljubav koja se ne može odbiti nije istinska ljubav.
"A od drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrijećeš" (1. Mojsijeva 2:17). Ovi stihovi ne govore o Božijoj surovosti ili despotizmu, već o slobodi izbora. Čovjek je mogao ostati u zajedništvu sa Bogom, ali je izabrao drugačije.
Ali postoji dublje pitanje: zašto je Bog dopustio takvu mogućnost? Zašto nije stvorio svijet u kojem je zlo nemoguće? U dijalogu Hart-Milbank možemo naslutiti odgovor -- zato što stvorenje mora imati stvarnu istoriju. Hart ističe da "stvorenje je stvorenje samo ako ima istoriju stvorenja, ono zapravo mora imati apsolutnu prošlost u nebiću, ne može biti fikcija... ne jednostavno dramska persona koja je izrađena s fiktivnom prošlošću."
Ne radi se dakle o nekom "manjku" u tvorenju, niti o tome da je Gospod ostavio stvaranje "nedovršenim". Radi se o samoj prirodi bića koje nije Bog -- koje mora imati početak u ništavilu i put prema punini. Na tom putu, sloboda je nužna, a sa slobodom dolazi i mogućnost odstupanja, skretanja, pada.
A što reći o palim anđelima? "I anđele koji ne održaše svojega starješinstva nego ostaviše svoj stan čuva u vječnijem okovima pod mrakom za sud velikoga dana" (Judina 1:6). Ni oni nisu stvoreni zli, već su zloupotrijebili svoje starješinstvo, napustili svoje mesto, izabrali tamu umjesto svjetlosti.
Ali ako nas to objašnjenje zadovoljava na intelektualnom nivou, da li nas tješi kada se suočimo sa stvarnom patnjom? Da li majci koja je izgubila dijete pomaže filozofsko objašnjenje o neophodnosti slobodne volje? Da li žrtvi nasilja pomaže teološko razmatranje o odsustvu dobra?
Tu moramo biti iskreni -- ne, ne pomaže. Patnja ostaje patnja, bol ostaje bol. Ali hriščćanstvo nam nudi nešto više od objašnjenja -- nudi nam saučestvovanje samoga Boga u našoj patnji. "I Logos tijelo postade i useli se u nas pun blagodati i istine" (Jovan 1:14). Gospod nije ostao izdvojen od naše patnje, već je sišao u nju, iskusio je, preuzeo je na sebe.
Krst nije samo simbol, već stvarnost Božijeg suočavanja sa zlom. Bog ne objašnjava patnju -- On je preuzima na sebe. Ne kaže nam samo zašto patimo -- već pati sa nama i za nas. I upravo tu nalazimo najdublji odgovor na pitanje zla -- ne u filozofskim objašnjenjima, već u Hristovom raspetom tijelu.
"Jer Bog je u Hristu pomirio svijet sa sobom" (2. Korinćanima 5:19). Pomirenje ne znači objašnjenje, već preobražaj. Bog nije uništio zlo silom, već ga je preobličio ljubavlju. Nije ga izbrisao iz postojanja, već ga je osudio na konačni poraz kroz vaskrsenje.
Ovdje dolazimo do paradoksa: kroz najdublju patnju dolazi najdublja radost; kroz najveću tamu najjače svjetlo; kroz smrt -- život. Zlo, koje nije stvoreno ali je dopušteno, postaje prilika za nešto veće. Ne zato što je zlo dobro ili potrebno, već zato što je Božija ljubav jača od zla.
"Jer će Bog svaku suzu otrti od očiju njihovijeh, i smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više; jer prvo prođe" (Otkrivenje 21:4). Konačno obećanje nije objašnjenje porijekla zla, već njegovo ukidanje. Ne razumijevanje patnje, već njeno brisanje.
A šta to znači za nas sada, dok još živimo u svijetu gdje zlo postoji? Znači da moramo gledati na zlo kao na "ono što prolazi", kao na privremeno stanje, a ne kao na konačnu stvarnost. Znači da moramo živjeti u paradoksu -- priznati stvarnost patnje, ali ne prihvatiti njen autoritet; vidjeti tamu, ali vjerovati u svjetlost; iskusiti smrt, ali svjedočiti o životu.
Da li je ovo lak put? Nikako. Ali je istinit. Da li uvijek razumijemo zašto se dešava ono što se dešava? Ne. Ali znamo da patnja nije konačna riječ. Znamo da "đe se umnoži grijeh ondje se još više umnoži blagodat" (Rimljanima 5:20).
Zar ne bi bilo lakše vjerovati u Boga koji sve objašnjava? Možda. Ali takav Bog ne bi bio Bog Biblije, Bog Isusa Hrista. Naš Bog nije ponudio jednostavne odgovore, već je ponudio sebe. Nije uklonio patnju čarobnim štapićem, već je ušao u nju da bi je iznutra preobličio.
I tu leži istinski izazov vjere -- ne u tome da prihvatimo gotove odgovore, već da uđemo u tajnu; ne da razumijemo, već da se pouzdamo; ne da objašnjavamo, već da volimo. Jer na kraju, odgovor na pitanje zla nije filozofija, već osoba -- Hristos raspeti i vaskrsli. U Njemu zlo gubi svoju moć, ne zato što je objašnjeno, već zato što je pobijeđeno.
Ne bojte se dakle tame, jer ona nije konačna. Ne očajavajte zbog patnje, jer nije posljednja riječ. Tražite odgovore, ali znajte da je najveći odgovor već dat u Hristu. A kada odgovori ne zadovoljavaju, kada objašnjenja ne tješe, kada filozofija ne pomaže -- ostaje ljubav. A ljubav je jača od smrti, jača od zla, jača od svih naših pitanja.
Коментари
Постави коментар