11. O vječnom ognju

Razumijevanje koncepta „vječnog ognja“ u biblijskoj eshatologiji predstavlja jedno od najkompleksnijih i najčešće pogrešno tumačenih pitanja hrišćanske teologije. Tumačenje ovog pojma u velikoj mjeri određuje naše shvatanje božanske pravde, prirode pakla i konačne sudbine duša. Osvrt na semantičku analizu izvornih tekstova, kao i na teološka promišljanja koja često izmiču konvencionalnim interpretacijama, nameće ključno pitanje u razumijevanju „vječnog ognja“. Umjesto da ukazuje na beskonačno trajanje, ovaj izraz može označavati oganj koji posjeduje određeni božanski kvalitet ili pripada eshatološkoj dimenziji stvarnosti. Za ispravno tumačenje potrebno je razmotriti kako se ovaj termin koristi u različitim kontekstima unutar biblijskih tekstova. Primjer Sodome i Gomore predstavlja izuzetno važan hermeneutički ključ za razumijevanje koncepta „vječnog ognja“. U Judinoj poslanici piše: „Kao što Sodom i Gomor i okolni gradovi, koji su se bili kao i oni podaše bludu i povodiše za drugom tijelom, postaviše se za ugled, mučeći se ognjem vječnim.“ (Juda 1:7) Međutim, evidentno je da ovaj oganj ne gori i danas na mjestima gdje su se nekada nalazili ovi gradovi. Ova činjenica navodi na zaključak da se termin αἰώνιος (vječni) u ovom kontekstu ne odnosi na beskonačno trajanje u vremenu, već na kvalitet i porijeklo ognja – njegovo božansko porijeklo i eshatološku prirodu. Ovaj primjer ilustruje ključni princip u razumijevanju „vječnog ognja“ – on predstavlja manifestaciju božanske stvarnosti unutar vremenskog kontinuuma, a ne beskonačno trajanje materijalne vatre. Radi se o „djelovanju vječnosti u vremenu“, pri čemu pojam „vječnosti“ označava kvalitet koji pripada božanskoj dimenziji, a ne neograničeno trajanje u linearnom vremenu. Posebna dimenzija ovog fenomena otvara pitanje da li uopšte postoji ontološka mogućnost vječnog materijalnog pakla. Biblijska proročanstva o novom nebu i novoj zemlji jasno ukazuju na transformaciju i obnovu sadašnjeg univerzuma: „I vidjeh nebo novo i zemlju novu; jer prvo nebo i prva zemlja prođoše, i mora više nema.“ (Otkrivenje 21:1) U takvom kontekstu, postavlja se pitanje gdje bi „vječni oganj“ mogao postojati ako materijalni univerzum kakav poznajemo neće postojati u istom obliku. Sama ideja vječnosti unutar prostora i materije predstavlja ontološki problem. Vječnost je po svojoj prirodi vanvremenska kategorija, dok je materijalni univerzum neizbježno podložan vremenskom toku i promjeni. Pa bio on i nezamislivo dugog trajanja, to opet nije vječnost. Ova dijalektika ukazuje na to da „vječni oganj“ ne može predstavljati beskonačno trajanje nekog materijalnog fenomena, već mora označavati kvalitativnu dimenziju božanske stvarnosti koja se manifestuje unutar temporalnog poretka i koja djeluje na stvorenje. Ova distinkcija ima presudni značaj za razumijevanje izraza „vječni oganj“ i daje mu drugo, alternativno značenje. Radi se o izrazu koji označava transformativnu prirodu božanske ljubavi, odnosno pravde. Jer Bog je svet, i svako ko ga se nečist dotakne, osjetiće što je „vječni neugasivi oganj“. „Jer Gospod Bog tvoj oganj je koji spaljuje, Bog revnitelj.“ (5. Mojsijeva 4:24) „Jer Bog naš oganj je koji spaljuje.“ (Jevrejima 12:29) Tako da „oganj“ nije primarno sredstvo kažnjavanja, već sila pročišćenja i transformacije. Apostol Pavle na jednom mjestu jasno govori o djelovanju ovog ognja na ljudska djela, ističući njegovu funkciju pročišćenja i ispitivanja: „Svačije će djelo izići na vidjelo; jer će dan pokazati, jer će se ognjem otkriti, i svako djelo pokazaće oganj kakvo je. I ako ostane čije djelo koje nazida na temelju, primiće platu; a čije djelo izgori, otići će u štetu, a sam će se spasti, no tako kao kroz oganj.“ (1. Korinćanima 3:13–15) Upravo ovaj tekst ukazuje da oganj nije tek sredstvo uništenja, nego metoda božanske pravde koja iskušava, ispituje, pročišćava i preobražava. Djela koja su poput zlata pretopljenog, srebra očišćenog i dragocjenog kamenja ostaće, dok će drvo, slama i sijeno biti spaljeni. Takav oganj nije tek kazneni instrument, već suštinski dio božanskog procesa transformacije i obnove. Iako je evidentno da hrišćanstvo Istoka ne poznaje formalni koncept čistilišta u onom smislu kako ga je razvio Zapad, ipak i Kliment Aleksandrijski koristi termin „mudra vatra pakla“, na određeni način sugerišući nam da se kroz tu „mudru vatru pakla“ grešnici očišćuju i spasavaju (Andreopulos, 196). Ovo tumačenje harmonizuje koncept božanske pravde s konceptom božanske ljubavi, izbjegavajući kontradikciju koja bi proizilazila iz ideje o beskonačnoj patnji stvorenih bića. Da zaključimo, izraz „vječni oganj“ ne odnosi se na beskonačno trajanje patnje, već na božansku prirodu pravde koja, kao atribut vječnog Boga, ima eshatološki karakter. To je oganj koji pripada Božijoj suštini, oganj koji se ne iscrpljuje u pukoj odmazdi ili mučenju, nego predstavlja božansku silu koja iskušava, pročišćava i preobražava, djelujući u skladu s Božijim vječnim naumom o konačnom obnovljenju i spasenju svih stvari.