O predestinaciji

Koliko li sam se puta zapitao, dok sam proučavao svete spise i razmišljao o tajnama Božije promisli: može li postojati predestinacija u svijetu gdje je čovjek slobodan? Ovo pitanje nije tek akademsko, već zadire u samu srž naše vjere i našeg razumijevanja Boga. Jer šta znači biti slobodan, ako je sve unaprijed određeno? I šta znači da je nešto predodređeno, ako imamo istinsku slobodu izbora? Na prvi pogled, apokatastazija i predestinacija djeluju kao potpuno suprotni koncepti. Apokatastazija govori o sveopštoj obnovi, o tome da će se na kraju sve vratiti svome izvoru, da će se sve pomiriti s Bogom. Predestinacija, nasuprot tome, sugeriše da je Bog unaprijed odredio ko će biti spašen, a ko osuđen. Kako mogu postojati zajedno? A ipak, kada zaronimo dublje u svete spise, dolazimo do jedne zapanjujuće mogućnosti - da predestinacija postoji, ali ne onako kako smo je obično zamišljali. Ona nije u tome da Bog određuje neke za spasenje, a druge za propast, već u tome da je Njegova volja jasna i nepokolebljiva: "Koji hoće da se svi ljudi spasu i da dođu do poznanja istine" (1. Timoteju 2:4). Nije li ovo predodređenje? Nije li to Božji plan koji prethodi svemu? Razmislite o ovome: "Jer nas je u njemu izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim u ljubavi" (Efescima 1:4). Prije nego što je svijet postojao, prije nego što smo mogli učiniti bilo šta dobro ili loše, već smo bili izabrani u Hristu. Kako da ovo razumijemo, ako ne kao svojevrsnu predestinaciju? Ali ne onu koja isključuje čovjekovu slobodu, već onu koja joj daje kontekst i svrhu. naslućujem da istina leži u razumijevanju da Božje predznanje nije isto što i prinuda. Bog zna naše izbore prije nego što ih učinimo, ali to ne znači da ih čini umjesto nas. Njegova ljubav dopušta stvarnu slobodu, stvarnu mogućnost odbijanja. Jer kakva bi to bila ljubav koja ne ostavlja mogućnost "ne"? A ipak, kada čitam riječi: "Dakle, nije do onoga koji hoće, niti do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje" (Rimljanima 9:16), ne mogu a da se ne zapitam: koliko je naša sloboda zaista naša? Koliko su naši izbori zaista slobodni, a koliko usmjereni nevidljivom rukom milosti? Stojimo li na raskrsnici kao potpuno autonomna bića, ili smo uvijek već naklonjeni određenim putevima? Možda je tajna u tome da predestinacija i sloboda nisu u sukobu, već u paradoksalnom jedinstvu. Bog je predodredio da budemo slobodni, da zaista imamo mogućnost izbora. I ta sloboda nije iluzija, već stvarna sposobnost da kažemo "da" ili "ne" Njegovoj ljubavi. Istovremeno, On je predodredio da nas nikada ne prestane tražiti, da nas nikada ne prestane voljeti, da nas nikada ne ostavi. Kao što je zapisao prorok: "Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti jednako činim milost" (Jeremija 31:3). O predodređenju možemo govoriti i iz perspective Hristovog ovaploćenja. "Jer iz njega i kroz njega i za njega je sve" (Rimljanima 11:36). Hristovo tijelo bilo je pripremljeno prije stvaranja svijeta. On je "jagnje zaklano od postanja svijeta" (Otkrivenje 13:8). To je predodređenje! Ne u smislu da je Bog unaprijed odlučio ko će biti spašen, a ko osuđen, već u smislu da je cijela kreacija stvorena sa Hristom kao njenim središtem i ciljem. Da li smo onda predodređeni za spasenje? Da, ali samo u ovom smislu: da nas je Bog oduvijek želio, oduvijek volio, oduvijek imao na umu. Ali ta predestinacija nas ne lišava slobode – ona joj daje okvir. Ona nije negacija naše volje, već njen najdublji temelj. Zapadna teologija, nažalost, krenula je drugim putem. Avgustin, a kasnije i Kalvin, razvili su koncept predestinacije koji je daleko od ove vizije. U njihovom razumijevanju, Bog ne samo da je isplanirao spasenje izabranih, već je takođe odredio propast osuđenih. Hladnoća ove doktrine ledi dušu. Kako pomiriti takvu sliku Boga s Onim koji kaže: "Zar meni može biti milo da pogine bezbožnik... a ne da se odvrati od puteva svojih i bude živ?" (Jezekilj 18:23). Time dominatni stav zapadne teologije o predestinaciji predstavlja tragediju teološke misli. Oni su stvorili sliku Boga koji svjesno stvara bića predodređena za vječnu patnju – Boga koji, prije nego što je čovjek i imao priliku da sagriješi, već ga je osudio na pakao. Kakva strašna karikatura Onoga koji je "spor na gnjev i obilje milosti"! Kalvinov koncept "dvostruke volje Božje" posebno je problematičan. Prema ovom učenju, Bog ima "dekretivnu volju" kojom određuje da će samo odabrani biti spašeni, i "preceptivnu volju" kojom svima zapovijeda da vjeruju, iako zna da neki to neće moći jer ih nije izabrao. Ovo stvara moralno čudovište, a ne Boga ljubavi. Nije li to kao roditelj koji djetetu naređuje da skoči, znajući da ga je vezao za stolicu, a zatim ga kažnjava jer nije poslušalo? Onda se pitam: ako je Kalvin u pravu, zašto se uopšte molimo? Ako je sve već odlučeno, ako je knjiga sudbine već ispisana do posljednjeg slova, ako Bog već zna ko će biti spašen a ko proklet, nema li naša molitva ukus gorke ironije? Zar nije apsurdno moliti Boga da spase nekoga koga je On sam, prije stvaranja svijeta, odlučio da osudi? I dalje, kako da razumijemo riječi apostola: "Gospod ne odlaže obećanje, kao što neki smatraju da odlaže, nego je strpljiv prema nama, ne želeći da iko propadne, nego da svi dođu do pokajanja" (2. Petrova 3:9)? Kako da shvatimo Hristove suze nad Jerusalimom: "Koliko puta htjedoh da skupim čeda tvoja kao što kokot skuplja piliće svoje pod krila, i ne htjedoste!" (Matej 23:37)? Da li Hrist plače nad onima koje je sam odlučio da ne spase? To bi bilo nepojmljivo. Pravoslavno razumijevanje predestinacije daleko je plemenitije i bliže duhu Jevanđelja, apostol Pavle piše: "A koje je predodredio, njih je i pozvao; a koje je pozvao, njih je i opravdao; a koje je opravdao, njih je i proslavio" (Rimljanima 8:30). Ovo ne govori o nekoj tajnoj listi odabranih, već o dinamičnom procesu u kojem Božiji plan obuhvata sve one koji odgovaraju na Njegov poziv. Ono naglašava sinergiju – saradnju između Božje milosti i ljudske slobodne volje. Bog, u Svojoj bezgraničnoj ljubavi, želi spasenje svih. On nudi Svoju milost svima bez izuzetka. Ali ta milost nije nametnuta – ona poziva na odgovor, na saradnju, na ljubav koja se slobodno uzvraća. Kao što kaže Sveti Jovan Zlatousti: "Bog želi da se svi ljudi spasu, ali ne primorava nikoga. On ne poseže za prisilnim metodama, već samo onima koji to sami žele." A Sveti Makarije Egipatski dodaje: "Volja je neophodan uslov. Bez volje ni Bog ništa ne čini." Zato je ideja predestinacije u kontekstu zapadnih teologa (koja nije ni razmatrana od strane vaseljenskih sabora) o tome da je Bog prije stvaranja svijeta nije odlučio da pribavi spasenje za sve, nego je po toj drugog svojoj volji odluči da većinu ljudi osudi na vječne muke i uništenje, ne samo teološki problematična, već i moralno monstruozna. Ona pretvara Boga u sadističkog tiranina koji stvara bića samo da bi ih mučio zauvijek. Kako daleko je to od Boga koji "ne želi da iko pogine"! Istina je da i mnogi pravoslavni teolozi ukazuju na opasnost univerzalizma koji poriče slobodnu volju, da univerzalizam po kome svi biti spašeni bez obzira na njihove izbore bilo teoloski neodrživa i da je ona zato i osudjena na Petom vaseljenskom saboro. No pisećemo o tome šire u nastavku, ovdje ćemo pitati šta onda znači sloboda? Kakva je to sloboda zasnovana na potpunom nezanju, odnosno nepozvanavanju Boga i duhovne stvarnosti i ne pretvara li se tako spasenje u neku vrstu kosmičke prinude, jer Gospod sa krsta kaže „Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine.“. Ali evo šta se pitam: šta ako Božja ljubav nije prinuda, a ipak na kraju pobjeđuje svaki otpor? Šta ako je Njegova milost takva da, kroz vjekove vječnosti, pronalazi put do svakog srca? Ne bi li to bila najsavršenija sinteza predestinacije i slobode - da je Bog predestinirao konačnu pobjedu ljubavi, ali kroz procese koji u potpunosti poštuju slobodu svakog stvorenja? Sveto Pismo daje nam razloga za takvu nadu: "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Hristu svi biti oživljeni" (1. Korinćanima 15:22). Ovo "svi" nije samo dio čovječanstva, već jednako sveobuhvatno kao "svi" koji umiru u Adamu. A ko umire u Adamu? Zar ne svi ljudi bez izuzetka? Naravno, ne usuđujem se dogmatizovati gdje Crkva nije donijela konačan sud. Ali ne mogu a da ne slutim da je Božija ljubav veća nego što se usuđujemo nadati, da je Njegova milost šira nego što se usuđujemo zamisliti, i da je Njegov plan spasenja savršeniji nego što naš um može pojmiti. "O dubino bogatstva i mudrosti i razuma Božijega! Kako su neispitljivi njegovi sudovi i neistraživi njegovi putevi!" (Rimljanima 11:33). Pred ovom tajnom, jedino što nam preostaje je poniznost, čuđenje i nada u pobjedu ljubavi koja nikada ne prestaje.