Isceljenje i oslobođenje

Dolazimo do suštinskog pitanja koje uznemirava naše tradicionalne teološke postavke – zašto Isus provodi toliko vremena liječeći bolesne i oslobađajući opsjednute? Zašto zapovijeda apostolima: "Bolesne iscjeljujte, gubave čistite, mrtve dižite, đavole izgonite" (Mt 10:8)? Da li su ta čudesa bila samo dokaz Njegovog božanstva, Njegove potrebe da čudima skrene pažnju na sebe, fascinira i navede na emocionalnu ucjenu da se ti koje je on iscijelio da ga priznaju za spasitelja i da mu vjeruju... ili je nešto drugo u pitanju, nešto mnogo više? Ako je spasenje samo pitanje vjere i ispovjedanja te vjere ustima, kao u stalno ponavljanoj priči o razbojniku na krstu koji je zahvaljujući toj vjeri zaslužio raj – čemu onda sva ona iscjeljenja i egzorcizmi? Kakva je korist onom kojem je vratio vid, ako će to možda da ga navede na grijeh i da možda otpadne od Boga... Što je oslobađao od demona ljude, ako mu nijesu ni tražili slobodnom voljom to (jer slobodne volje nijesu ni imali)... I tako, mogao bih mnogo toga otvoriti svojim pitanjima, jer to plitko razumijevanje Radosne vijesti, ne zadovoljava iole inteligentnu osobu koja postavlja vrlo logična pitanja. Ne, naravno da po pravoslavnom učenju o spasenju kao oboženju, sve dobija jedan dublji uvid i objašnjenja, da je i iscjeljenje i oslobođenje dio istog djela spasenja. Bog ne samo da spasava naše duše, On nas spasava cijele, sve obnavlja Njegova sila milosti, i ne ucjenjuje, ne manipuliše, nego se daje i sve novo čini. Pogledajmo pažljivije susret Isusa s gubavcem opisan u tri Jevanđelja. Gubavac prilazi s riječima: "Ako hoćeš, možeš me očistiti" (Mt 8:2). Zastanimo tu na trenutak. Šta zapravo govori ovaj čovjek? On ne pita "Možeš li me očistiti?" – on zna da Isus može. Njegova vjera u Isusovu moć je nepokolebljiva. Ono što on ne zna je – hoće li Isus to učiniti za njega. "Ako hoćeš..." Nije li ovo upravo stav mnogih hrišćana danas? Vjeruju da Bog postoji, znaju iz Pisma kakva je čudesa činio, možda su čuli svjedočanstva o Njegovim čudesnim djelima, ali duboko u sebi ne vjeruju da su oni dostojni Božije intervencije u njihovim životima. "Znam ja da možeš, Hriste, ali ne znam hoćeš li to učiniti za mene." Kakav je Isusov odgovor na ovu dilemu? Jednostavan, neposredan, bez oklijevanja: "Hoću, očisti se!" (Mt 8:3). Ne postavlja preduslove, ne traži dodatne molitve, ne zahtijeva veći stepen posvećenosti. Samo – "Hoću!". Njegova volja je nepodijeljena, neupitna, bezuslovna, moćna i djelotvorna... Nigdje u Jevanđeljima ne nalazimo da Isus uslovljava svoja iscjeljenja i oslobođenja. Nikada ne kaže: "Kad mi budeš vjeran i potpuno posvećen, onda dođi pa ću te iscijeliti ili osloboditi od demona." Tako je i za spasenje. Bog je isti, Njegova energija djeluje na sve u nama. Kada djeluje, ona i spasava, i iscjeljuje i oslobađa. Znači ni spasenje nije uslovljeno – On je na krstu umro za sve. Zašto kaže "Oprosti im oče jer oni ne znaju što čine" (Lk 23:34). Jer zaista mi ne znamo ništa, ni djelić Božje objave i prisutnosti. Ono što pravi razliku je naše odvajanje od te blagodeti. I samo se o tome radi. Ovo je direktan udarac mnogim teologijama koje predstavljaju Boga koji može svakog da spasi, ali neće – navodno zbog nekih principa preko kojih ne želi da pređe. Takve teologije zapravo stvaraju sliku Boga koji govori: "Žao mi je, ne mogu ti pomoći. Postoje neki uslovi koje nisi ispunio, i ja tu ne mogu ništa. Jesam te oslobodio od demona, jesam te iscijelio, ali je sad previše, mnogo si glup, idi i vječno gori u paklu." To je njihov "svemogući" Bog koji ili može a neće da spasi, ili hoće ali ne može zbog ovog ili onog. No, u tom za nas tajanstvenom prostoru između nas i Boga, između konačnog i beskonačnog, između prirodnog i natprirodnog, otvara se jedno od najdubljih obećanja Pisma – da ćemo biti kao On, Njemu slični. Ne po oholosti zmije iz Edenskog vrta, već po milosti Onoga koji nas je iz ljubavi pozvao u zajednicu sa sobom, u Nebesku porodicu, gdje je Isus naš stariji brat, prvorođeni od sve djece... Ovo oboženje (teozis) nije puka metafora, već stvarnost koja se najjasnije otkriva u samom Imenu koje je iznad svakog imena – Isus. Drevni jevrejski um nije shvatao ime kao puku oznaku identiteta, već kao otkrivenje suštinske prirode. Kad je Mojsije pitao za Božije ime, čuo je odgovor koji otkriva sâmo božansko biće – "Ja sam Onaj koji jesam" (2 Moj 3:14). Tako i ime "Isus" – "Jahve spasava" ili "Bog je spasenje" – ne govori samo ko On jeste, već šta On čini. Ime Isus bilo je tada često u Judeji, što naglašava Hristovu poniznost i potpuno utelovljenje u ljudsku stvarnost, ali istovremeno Njegovo ime svjedoči o Njegovoj božanskoj misiji – spasenju, iscjeljenju i oslobođenju čovječanstva. Sve je u Imenu sakriveno, i tom imenu će se svako koljeno pokloniti, svako. "Jer koji god prizove ime Gospodnje spašće se" (Rim 10:13). Ali šta znači biti spašen? Da li je to samo formalno opravdanje – pravni čin pred nebeskim sudom? Ili nešto daleko dublje? Sveto Predanje Crkve svjedoči da je spasenje zapravo proces oboženja, preobraženja naše prirode kroz zajednicu s Božanskom prirodom. Sveti Jovan Zlatousti primjećuje: "Kao što je tijelo bolesno i treba ljekara, tako je i duša opterećena grijesima i potrebna joj je Božija milost za iscjeljenje." A Sveti Ignjatije Bogonosac potvrđuje jedinstvo duhovnog i tjelesnog aspekta iscjeljenja, nazivajući Hrista "jedinim lekarom, telesnim i duhovnim". Kroz ime Isusovo – u kojem se priklanja "svako koljeno nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića" (Fil 2:9-10) – vjernici primaju spasenje, oproštenje grijeha, iscjeljenje i silu za činjenje čudesa. Djela apostolska nam govore: "I nema ni u kome drugom spasenja: jer nema pod nebom drugoga imena danog ljudima po kojemu se moramo spasiti" (Djela 4:12). U tom imenu se otkriva punina Božije prisustva i sile. Šta da kažemo o današnjem iskustvu? Zašto ne vidimo ovo spasenje u svoj njegovoj punini? Zašto ima toliko vjernika koji su još uvijek bolesni, koji se bore s demonskim uticajima, koji nisu doživjeli puno oslobođenje? Nema prave nauke, vjera dolazi kroz propovijedanje, i to Riječi Božje. A mi smo spustili svoje standarde, i živimo kao prosjaci, a ne kao sinovi. Sad mi je kao nikad do sada jasno da je problem u našem razumijevanju spasenja? Ako vjerujemo da je spasenje samo oprost grijeha i ulaznica za raj, zašto bismo očekivali još iscjeljenje i oslobođenje ovdje i sada, kad to ne spasava? Ali ako je spasenje teozis – proces oboženja koji zahvata cijelo naše biće – zar ne bismo trebali očekivati da Božija sila prožima svaki aspekt našeg postojanja? Sveti Grigorije Niski nas podsjeća: "Iscjeljenje duše dolazi kroz pokajanje i približavanje Bogu, koji je izvor svakog zdravlja." Sveti Ignjatije Brjančaninov dodaje: "Samo kroz smirenoumlje i neprestanu molitvu možemo se zaštititi od zamki nečistih duhova." Ne radi se, dakle, o tome da je Bog prestao da iscjeljuje ili oslobađa, već o našem vlastitom odvajanju od te blagodeti, o našem mlitavom duhovnom životu, o našem površnom razumijevanju djela Božjeg na Krstu. "Isus Hristos je isti juče i danas i u vijekove" (Jevr 13:8). Isus iz Jevanđelja, koji je iscjeljivao bolesne i oslobađao opsjednute, nije se promijenio. Ali da li smo se mi promijenili? Da li Crkva danas vjeruje u istu puninu spasenja kao prva Crkva? Da li smo spremni da živimo "u Isusovo ime" (Kol 3:17), zaista predstavljajući Njegovu iscjeljujuću i oslobađajuću silu u svijetu? "Dobro djelo koje je počeo u vama, dovršiće ga do dana Isusa Hrista" (Fil 1:6). Ovo obećanje nas podsjeća da je teozis proces, putovanje od slave ka slavi, dok se postepeno preobražavamo u Hristov lik. Baš kao što je Bog rekao gubavcu "Hoću, očisti se!", tako i nama danas govori: "Hoću da budete očišćeni, iscijeljeni, oslobođeni, preobraženi, oboženi." Kad Pavle govori da će "svako koljeno prekloniti i svaki jezik priznati da je Isus Hristos Gospod, na slavu Boga Oca" (Fil 2:10-11), on ne govori samo o posljednjem naraštaju koji će biti prisutan pri Drugom Dolasku. On govori o svakom koljenu – naših predaka, našem, naših potomaka – jer u Hristovom imenu, u Njegovom djelu spasenja, vrijeme i prostor bivaju transcendirani, a milost se razlijeva preko svih granica. Onaj koji "hoće da se svi ljudi spasu i dođu u poznanje istine" (1 Tim 2:4) ne ostavlja nijedno područje ljudskog postojanja netaknuto svojom iscjeljujućom i oslobađajućom silom. Usuđujem se da vas pitam: Da li zaista vjerujete u takvo spasenje, da možemo da budemo preobraženi Njegovom milošću u svim dimenzijama našeg postojanja? I ako vjerujete, kako živite tu stvarnost danas?