Hristološki temelj oboženja

U središtu cjelokupne teologije oboženja stoji ličnost Gospoda Isusa Hrista, Bogočovjeka. Sva obećanja o našem usinovljenju i preobraženju postala su stvarna samo zato što se Bog Logos ovaplotio i postao istinski čovjek. U Hristu je Božanska priroda sišla do nas, a ljudska priroda uznesena do desne strane Očeve. Taj spasonosni sastanak dvije prirode u Hristovoj ličnosti opisuje dogma Četvrtog vaseljenskog sabora (Halkidon, 451. g.): dvije prirode sjedinjene su "nesliveno, nepromjenljivo, neodjeljivo, nerazdjeljivo". Upravo to savršeno jedinstvo bez gubitka razlika omogućuje i naše jedinstvo sa Bogom bez gubitka naše prirode. Sveti Grigorije Bogoslov ranije je rekao slavno pravilo: "Ono što nije usvojeno, nije iscijeljeno." Hristos je preuzeo cjelokupnog čovjeka (duh, dušu i tijelo) da bi cijelog čovjeka iscijelio i obožio. Nije, dakle, postao anđeo, niti se ovaplotio prividno, nego je uzeo sve naše slabosti (osim grijeha) da ih ispuni Svojom slavom. U teološkim terminima, oboženje je moguće zbog communicatio idiomatum – "zajednice (ili razmjene) svojstava" u Hristu. To znači da se zbog jedinstva ličnosti mogu Božanska svojstva primijeniti na čovjeka Isusa (npr. kažemo "Bog je patio u tijelu" – premda Božanska priroda ne trpi, sam Logos koji je Bog za sebe je iskusio stradanje kroz svoje čovještvo), a ljudska svojstva pripisati Bogu Logosu (tako možemo reći "Bog je gladovao, Bog je raspet"). Ova duboka solidarnost Božanstva i čovječanstva u Hristu stoji iza Atanasijeve formule "Bog posta čovjek da čovjek postane bog". Jer Logos je postao nosilac svega našeg, da bi nas učinio nositeljima svega Njegovog – osim, naravno, Božanske suštine. Sveti Kirilo Aleksandrijski veli: "Ispunio je izvanrednu razmjenu (θαυμαστή ἀντίδοσις) – dao je božanstvo, uzeo je čovječanstvo." Dakle, Hristos prisvajajući naše (rođenje, život u vremenu, trpljenje, smrt) darovao nam je svoje (pravdu, besmrtnost, slavu). Ta razmjena zbiva se prvo u Njemu, a zatim se mistično proteže na nas kao udove Njegovog Tijela. Kao što piše u Katekizmu: "Jedini Sin Božiji, želeći da nas učini zajedničarima svoga Božanstva, uze našu prirodu, da, postavši čovjekom, ljude učini bogovima." – što su riječi preuzete od svetih otaca (Ireneja, Atanasija, a ponavlja ih čak i sveti Toma Akvinski). Ključna posljedica ovaploćenja jeste da je ljudska priroda u Hristu već obožena. Sveti Jovan Damaskin jasno uči: "Utjelovljeni Bog je preobrazio – obožio – naše čovještvo u sebi samom." Hristovo čovječanstvo od prvog trenutka postoji kao Božansko-humanosko – puno Duha, puno milosti i istine. Na Tavoru, kao što Palama reče, Hristos nije primio nešto novo, nego je pokazao ono što jeste od vijeka – svjetlost Božanstva – kroz svoje proslavljeno tijelo. Po Vaskrsenju i Vaznesenju, Hristos sjedi sa oboženim čovještvom zdesna Ocu. To znači da je čovjek, u Hristu, već na prijestolu Božjem! Ova nevjerovatna istina je izvor naše nade: "u Njemu smo suuskrsli i suustoličeni na nebu u Hristu Isusu" (Efescima 2:6). Dakle, inicijalno oboženje čovječanstva već se dogodilo – mi sad treba da se priključimo. Kako? Krštenjem se krštavamo u Njegovu smrt i vaskrsnuće, bivamo "obučeni u Hrista". Otuda i ikonografija Vaznesenja pokazuje Isusa koji uznosi ljudsku prirodu, a dolje ostaju apostoli i Bogorodica – oni su još na zemlji ali sa obećanjem: "poslaću Obećanje Oca svojega na vas" (Luka 24:49), tj. Duha Svetog koji će ih uključiti u tu realnost. Na Pedesetnicu, silaskom Duha, apostoli (a s njima Crkva) bivaju ognjeni – očigledan znak oboženja ljudi blagodaću (ognjeni jezici nad glavama). Stoga se može reći: Duh Sveti aktualizuje u nama ono što je Hristos objektivno ostvario. Hristos je "prvijenac" (1. Korinćanima 15:23), a Duh čini da i mi, posinci, budemo saobraženi Njemu. Bez Hristovog ovaploćenja i Djela spasenja (krst i vaskrs), oboženje bi ostalo nemoguće – bili bismo otuđeni od izvora života. Ali sada, kako piše sveti Petar, Hristos je dao "prevelika obećanja" da "po njima postanemo zajedničari božanske prirode" (2. Petrova 1:4). Crkveni pisci često to objašnjavaju: Hristos dijeli sa nama svoj status Sina. On je Sin Božiji po prirodi, mi postajemo sinovi Božiji po blagodati, u Sinu. On nas poziva da budemo sanasljednici (Rimljanima 8:17). Sveti Atanasije kaže da Hristos nije samo Bog koji obožava, već i novi Adam čije čovještvo postaje izvor posvećenja: kao što svi umiremo u Adamu, tako u Hristu svi bivamo oživljeni (1. Korinćanima 15:22). Communicatio idiomatum ima i nastavak u Crkvi kao Tijelu Hristovom. Crkva je, po Pavlu, "punina Onoga koji sve ispuni u svemu" (Efescima 1:23) – smjela fraza koja implicira da Hristos ispunja Crkvu sobom, a i da se na neki otajstven način sam "ispunja" Crkvom. To je ljubav: Bog želi nas u Sebi. Sveti Irinej reče: "Slava Božija je čovjek koji živi, a život čovjekov je gledanje Boga." Dajući nam život vječni, Bog se ne umanjuje nego proslavlja – On hoće da dijeli svoju radost i slavu (Jovan 17:22-24). Tu se opet vraćamo na Trojicu: Otac ljubi Sina i sve polaže u Njega, Sin uzvraća ljubav Ocu i sve polaže k Ocu – a Duh je ta ljubav i jedinstvo. Sada smo mi uključeni u tu cirkulaciju trojične ljubavi, po Hristu u Duhu. "Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja" (Jovan 17:24), moli Isus – i to je volja Božija: da budemo u srcu Trojice. To je teološko srce oboženja. Sa hristološkog stanovišta, možemo reći: Teozis je produženje Hristovog Ovaploćenja. Kao što se Logos spustio da bi podigao ljudsku prirodu, tako i nastavlja kroz vjekove – "uobličava" se mistično u nama (Galatima 4:19: "Dječice moja, koju iznova mučim dok se Hristos ne uobliči u vama!"). To "uobličenje Hrista u nama" jeste naš preobražaj u Njegov lik. Mi ne postajemo oboženi nekom svojom posebnom svetošću, nego tako što Hristos živi u nama (Galatima 2:20). Pravoslavna duhovnost je izrazito Hristocentrična: stalno ponavljamo "Gospode Isuse Hriste, pomiluj me", jer vjerujemo da prizivanjem Njegovog Imena i prisustva dobijamo život. Sveti Ignjatije Bogonosac sebe je nazvao "nosilac Boga" – što je zapravo sinonim za oboženje. A postao je nosilac Boga tako što je nosio Hrista u srcu i Euharistiji. Zbog svega ovoga, Crkva je uvijek branila istinitost Hristovog čovještva (protiv doceta, gnostika) i puninu Njegovog Božanstva (protiv arijanaca), jer i jedno i drugo su nužni za spasenje. Arijanizam (poricanje Hristovog Božanstva) je koban, jer ako Hristos nije Bog, ne može nam dati božanski život – ostali bismo u smrtnosti. Nestorijanizam (razdvajanje Hristove dvije prirode) takođe potkopava oboženje, jer ako jedinstvo nije puno, kako će se čovjek sjediniti s Bogom? Zato Sveti Atanasije i Kapadokijci toliko insistiraju da je Hristos istinski Bog – jer samo Bog može obožiti. A Sveti Kirilo i monofizitske kontroverze (koje su pravoslavni odbacili – prihvatajući dvije prirode u Jednom) ističu jedinstvo ličnosti – jer samo ako je Jedna ličnost, Božanska, nosilac i božanskog i ljudskog, onda to jedinstvo prelazi i na nas. Na koncu, Hristos je i Bog i naš Brat – i upravo u tome je tajna našeg bogosinovstva. On je Prvosveštenik koji nas unosi u Svetinju nad Svetinjama, odakle smo nekad bili isključeni. Po Njemu smijemo reći "Oče naš" – što je srž oboženja: obraćati se Bogu kao Ocu, jer Duhom Svetim u srcima vičemo Avva, Oče (Rimljanima 8:15). Sveti Atanasije je kazao: "Sin Božiji se učovječio da bi sinovi ljudski postali sinovi Božiji". U svakoj božanstvenoj liturgiji, nakon osvećenja Darova, sveštenik se moli: "da ovi Darovi budu nama na pričešće... osvećenje duše i tijela, na usinovljenje, na... ispunjenje Carstva Nebeskog." Tu je sve rečeno: usinovljenje i ispunjenje Carstva – to je definicija oboženja. A sve je to moguće jer je Carstvo došlo k nama u osobi Božijeg Sina, i Duh nas čini sinovima u Sinu. Jedan od ključnih zaključaka koje se nameću u ovom promišljanju jeste da oni teolozi koji su se često smatrali radikalima, marginalcima ili čak hereticima, zapravo dosljedno slijede logiku pravoslavlja. Njihovo insistiranje na božanskoj jednostavnosti, jedinstvu i stvaranju ex nihilo ukazuje na duboko razumijevanje suštine vjere. Naša vjera nije nekakva kvalifikacija monoteizma – ona jeste monoteizam u svom punom izrazu. Ako se stvarnost posmatra iz perspektive vječnosti, onda ne može biti govora o tome da je Bog stajao pred „menijem" mogućnosti i birao iz različitih opcija. Takva slika Boga, gdje On razmatra alternativne scenarije kao čovjek koji bira između dvije vrste pića, krajnje je idolatrijska i nema nikakve veze s onim što predaju Sveti Oci, niti sa biblijskom objavom. Kroz istoriju spasenja, sve što je Bog činio – od stvaranja do ovaploćenja i vaskrsenja – usmjereno je ka jednom cilju: da se čovjek toliko sjedini sa Bogom da postane „zajedničar božanske prirode" (2. Petrova 1:4). Kako Sveti Atanasije Veliki kaže: „Bog je postao čovjek da bi čovjek mogao postati bog." Ovo nije jeretički koncept, već srce pravoslavne antropologije. U Hristu vidimo dovršetak ovog procesa. Njegovo vaskrslo tijelo otkriva nam šta znači biti potpuno obožen – sjediniti ljudsku prirodu s božanskom bez miješanja i razdvajanja. On nije izuzetak, već prvijenac, prototip onoga što će se dogoditi sa svakim ko slobodno prihvati ovaj preobražaj. Pogrešno smo dugo tumačili svoju vjeru kroz narative koji počinju grijehom i prokletstvom. Ali čak i grijeh, koji jeste stvaran i tragičan, nije dovoljan da uništi izvorno naznačenje čovjeka. On može da ga zamagli, da ga otežava, ali ne i da ga poništi. Grijeh nije središte naše egzistencije – središte je Božja ljubav koja neprestano poziva na preobraženje. Međutim, problem nastaje kada se u zapadnoj teologiji stvori slika Boga kao bića koje donosi voljne odluke u odnosu na spoljašnje mogućnosti. U jednom trenutku, unutar te tradicije, Bog se još posmatra kao onaj koji stvara svijet iz unutrašnje punoće ljubavi, ali kasnije se ova perspektiva gubi i ostaje voluntaristička predstava – gdje je stvaranje svemira rezultat Božije odluke koja bi, načelno, mogla biti i drugačija. Tako nastaje podjela između prirode i blagodati, gdje je milost nešto što se „dodaje" svijetu, umjesto da je njegov organski temelj. Oboženje nas oslobađa dualističke podjele na „sveto" i „profano". U Hristu, sva stvarnost je pozvana na preobraženje i prosvjetljenje. Ne postoji nijedan trenutak, nijedno mjesto, nijedno stvorenje koje nije obuhvaćeno ovim pozivom. Kao što Sveti Maksim Ispovjednik svjedoči, oboženje je „sredina i kraj svih vremena i vjekova". Tajna slobode, porijeklo zla, posljedice grijeha, snaga žrtve, vrijednost poslušnosti – sve se ove teme otkrivaju u novom svjetlu kada se posmatraju kroz prizmu oboženja. Shvatamo da nam je sloboda data ne da bismo birali između dva ravnopravna principa, već da bismo prepoznali da je istinska sloboda samo u okrenutosti prema Dobru, prema Bogu. Shvatamo da zlo nije samostalna sila, već odsustvo dobra, rupa u tkivu stvarnosti. Shvatamo da Hristova žrtva nije pravna transakcija koja zadovoljava uvrijeđenog zakonodavca, već iscjeljujuća ljubav koja prožima i obnavlja našu prirodu. Zlo, ako ga ozbiljno shvatimo, jeste neshvatljivo. Ono nije nešto što ima svoje mjesto unutar logike postojanja, već je uvijek nešto što se pojavljuje kao poremećaj, misterija koja ostaje neobjašnjiva u ontološkom smislu. Možemo ga razumjeti samo etički i egzistencijalno – kao nešto što se događa u ličnoj drami odnosa između Boga i čovjeka. Da li bi bilo moguće da Bog odmah stvori bića koja su izvan dometa zla, nesposobna da ga ikada počine? Ako biće treba da bude autentično slobodno, ono mora imati i stvarnu istoriju postajanja – mora imati prošlost, makar i onu apsolutnu prošlost ne-bivstvovanja, iz koje nastaje. Stvorenje ne može biti samo fikcija s unaprijed zadatom prošlošću, već biće koje kroz realnu dinamiku svog bivstvovanja gradi odnos s Bogom. Posljedice ovakvog razmišljanja su dalekosežne. Ako se spasenje shvati kao privilegija za malobrojne, ako se milost vidi kao rijetki dar umjesto kao ontološka potreba svakog bića, onda se neizbježno stvara duhovna tvrdoća srca. Hart svjedoči da je među sljedbenicima ovog pristupa naišao na svojevrsno moralno otupljenje, na stav da bi čak i kada bi Bog izabrao da spasi samo jednu jedinu osobu, a sve ostale preda paklu, to i dalje trebalo slaviti kao pravdu. Takva logika poništava samu suštinu Evanđelja. Pregled biblijskih, patrističkih i savremenih svjedočanstava o teozisu (oboženju) pokazuje veličanstven kontinuitet misli: od obećanja u Svetom Pismu, preko učenja svetih Otaca, do refleksija savremenih teologa, oboženje se iskazuje kao sržni cilj ljudskog postojanja u Božjem planu. Biti "zajedničar Božanske prirode" znači ispuniti smisao za koji smo stvoreni. Pravoslavna teologija nam poručuje da spasenje nije samo otklanjanje grijeha, niti samo moralna poboljšanost, nego transformacija cijelog čovjeka i cijele tvorevine blagodaću Presvete Trojice. Taj proces počinje sada – u Crkvi, kroz Svete Tajne i duhovni život – a dovršiće se u vječnosti, kada će pravednici zasijati kao sunce u Carstvu Oca svog (Matej 13:43) i kada će Bog biti sve u svima. Ovaj put oboženja uklapa u sebe sve aspekte hrišćanskog života: i liturgiju, i asketski podvig, i ličnu vjeru, i zajedničku ljubav, i brigu za svijet, i nadu u budućnost. Nijedna dimenzija nije isključena: božanski život hoće da prožme i dušu i tijelo, i pojedinca i zajednicu, i kulturu i tvorevinu. Ljudska sloboda nije poništena, nego uzdignuta; ljubav postaje način sticanja Božjeg bića ("Ko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu ostaje", 1. Jovanova 4:16); znanje se preobražava u viđenje; smrt se preobražava u ulaz u puninu života. Sve je, po Hristu, postalo "novo" – čovjek je pozvan da bude bog po blagodati, a Bog se javlja kao onaj koji se radi nas čovječijem usudio. Na kraju krajeva, oboženje je misterija ljubavi: Boga koji silazi iz ljubavi do najnižih dubina našeg bića, i čovjeka koji se uspinje iz ljubavi k Bogu, i nalazi u Njemu svoje vječno Blaženstvo. "Čudesna zamjeno!", kliču bogoslužbene himne, "Mi maleni primismo Višnjega; Bog se naš radi pojavi kao čovjek da bi čovjek u Bogu postao uzvišen." To je radosna vijest Pravoslavlja, ne samo na teorijskom nego i na egzistencijalnom planu. Teozis nije privilegija nekolicine mistika, već poziv svima – kao što liturgija Svetog Vasilija moli: "Da svi postanemo sinovi svjetlosti i dana". U tome se sastoji i podvig i utjeha hrišćanskog života: Bog nas nije samo spasao izvana, nego nas je pozvao u svoje naručje, da nas preobrazi od slave u slavu. Oboženje je, dakle, druženje sa Živim Bogom koje traje vječno – "a ovo je život vječni: da poznaju Tebe jedinoga istinoga Boga, i koga si poslao, Isusa Hrista" (Jovan 17:3). Pred nama je, dakle, put oboženja – put koji počinje u istoriji, ali se pruža u vječnost; put koji obuhvata sav naš život, svaki trenutak naše egzistencije; put koji nije iza nas, već pred nama. On zahtijeva našu saradnju, našu volju, našu ljubav. Ali paradoksalno, čak i ta volja i ljubav su dar Božji: „Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što Mu je ugodno" (Filipljanima 2:13). Ako Bog nije Ljubav koja ne prestaje, ako postoji i najmanji ugao stvarnosti u kojem ta Ljubav ne vlada, onda je poruka Evanđelja ozbiljno narušena. Zato je važno ne samo teološki, već i duhovno odbaciti svaku tvrdnju koja Božiju milost čini ograničenom i koja spasenje pretvara u ekskluzivni klub izabranih. Neka stoga svaki naš korak, svaka misao, svaka riječ, svaki pokret srca bude svijesno učestvovanje u tajni oboženja – da zaista postanemo ono za šta smo stvoreni: žive ikone Boga koji nas je iz ljubavi pozvao u postojanje.