9. O konceptu potpunog odbacivanja Boga

Jedan od glavnih prigovora protiv ideje ograničenosti pakla jeste pitanje ljudske slobode. Prema tom prigovoru, ukoliko bi pakao imao privremeni karakter, time bi se navodno ugušila čovjekova sloboda kojom on konačno odbacuje Boga. Kako navodi Kléman Olivier, „Prihvatiti zajedno sa Origenom da će zlo na kraju iscrpiti sebe i da će beskonačan biti samo Bog, značilo bi zaboraviti apsolutni karakter lične slobode; a apsolutan je zato što je ta sloboda – po obrazu Božjem“ (Olivier, Istoki, 1994:296). Pravoslavno bogoslovlje, slijedeći misao oca Georgija Florovskog, naglašava da ljudska sloboda mora obuhvatati i mogućnost izbora protiv Boga. Prepodobni Isidor Pelusiot ističe da „ne nasiljem i tiranijom, već ubjeđivanjem i dobrom voljom priprema se spasenje čovjeka. Stoga je svako gospodar sopstvenog spasenja, da bi i ovjenčani i kažnjeni pravedno primili ono što su izabrali“ (Pisma, 2000:292). Sveti Grigorije Bogoslov dodaje: „Bog je počastvovao čovjeka darujući mu slobodu, kako bi dobro pripadalo lično onome ko ga bira, ništa manje nego Onome ko je položio početak dobra u njegovu prirodu“ (PG 36, col. 632). Georgije Maksimov istaknuti savremeni pravoslavni bogoslov upozorava da ideja obavezne univerzalne obnove zapravo dovodi do paradoksalnog koncepta „prisilnog raja“, što je u suštini negacija ljubavi i slobode. On podsjeća na tradicionalnu pravoslavnu poziciju izraženu riječima Sv. Siluana Atonskog: „Naša volja je gvozdena stijena između nas i Boga,“ naglašavajući da Bog poštuje slobodu čovjeka čak i kada ta sloboda vodi u vječno odvajanje od Njega. U konačnici, Maksimov zaključuje da je pokušaj racionalnog opravdavanja univerzalnog spasenja nekorektan, jer zanemaruje tajnu slobode, Božiju pravdu i autentični smisao spasenja u pravoslavnoj tradiciji. Međutim, pitanje slobode zahtijeva dublje razmatranje. Šta zapravo znači biti slobodan? Je li sloboda samo mogućnost izbora između bilo kakvih opcija, uključujući i konačno samouništenje, ili je sloboda zapravo sposobnost izbora onoga što je istinski dobro za čovjeka? Ako pažljivo promislimo, jasno je da prava sloboda nije mogućnost biranja sopstvene propasti, nego sposobnost prepoznavanja i prihvatanja istine i dobra. Sloboda je prvenstveno mogućnost postati ono što istinski jesi – biće stvoreno „po liku i podobiju Božjem“: „I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih“ (1. Mojsijeva 1:27). Sloboda nije mogućnost samouništenja, već sposobnost samoostvarenja. To nije sloboda od Boga, već sloboda u Bogu, kako piše Nikolaj Berđajev u svojoj „Filozofiji slobode duha“. Patristička misao pravi razliku između „prirodne volje“ i „gnomske volje“, što je posebno isticao sveti Maksim Ispovjednik. Prirodna volja usmjerava čovjeka ka Dobru i Bogu kao njegovom konačnom cilju. Gnomska volja je, međutim, ona volja koja uključuje sposobnost izbora, ali može zastraniti zbog neznanja, strasti ili pogrešnih uvjerenja. Greška, dakle, nije izraz pune i savršene slobode, već posljedica ograničenog razumijevanja i izopačenosti ljudskih želja. Ako je sloboda sposobnost izbora onoga što je za nas istinski dobro, onda potpuno racionalno biće, oslobođeno svih iluzija i neznanja, nikada ne bi moglo trajno odbaciti Boga. Takav izbor ne bi bio izraz slobode, nego izraz duboke zarobljenosti u iluzijama. Kako bi biće, potpuno svjesno istine, moglo trajno izabrati patnju umjesto blaženstva, mržnju umjesto ljubavi? Takva odluka uvijek je rezultat ograničenog razumijevanja ili iskrivljenih strasti, nikako čista manifestacija slobodne volje. U ovom životu niko ne raspolaže savršenom slobodom niti savršenim razumijevanjem. Odluke koje donosimo uvjek su uslovljene našim okolnostima, slabostima, društvenim pritiscima i ograničenom sviješću. Stoga čovjek ne može preuzeti neograničenu odgovornost koja bi opravdala beskonačnu kaznu. Čak su i najveći grijesi posljedica niza faktora koji ograničavaju našu slobodnu volju. Zbog toga je ideja beskonačne kazne za konačne grijehe u osnovi nesrazmjerna i nepravedna. Koncept vječnog odbacivanja Boga nije kompatibilan sa samom Božjom prirodom, koja je apsolutno Dobro. Božja ljubav nije prisilna, ali je neodoljivo privlačna svakom racionalnom biću koje se oslobodilo iluzija. Ako je Bog izvor svega dobra, ljepote i istine, kako bi racionalno biće trajno moglo odbiti Njega? Umjesto koncepta vječnog pakla, moguće je razumjeti pakao kao privremeno stanje čovjekovog otpora prema Božjoj ljubavi. Ovo stanje nije posljedica Božje osude, već ljudske nesposobnosti da prihvati Božju ljubav zbog svojih zabluda. Pakao je stanje koje duša sama sebi stvara odbijajući ljubav koja joj se nudi. Međutim, ovo stanje ne može trajati vječno, jer Božja ljubav neumorno djeluje sve dok ne iscijeli i ne obnovi dušu: „Jer milost Gospodnja nema kraja, i milosrđe njegovo nema prestanka“ (Plač Jeremijin 3:22). Ovakvo razumijevanje pakla u skladu je sa Božjom suštinom, koja je ljubav. Bog nikad ne prestaje da ljubi one koji ga odbacuju, i njegova ljubav nastavlja da djeluje dok ne pobijedi sve prepreke. Stoga istinska sloboda nije mogućnost trajnog odbacivanja Boga – kako to pogrešno tvrde neki teolozi – već sloboda prihvatanja istine, dobra i ljubavi, što vodi do jedinstva s Bogom. Bog uvijek poštuje našu slobodu, ali prava sloboda nikada nije sloboda za samouništenje, već sloboda za puninu života.