8. O teologiji pakla

Zapadna teologija, posebno od kasnog starog vijeka pa nadalje, razvila je učenje o vječnoj kazni za neobraćene grešnike, koje je pod snažnim uticajem Augustina postalo dominantno. Augustin je učio da Bog već prije postanka svijeta zna i odlučuje ko će biti spašen po milosti, a koga će ostaviti u pravednoj kazni. Pakao je za njega bio doslovan i vječan, što je smatrao pravednim jer su svi pali u Adamu: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Hristu svi oživjeti“ (1. Korinćanima 15:22). Tokom srednjeg vijeka, ova predestinacijska doktrina uzeta je za temelj, ali su kasniji skolasti, poput Akvinskog, pokušali ublažiti njene najstrože aspekte, naučavajući da Hristova žrtva ima neograničenu vrijednost i da niko nije isključen osim svojom krivicom. Katolička crkva razvila je i koncept čistilišta, koje je, s aspekta univerzalizma, predstavljalo posmrtno čišćenje kao dio spasenjskog procesa – ali samo za one koji su umrli u milosti. Za osuđene u paklu nije bilo izlaza. Reformacija je ponovo pokrenula pitanje predestinacije. Luter je naglašavao ljudsku nesposobnost i Božju inicijativu, govoreći o „robstvu volje“, ali nije sistematski definisao dvostruku predestinaciju. Kalvin je, nasuprot njemu, tvrdio da je predestinacija „strašna odluka“ Božja, ali realna – Bog unaprijed određuje sudbinu svakog čovjeka, radi svoje slave. Nakon Kalvina, kalvinističko učenje se sistematizuje kroz različite ispovijesti vjere, a Sinoda u Dortu 1619. godine formalizuje pet tačaka kalvinizma, uključujući ograničeno otkupljenje i bezuslovnu predestinaciju. Arminijanci su se tome usprotivili, tvrdeći da predestinacija zavisi od Božjeg predznanja i ljudskog odgovora na milost. Protestantske denominacije van reformisane tradicije, poput metodista, pentekostalaca i nekih baptista, usvojile su arminijanski stav da je otkupljenje neograničeno, ali da mnogi ipak mogu propasti sopstvenom krivicom. Ove dvije škole mišljenja proizvele su dvije krajnosti: jednu u kojoj Bog želi, ali ne može da spasi sve ljude, i drugu u kojoj Bog može, ali ne želi. Obe ove pozicije imaju ozbiljne filozofske i teološke posljedice, jer u jednom slučaju ograničavaju Božju moć, a u drugom Božju dobrotu. Prva tvrdnja, prisutna u arminijanskoj teologiji, pokušava sačuvati univerzalnu ljubav Božju, ali u isto vrijeme postavlja granice Njegovoj svemoći. Ako Bog zaista hoće da se svi ljudi spasu, kako može biti spriječen u tome? Da li postoji neka sila jača od Njega, koja Njegov naum može osujetiti? Po arminijanskom učenju, ta prepreka je ljudska slobodna volja – Bog ne želi da ikoga prisili na spasenje, već svakome daje priliku da sam izabere. Međutim, ovo otvara dubok problem: ako se Bog u svojoj suverenoj volji opredijelio da želi spasenje svih, ali neki ipak propadaju, znači li to da je ljudska sloboda konačna i nepokoriva pred Bogom? Da li čovjek može vječno odolijevati Božjoj milosti i ljubavi, čak i u susretu sa puninom istine? Ako je odgovor da može, onda dolazimo do paradoksa u kojem Božja volja ne dostiže svoj cilj, što znači da je ljudska moć izbora na kraju jača od Božjeg djelovanja. To implicira da postoji nešto što Bog želi, ali ne uspijeva da ostvari, što u krajnjoj liniji osporava Njegovu svemoć. Druga tvrdnja, karakteristična za kalvinističko učenje, naglašava Božju suverenost i svemoć, ali u njoj Božja ljubav nije univerzalna, već selektivna. Po ovom učenju, Bog može da spasi svakoga, ali bira da to ne učini – određuje jedne za spasenje, a druge za propast. Ovdje ne postoji problem Božje nemoći, ali se otvara pitanje Njegove pravednosti i dobrote. Ako Bog nekima daje neodoljivu milost, dok drugima uskraćuje bilo kakvu mogućnost spasenja, kako se to može pomiriti sa biblijskim svjedočanstvom da je Bog ljubav: „Koji ne bi poštedio svoga sina, nego ga predade za sve nas, kako dakle da nam s njime sve ne daruje?“ (Rimljanima 8:32). Ako je Hrist položio svoj život za cio svijet, zašto bi Božja otkupiteljska volja bila ograničena samo na određene? Oba ova sistema pokušavaju da riješe problem odnosa između Božje volje, moći i ljudske slobode, ali svaki od njih završava ograničavajući jedno od Božjih savršenih svojstava. Arminijanizam, u želji da očuva Božju univerzalnu ljubav i pravednost, žrtvuje Njegovu svemoć, dok kalvinizam, insistirajući na Božjoj apsolutnoj moći, umanjuje Njegovu sveobuhvatnu ljubav i milost. Tako se u zapadnoj teologiji javljaju dva međusobno suprotstavljena, ali podjednako problematična pogleda na spasenje, koja neminovno vode do neslaganja između Božje volje i Božje sposobnosti da tu volju sprovede u djelo. Nasuprot zapadnim dilemama, pravoslavna patristička misao nudi uzvišeniji pogled na spasenje, utemeljen na jedinstvu Božje volje i moći. U Svetom pismu jasno stoji: „Gospod sve što hoće čini, na nebu i na zemlji“ (Psalam 135:6). Bog ne samo da hoće spasenje svih, već je i kadar da ga ostvari. Rani crkveni oci, poput Grigorija Niskog i Izaka Sirina, isticali su da je Božja volja univerzalna i da Njegova svemoć djeluje upravo tako što iz tame izvodi svako stvorenje. Ako Bog hoće da se svi spasu i ako je Njegova svemoć neograničena, onda ne može postojati prepreka koja bi konačno osujetila Hristov naum. Jaganjac zaklan prije postanka svijeta (Otkrivenje 13:8) svjedoči da je spasenje dio vječnog Božjeg promisla. Pravoslavna misao izbjegava zapadne krajnosti i nagovještava perspektivu u kojoj je spasenje svih ne samo moguće, već i neizbježno u Božjem promislu. Hrist će na kraju sve sjediniti u sebi, jer „Bog je ljubav“ (1. Jovanova 4:8), a ljubav Božja nikada ne prestaje. Mitropolit Antonije Suružski je to izrazio na sljedeći način: „Pakao nije dio Božije vječnosti. On nije ni za šta 'potreban' i nema svrhu, u smislu da nije osmišljen niti stvoren od Boga kako bi mučio grešnike... Pakao nije uključen u vječno Božije postojanje. Štaviše, kao što sam već naveo, on nije djelo Božijih ruku. Pakao je patnja zbog nemogućnosti da se dalje voli.“