6. O pojmu pakla

Pojam pakla u savremenim prevodima Svetog pisma često gubi na preciznosti, pojednostavljujući složene i bogate termine koji su u izvornim jezicima – hebrejskom i grčkom – imali svoja specifična značenja i nijanse. Ovaj problem posebno je vidljiv u slovenskim i zapadnim hrišćanskim prevodima, u kojima se različiti termini poput Šeola, Hada, Geene i Tartarosa prevode jednim sveobuhvatnim izrazom – „pakao“. Takav pristup, međutim, ozbiljno osiromašuje naše teološko razumijevanje eshatoloških pitanja i narušava izvornu poruku biblijskih tekstova. U Starom zavjetu, hebrejski izraz Šeol (שְׁאוֹל) označava podzemni svijet, mjesto gdje odlaze svi umrli, bez obzira na njihovu moralnu zaslugu ili krivicu. Nije riječ o mjestu kažnjavanja, već o zajedničkom carstvu mrtvih, prostoru bez aktivnog života i bez svjesnosti o Bogu: „Jer u smrti nema spomena o tebi; u grobu ko će te slaviti?“ (Psalam 6:5). Šeol je, dakle, carstvo sjena, tišine i zaborava, a ne mjesto vječne patnje. S druge strane, Geena (גֵּיא בֶן־הִנֹּם), koja ime vuče iz doline Hinom, neposredno pored Jerusalima, ima potpuno drugačiju simboliku. Ova dolina je prvobitno bila mjesto idolopokloničkih obreda i žrtvovanja, što je kasnije učinilo simbolom moralne nečistoće i duhovne degradacije. U apokaliptičnoj tradiciji judaizma Geena se postepeno počinje shvatati kao mjesto pročišćenja, na kome se grešnici čiste od svojih prijestupa, ali ne nužno kao mjesto vječnih muka ili beskonačne osude. U Novom zavjetu, Isus najčešće koristi upravo pojam Geene kada govori o konačnom sudu. Važno je istaći da Geena u njegovim riječima nije prijetnja namijenjena neznabošcima ili ljudima izvan zajednice vjernih, već upravo onima koji su istinu već upoznali, ali su je svjesno odbacili. Geena nije instrument zastrašivanja nevjerujućih, nego jasno upozorenje zajednici vjernika da će odvajanje od Božje istine imati ozbiljne posljedice. Pored Geene, u Novom zavjetu se koristi i termin Hades (ᾍδης), grčki ekvivalent Šeola. U osnovi, Hades je takođe opšte carstvo mrtvih, ali ponekad poprima specifičnu dimenziju mjesta privremenog prebivanja duša prije konačnog suda. To se posebno vidi u poznatoj paraboli o bogatašu i Lazaru: „I u paklu podignu oči svoje, budući u mukama, i vidje izdaleka Avrama i Lazara u naručju njegovu“ (Luka 16:23). Međutim, važno je napomenuti da je ovo parabola s izrazito alegorijskom prirodom, a ne konkretna geografska mapa zagrobnog života. Značajno je i kako Otkrivenje Jovanovo prikazuje sudbinu Hada: „I smrt i pakao bačeni biše u jezero ognjeno. Ovo je druga smrt“ (Otkrivenje 20:14). Ovaj odlomak direktno implicira da ni smrt, ni Hades nemaju beskrajno trajanje, već će biti definitivno uništeni. Ukoliko Hades izjednačavamo s današnjim poimanjem pakla, onda je jasno da i pakao ima svoj kraj – te ne predstavlja beskonačnu patnju, već prostor privremene prirode. Grčki termin Tartaros (Ταρταρόω) pojavljuje se samo jednom u Novom zavjetu, u Drugoj poslanici Petrovoj: „Jer ako Bog anđela koji sagriješiše ne poštedi, nego ih baci u pakao i predade okovima mraka da se čuvaju za sud“ (2. Petrova 2:4). Ovaj izraz više upućuje na mitološko razumijevanje najdubljih dijelova podzemnog svijeta, i nije imao ključnu ulogu u izgradnji hrišćanske eshatologije. Još jedna važna riječ je grčka apoleja (ἀπώλεια), koja označava „propast“ ili „uništenje“. U savremenim prevodima često se neopravdano poistovjećuje sa „paklom“ kao mjestom vječne patnje. Međutim, u Mateju čitamo: „Uđite na uska vrata; jer su široka vrata i širok je put koji vodi u propast, i mnogo ih ima koji njime idu“ (Matej 7:13). Ovdje se propast ne mora odnositi na vječni oganj, već može značiti duhovnu ili moralnu propast, gubitak smisla života ili odsustvo Božje prisutnosti. Teološki problemi postaju još izraženiji u latinskoj tradiciji. Latinski pojmovi infernum i gehenna, koji su korišteni u Vulgati – latinskom prevodu Svetog pisma – značajno su uticali na kasnije zapadno shvatanje pakla kao mjesta trajne, represivne kazne. Ova tradicija je oblikovala pogled na Boga kao strogog sudiju, a ne kao iscjeljujućeg i preobražavajućeg Spasitelja. Tu se posebno javlja problem sa terminom αἰώνιος (aionios), koji se obično prevodi kao „vječan“. Međutim, u izvornom grčkom jeziku ova riječ primarno označava pripadanje budućem vijeku, a ne nužno beskonačno trajanje u vremenu. Kada Isus govori o „vječnoj kazni“ (Matej 25:46), riječ je o eshatološkoj stvarnosti koja pripada novom dobu Božjeg djelovanja, a ne nužno o kazni koja nikada ne prestaje. Upravo zbog ovakvih suštinskih nesporazuma u prevođenju, ključno je da se ne prihvataju površne i pojednostavljene interpretacije pakla, koje su proizvod kasnije teologije i prevodilačkih tradicija. Potrebno je vratiti se izvornim biblijskim tekstovima, njihovim kulturno-istorijskim kontekstima i pažljivo razlikovati nijanse različitih pojmova, kako bi se obnovilo pravo razumijevanje Božjeg plana za čovjeka i konačnog ishoda ljudske istorije.