4. O strahu od Božje milosti

Mnogi vjernici bez oklijevanja smatraju užasnom nepravdom kada se, kao u romanima Dostojevskog, sitnom lopovu odredi dvadeset godina zatvora. Kad bi država nametnula tako drakonsku kaznu, oni bi to nazvali tiranijom i nasiljem. Međutim, kada čuju da bi pravedni Božji sud mogao odrediti ograničenu kaznu u paklu, što biblijski tekstovi u mnogim stihovima jasno sugerišu, oni to proglašavaju jeresi. Sveštenicima je često prihvatljiva jedino ideja vječne kazne, smatrajući da jedino ona može održati crkvenu disciplinu. U takvom pogledu na svijet, ljubav prema Bogu i istinska težnja ka svetosti ostaju po strani, zamijenjene strahom i prisilom. Pastori i propovjednici rijetko se bave teološkim stihovima koji ukazuju na drugačiju, blažu prirodu pakla, plašeći se da bi vjernici mogli postati previše opušteni. Međutim, zar pomisao da neko može provesti decenije, ili čak vijekove, trpeći bolno očišćenje u paklu nije dovoljno strašna i ozbiljna da pobudi strah Božji i pokrene čovjeka na pokajanje? Biblija nedvosmisleno govori o kazni, ali jasno naglašava i prolaznu prirodu Božjeg gnjeva: „Neće se dovijeka parničiti, niti će dovijeka gnjeviti.“ (Psalam 103:9) „U malo gnjeva sakrih od tebe lice svoje na čas, ali milošću vječnom pomilovah te, veli Gospod izbavitelj tvoj.“ (Isaija 54:8) Ako Bog svoj gnjev ne zadržava zauvijek, zašto bi onda pakao morao biti vječan? Zašto ideja o ograničenoj kazni koja traje samo onoliko koliko je potrebno za sprovođenje pravde izaziva toliki otpor? Oni koji odbacuju ograničeni karakter pakla ne razmišljaju logično. Jer, ako bi neko danas u društvu primijenio princip beskonačne kazne za konačni prekršaj, smatran bi monstruoznim tiraninom. Zar bi Bog, koji je savršeno pravedan i milostiv, mogao biti manje pravedan od običnog čovjeka? Vrijeme je da ozbiljno i racionalno promislimo šta Biblija zaista govori o sudu, milosti i eshatonu. Čini se da se, paradoksalno, često plašimo upravo Božje milosti – kao da smo ljubomorni na mogućnost da se ta milost izlije na one koje smatramo neprijateljima Crkve. Mnogi danas podsjećaju na proroka Jonu, koji je, zarobljen nacionalističkim stavovima, izbjegavao služiti neprijateljima svog naroda. Kada je Jona, gotovo prisiljen rukom Gospodnjom, konačno otišao u Ninivu, sa sigurnošću je naviještao Božju kaznu, uvjeren da će se ona zaista dogoditi: „Zar nijesam ovo govorio još kad bijah u svojoj zemlji? Zato htjedoh pobjeći u Tarsis, jer znah da si ti Bog milostiv i žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem, i kaješ se za zlo.“ (Jona 4:2) Jonina propovijed, ispunjena uvjerenjem o zasluženoj kazni, bila je toliko moćna da je izazvala istinsko pokajanje u Ninivi, zbog čega je Bog poštedio grad. Ali Jona nije bio srećan zbog milosti koja je prevladala pravdu; njegovo srce nije moglo prihvatiti Božju velikodušnost. Tada mu Bog upućuje snažne riječi: „A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kome ima više od sto i dvadeset hiljada ljudi koji ne znaju šta je desno a šta lijevo?“ (Jona 4:11) U Novom zavjetu, Isus podsjeća na Jonu kao upozorenje svim generacijama, da se ne bismo našli u ulozi onih koji radije žele vidjeti potvrdu Božjeg gnjeva, nego pobjedu Njegove ljubavi: „Jer kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će i Sin čovječiji biti znak ovome naraštaju.“ (Luka 11:30) Božja pravda nije osveta, nego iscjeljujuća i pomirujuća milost. Neprijatelji Crkve, poput Ninivljana, mogu neočekivano postati primatelji Božjeg milosrđa. Olako shvatamo Božju milost, naročito kada već dugo živimo kao vjernici. Tad se lako okrećemo samopravednosti, prijeteći paklenom vatrom onima koji još nijesu došli do pokajanja, kao da smo mi sami zaslužili milost ili da nam je pripala po prirodi. Na grešnike gledamo sa visine, zaboravljajući da je Božji oproštaj uvijek bio nezarađen i potpuno neshvatljiv. Upravo tada ličimo na starijeg sina iz priče o bludnom sinu, koji predbacuje ocu: „Eto, ja ti služim toliko godina i nikad ne prestupih zapovijesti tvoje, pa meni nikad nijesi dao jareta da bih se proveselio s prijateljima svojima.“ (Luka 15:29) Stariji sin, poput mnogih vjernika, vjeruje da mu se raj i milost podrazumijevaju zbog njegovog truda i vjernosti. On ne razumije da milost nije plata za zasluge, već slobodni Božji dar. Bludni sin bio je spreman na pokajanje i prepoznao je veličinu Božjeg oproštaja, dok stariji brat nije vidio svoju potrebu za milošću. Njegov problem nije bila poslušnost, već unutrašnji stav – gledanje na Boga kao na gospodara, a ne kao Oca punog ljubavi. Nikolaј Berđajev duboko je osjećao ovu dilemu i isticao je da spas nije moguć ukoliko postoji makar i jedna duša koja vječno pati u paklu. Prema njegovim riječima, niko ne može biti spašen odvojeno od zajednice; naše bi blaženstvo bilo narušeno saznanjem da su naši bližnji u vječnim mukama. Za Berđajeva, raj je moguć jedino ako nema vječnog pakla, jer: „Mi ne treba da težimo samo ličnom spasenju, već i sveopštem spasenju i preobražaju. Pitanje o tome da li će svi biti spaseni i kako će nastupiti Carstvo Božje posljednja je, racionalno nerješiva tajna, ali mi svom snagom duha treba da težimo tome da svi budu spaseni. Treba da se spasavamo zajedno, sa svijetom, saborno, a ne pojedinačno. Volja ka opštem spasenju jeste ispoljavanje ljubavi.“ (Berđajev, Filozofija slobodnog duha, 337.) Zato umjesto straha od milosti, moramo dopustiti Bogu da nas neprestano podsjeća na istinsku dubinu Njegove ljubavi i milosrđa, jer jedino tako možemo shvatiti suštinu Njegovog plana spasenja svih ljudi.