5. O evangelizaciji

Ako je evanđelje poruka slobode, kakav je onda smisao prisiljavanja ljudi na vjeru prijetnjom vječnim mukama? Isus jasno kaže da „Bog ljubi onoga koji drage volje daje“ (2. Korinćanima 9:7) i traži one koji mu prilaze slobodno. Kakva bi bila ljubav kada bi čovjek bio prisiljen da izabere Boga pod prijetnjom vječnog mučenja? To bi bilo isto kao kada bi mladoženja prislonio pištolj na sljepoočnicu nevjesti i rekao: „Ili ćeš me prihvatiti, ili ću te uništiti.“ To nije ljubav, to je ucjena. Bog je u Hristu pokazao ljubav kroz slabost, kroz kenozu, kroz potpuno predanje svijetu. On nije došao da prijeti, već da ljubi do kraja, do krsta. Toliko je vjerovao u snagu slobodne ljubavi da je predao sve u ruke apostola i Duha Svetoga, bez sile, bez prisile, bez garancije. Oni koji Ga traže treba da Ga traže slobodno i iz ljubavi. On je to znao, ali da li znamo mi? Znaju li oni koji ne žele otvoriti srce i um za ovu temu, već se površno bave „gnjevom Gospodnjim“ nad onima koji odbijaju njihove propovijedi? Takvi glume starozavjetne proroke koji su prijetnjama pokušavali navesti narod na pokajanje. Ali čak ni u Starom zavjetu kazna nije imala konačni karakter – uvijek je postojala mogućnost Božje milosti. Gehenna, koja se danas često poistovjećuje s paklom, bila je smetlište izvan Jerusalima, simbol nečega što se spaljuje, uništava, čisti. U Novom zavjetu vidimo sasvim drugačiji princip. Milost se propovijeda grešnicima, dok se o paklu govori onima koji su već unutar Crkve. Apostol Pavle u 1. Korinćanima 5:5 govori o „predaji Satani na propast tijela, da bi se duh spasao u dan Gospoda Isusa“. Tu vidimo princip koji obesmišljava argument da bi ograničavanje pakla obeshrabrilo ljude od pokajanja ili oslabilo crkvenu disciplinu – ako se mukama dolazi do spasenja, zar nije upravo suprotno? Pakao nije prijetnja spolja, već ozbiljno upozorenje iznutra, za one koji su već okusili Božju milost, ali su je prezreli. Milost se navještava onima koji su u svijetu, a pakao onima koji su unutar Crkve i koji su iznevjerili tu milost. Zato priča o paklu nema veze s vječnim mukama koje su kasnije postale dominantne u hrišćanskom narativu. Iako je evidentno da hrišćanstvo Istoka ne poznaje postojanje čistilišta, Kliment Aleksandrijski koristi termin „mudra vatra pakla“, na izvjestan način sugerišući da se kroz tu „mudru vatru pakla“ grešnici očišćuju i spasavaju. Zbog svega toga, ovo razmatranje o ljubavi i paklu nije tek neko teološko mudrovanje oko koga bismo mogli ili ne bismo mogli da se složimo. Ovo je pitanje suštine djelovanja Crkve i pitanje evangelizacije koju ona sprovodi. Da li je iz ljubavi ili iz straha? Jer evangelizacija nikada ne bi smjela biti putem zastrašivanja, već poziv na ljubav. Crkva koja zastrašuje paklom izdaje svoj poziv, manipuliše emocijama i strahom – ali ne onim strahom Gospodnjim o kojem govori Pismo, već strahom koji porobljava. Njena svrha nije da upravlja sudbinama pastve putem nagrade i kazne, već da svjedoči Isusovu pobjedu nad smrću. Isus nije rekao da je došao da osudi svijet, nego da ga spase: „Jer ne posla Bog Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroza nj“ (Jovan 3:17). I upravo ovdje dolazimo do važne dimenzije koju otvara Kallistos Ware u svojoj knjizi „Da li se smijemo nadati u spasenje svih?“ Ware insistira na tome da nada u apokatastazu nije racionalistička spekulacija, već srž pravoslavnog predanja koje naglašava univerzalnu volju Božiju da svi budu spašeni (1. Timoteju 2:4). Ware ne negira ozbiljnost pakla, ali ga vidi kao stanje u vremenu, kao iscjeljujući proces susreta sa Božijom ljubavlju, što je blisko ideji „mudre vatre“ koju pominje Kliment Aleksandrijski. Bog u Hristu želi da se svi pomire sa Njim, a to znači da On neće odustati ni od jedne duše, bez obzira koliko ona duboko pala u grijeh. Ipak, Ware upozorava da pitanje apokatastaze zahtijeva oprez i duboku ličnu odgovornost. To nije učenje koje se treba površno ili javno isticati kao sigurnost, jer može dovesti do duhovne apatije i relativizacije moralne odgovornosti. Takav pristup vidi se u stavu onih koji kažu: „Zašto bismo se trudili ako će nas Bog ionako spasiti?“ Jako je važno shvatiti da takvo olako rezonovanje ne izražava pravu vjeru, već upravo površnu indiferentnost koju Ware naziva „lažnom nadom“. Sličnu kritiku iznosi i Georgije Florovski, smatrajući da se neoprezno učenje o apokatastazi može pretvoriti u opasnu utjehu za neodgovorne, jer „ako svi putevi vode u spasenje, ne postoji realna opasnost, a time ni realni sud“. Upravo zato Ware, Florovski, pa i Sveti Maksim Ispovjednik, naglašavaju da se o apokatastazi može govoriti samo sa dubokim poštovanjem, u tišini vlastitog srca, svjesni kako ljudska sloboda nikada neće biti pogažena ni od strane samog Boga. Evanđelje, dakle, nije i nikada ne smije postati instrument zastrašivanja vječnim mukama, već mora biti propovijed slobodne ljubavi i nade u pobjedu dobra nad zlom. U tome je važno primijetiti razliku između pravoslavnog pristupa i skolastičke teologije, koja često pakao predstavlja kao vječnu odmazdu i kaznu. Kao što Berđajev ističe, „takav Bog, koji svjesno dopušta vječne patnje, više liči na đavola nego na Boga“. Smisao pakla, ako ga ima, nije beskonačna patnja, već duboko preobraženje koje dolazi kao rezultat iskustva Božije ljubavi koja iscjeljuje, čisti i spašava. Konačno, i Sveti Siluan Atonski, koji je živio u molitvi i duhovnoj borbi, kaže da „onaj koji ima makar i malo Duha Svetoga, moli se dan i noć za spas cijelog svijeta“, pokazujući da pakao nije prijetnja, već izazov za nas da se molimo i nadamo. Crkva je pozvana da propovijeda spasenje, a ne da manipuliše strahom. Isus nije došao „da sudi svijetu, već da ga spasi“ (Jovan 3:17). Zato je jedino smisleno razumjeti pakao kao privremenu kategoriju u istoriji, kao bolni proces preobraženja čovjeka koji ga vodi do spoznaje i ljubavi prema Bogu. Ako je Bog zaista ljubav, onda nijedna duša neće trajno ostati izvan dosega Njegove ljubavi. No, konačno ostvarenje ove nade ostaje tajna, koju ćemo u punini spoznati tek u eshatološkoj perspektivi, kada Bog postane „sve u svemu“ (1 Korinćanima 15:28). Do tada, naše svjedočanstvo mora biti slobodno od straha i zasnovano na ljubavi, jer samo ljubav može spasiti čovjeka i svijet. Berdjajev je često isticao stav da postoji tema koja ga više progoni i muči čak i od same smrti, a to je problem pakla i beskonačnih muka. Po njemu je, kako on sam kaže, „košmarna ideja pakla“ samo svjedočanstvo da ljudi brkaju vječnost i beskonačnost. Pakao nije vječnost, već rđava beskonačnost, nemogućnost da se iz vremena iziđe u vječnost. Nema nikakve vječnosti osim vječnosti božanske. Berdjajev primjećuje da mi zamišljamo kraj kategorijama našeg konačnog uma. Pristalice doktrine o vječnim adskim mukama padaju u zamku objektivacije, oni ovremenjuju vječnost, što je naprosto nemoguće. Iz tog razloga „ontologija pakla“ je nemoguća, a ljudi koji insistiraju na njoj imaju nešto osvetoljubivo u svom karakteru. Ontologija pakla je, po njemu, inspirisana osvetom i mržnjom i on u njoj prepoznaje obrise sadizma: „Pakao, koji je objektiviran kao posebna sfera vječnog života, potpuno je nepodnošljiv, nezamisliv i naprosto nespojiv sa vjerom u Boga. Bog, koji svjesno dopušta vječne paklene muke, uopšte nije Bog, on prije liči na đavola.“ (Nikolaj Berdjajev, O čovjekovom pozvanju, str. 292.) Prijetnja paklom ne smije biti oruđe manipulacije i kontrole, već upozorenje o posljedici naših izbora i poziv na pokajanje. Jer u konačnom, Bog koji je ljubav – a ljubav i jeste sama Njegova suština – sigurno ne koristi sredstvo beskonačnog mučenja da bi stekao odanost svojih stvorenja. Onaj ko ljubi, ljubi slobodno. I samo takva ljubav može spasiti svijet. Slično razmišlja i Nikolaj Loski. Prema njegovom stavu, ukoliko bi se spasilo samo „malo stado“, odnosno tek nekolicina izabranih, dok bi svi ostali vječno patili u ognjenim mukama pakla, takav svijet bolje da nije ni stvoren. „Ako bi makar jedno stvorenje prije kraja sudnjega dana bilo podvrgnuto mukama koje su gore od najstrašnije torture, bilo bi nemoguće shvatiti kako je sveznajući i svemilostivi Bog mogao stvoriti takav svijet.“ Ideja pakla, prema Loskom, jedino ima smisla ako se razumije kao pedagoška mjera ili svojevrsno čistilište, jer vjeruje da će na kraju sva stvorenja ući u Carstvo Božje. „Zagrobne muke predstavljaju neophodnu duhovnu hirurgiju koja iscjeljuje dušu. Kao što se uže provlačenjem kroz uski otvor čisti od prljavštine, tako se i duša kroz muke oslobađa svojih poroka.“ U ovom smislu, prijetnje Strašnim sudom imaju isključivo vaspitnu i pedagošku svrhu: one su upućene onima koji tvrdoglavo ostaju na putu zla, kako bi se suočili sa sobom, osvijestili svoje grijehe i krenuli putem pokajanja i popravke. Inzistirati na vječnim paklenim mukama prihvatljivo je, dakle, samo kao pedagoško upozorenje protiv duhovne apatije, moralne ravnodušnosti i relativizacije zla. Sličnu ideju iznosi i Pavle Evdokimov, ističući da „trenutno popularno shvatanje vječnih muka nije ništa drugo nego pojednostavljeno, školsko tumačenje pakla kao kazneno-popravne institucije. Ono što je potpuno neprihvatljivo jeste zamišljati da Bog, paralelno sa vječnošću svoga Carstva, priprema i vječnost pakla, što bi predstavljalo svojevrsni poraz Boga i djelimičnu pobjedu zla.“