3. O milosti i paklu

U pravoslavnoj teologiji ključno je pitanje odnosa Staroga i Novoga zavjeta, odnosno, odnosa između zakona i milosti. Ukoliko je Novi zavjet ustanovio savršeniji zakon – zakon ljubavi i milosti – nužno se javlja pitanje kakav je njegov odnos prema starozavjetnom zakonu koji se temeljio na principu blagoslova i prokletstva. Ovo pitanje nije samo teološko i teorijsko; ono zadire u samu srž razumijevanja spasenja, pravednosti i krajnje sudbine čovjeka. Sveti apostol Pavle u Poslanici Rimljanima (posebno od treće do osme glave) razrađuje kompleksnu teologiju odnosa zakona i milosti. On naglašava opštu palost čovječanstva: „Jer svi sagriješiše i lišeni su slave Božje“ (Rim 3:23). Prema njemu, „djelima zakona niko se neće opravdati pred Bogom“ (Rim 3:20); opravdanje i pravednost dolaze „vjerom u Isusa Hrista“ (Rim 3:22). Međutim, važno je razumjeti da Novi zavjet ne ukida moralni zakon, već ga ispunjava i preobražava kroz Hrista: „Ne mislite da sam došao da ukinem zakon ili proroke; nijesam došao da ukinem, nego da ispunim“ (Mt 5:17). U Starom zavjetu, Mojsijev zakon jasno postavlja kriterijume poslušnosti Bogu: blagoslov slijedi one koji zakon drže, a prokletstvo one koji ga krše (5 Moj 28–30). No, u svjetlosti Hristovog djela iskupljenja i Njegove spasonosne žrtve, suštinu spasenja ne određuje čovjekova sposobnost da savršeno ispuni zakon, nego lični odgovor srca na ponuđenu milost Božju. Apostol Pavle podsjeća na božansku suverenost u dodjeli milosti citirajući riječi iz Knjige Izlaska: „Pomilovaću koga hoću da pomilujem, i sažaliću se na koga hoću da se sažalim“ (Rim 9:15). Time Pavle naglašava kako milost nije rezultat ljudskih zasluga niti čovjekovih djela, već slobodan Božji dar koji se prima vjerom. Ovo, međutim, otvara dodatno pitanje: ukoliko je spasenje po milosti kroz vjeru, a ne djelima zakona, šta onda definiše grijeh i vodi ka osudi? Pravoslavna teologija grijeh ne vidi samo kao narušavanje pojedinih normi ili zakona, već prvenstveno kao odbacivanje milosti i spasenja ponuđenog u Hristu. Milost, kako naglašavaju pravoslavni oci, ne isključuje slobodnu čovjekovu volju, već je pretpostavlja i na nju se oslanja. Sveti Jovan Zlatousti jasno tvrdi: „Bog koji te je stvorio bez tebe, neće te spasiti bez tebe.“ Čovjek nije pasivni primalac božanskog dara; milost ga poziva na aktivni odgovor. Apostol Pavle jasno kaže: „Jer ste blagodaću spaseni kroz vjeru, i to nije od vas, dar je Božji“ (Ef 2:8). To znači da postoji nužan element čovjekovog prihvatanja milosti; njegova sloboda nije potisnuta, već uključena u sam proces spasenja. Iako Novi zavjet donosi zakon milosti, on ni na koji način ne poništava starozavjetni moralni zakon. Pavle pojašnjava da zakon nije ukinut, već ispunjen kroz Hrista (Rim 3:31). Moralni standardi Božiji nijesu nestali – grijeh ostaje grijeh, ali se način opravdanja mijenja: sa legalističkog i formalnog na duboko unutrašnji i duhovni. U pravoslavnoj teologiji, pakao nije prvenstveno prostor kažnjavanja, već stanje bića koje odbija ljubav Božiju. Sveti Isak Sirijski piše: „Mučeni u paklu mučeni su bičem ljubavi Božje... Njihova je muka što su sagriješili protiv ljubavi.“ Pakao nije rezultat Božje volje ili želje, već rezultat ljudskog odbacivanja Njegove milosti. Po Pavlovoj tvrdnji, svi ljudi po svojoj grešnoj prirodi stoje pod osudom (Rim 3:23). Hristos svojom žrtvom omogućava spasenje onima koji milost prihvate; međutim, odbijanje ove milosti ne ostavlja čovjeka u neutralnom položaju, već ga ostavlja pod zakonitošću Božije pravednosti. U Svetom Pismu pakao nije samo pasivno stanje, nego ima i aktivnu dimenziju. O tome svjedoči Otkrivenje Jovanovo gdje se kaže da smrt jaše blijedog konja, a pakao (hades) ide za njom (Otk 6:8). Takođe, apostol Pavle govori o disciplinskom aspektu pakla, govoreći o predaji grešnika „satani na propast tijela da bi se duh spasio u dan Gospodnji“ (1 Kor 5:5). Posebnu perspektivu nudi pravoslavna tradicija apokatastaze – konačnog obnavljanja svega. Sveti Grigorije Niski razmatra mogućnost da će se na kraju „Bog biti sve u svemu“ (1 Kor 15:28). Ovo učenje polazi od uvjerenja da božanska ljubav ne može biti konačno poražena ljudskim odbijanjem; Bog ne kažnjava iz osvete, nego radi iscjeljenja i preobraženja grešnika. U pravoslavlju božanska pravda nije prvenstveno kaznena, već iscjeliteljska. To jasno ilustruje evanđeoska parabola o radnicima u vinogradu, gdje gospodar daje istu platu radnicima koji su radili jedan sat kao i onima koji su radili cijeli dan (Mt 20:1–16). Time se otkriva da božanska pravda nadilazi puki koncept zasluga; milost nije suprotna pravdi, nego je njeno krajnje i savršeno ispunjenje. Eshatološki gledano, raj i pakao se u pravoslavlju vide prvenstveno kao stanja, a ne lokacije. Raj je stanje zajedništva sa Bogom, u kome duša živi slobodna od grijeha i smrti, a pakao stanje odsustva Božje prisutnosti i odbijanja Njegove ljubavi. Kroz koncept apokatastaze, otvara se mogućnost konačnog iscjeljenja svih bića, što ne znači da će svi imati istovjetno iskustvo Boga. Apostol Pavle kaže da se „zvijezda od zvijezde razlikuje u slavi“, ukazujući na različite stepene učešća u Božanskoj slavi (1 Kor 15:41–42). Na taj način, pravoslavno učenje o milosti i zakonu, o paklu i raju, kao i o krajnjem smislu spasenja čovjeka, predstavlja duboku sintezu Božanske pravde i ljubavi, ljudske slobode i božanskog suvereniteta. Istinsko razumijevanje ovih tajni uvijek će biti iznad racionalnih granica, jer se nalazi u srcu neizmjernog misterijuma ljubavi Boga prema Njegovom stvorenju. Ako se postavi pitanje šta nakon konačne obnovе, odgovor se mora tražiti u samoj Božijoj prirodi, koja nije statična, već je neprestano stvaralačka i dinamična ljubav. Sveti apostol Pavle u Prvoj poslanici Korinćanima koristi kosmičku metaforu kako bi objasnio različite stepene slave u vječnosti: „Druga je slava sunca, a druga slava mjeseca, i druga slava zvijezda; jer se zvijezda od zvijezde razlikuje u slavi. Tako i vaskrsenje mrtvih“ (1 Kor 15:41-42). Ovim riječima on ukazuje da će, čak i nakon vaskrsenja, postojati različiti stepeni bliskosti s Bogom. Međutim, važno je napomenuti da to ne znači podjelu na više i niže klase u Carstvu Božijem, već ukazuje na beskonačnu mogućnost rasta u poznanju i ljubavi Božijoj. Sveti Maksim Ispovjednik, razrađujući koncept epektaze – vječnog napredovanja duše ka Bogu, naglašava da ni u vječnosti čovjek nikada neće prestati da raste, jer je Bog beskonačan, a sposobnost stvorenja da učestvuje u Njemu takođe raste u beskonačnost. Sveti Grigorije Niski ide još dalje, govoreći da duša koja gleda u Boga nikada neće prestati da raste, jer je ono što ona vidi neiscrpno. Ovaj motiv se ponavlja kod mnogih svetih otaca i oslanja se na učenje da će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15:28), ali ne kao uniformnost u iskustvu, već kao harmonija u kojoj će svako biće učestvovati na svoj način. Međutim, ovaj koncept ne smije se pomiješati s rimokatoličkim učenjem o čistilištu, koje podrazumijeva vremensku kaznu i potrebu zadovoljenja Božje pravde prije nego što neko može ući u raj. Pravoslavno razumijevanje duhovnog rasta je drugačije jer: 1. Ne uključuje vremensku kaznu – Hristos je već preuzeo kaznu za grijeh i ne postoji dodatna ispaštanja koja duša mora proći. 2. Nije pravni koncept, već ontološki – Spasenje nije transakcija između Boga i čovjeka, već proces iscjeljenja i oboženja. 3. Odbacuje ideju o fiksnim stanjima – Čistilište podrazumijeva prelaz iz jednog konačnog stanja u drugo, dok pravoslavlje vidi spasenje kao neprestano napredovanje. 4. Liječi, a ne kažnjava – Sveti Isak Sirijski piše: „Bog ne kažnjava, već liječi“, što jasno pokazuje da je cilj Božanske pravde iscjeljenje, a ne puka satisfakcija za pretrpljenu uvredu. Ova razlika dolazi iz same osnove pravoslavnog ontološkog pristupa spasenju, koji grijeh vidi ne kao pravnu prekršajnu kategoriju, već kao bolest, a spasenje kao iscjeljenje. U zapadnom hrišćanstvu, spasenje se često tumači kroz pravne okvire – grijeh stvara dug, kazna se mora ispaštati, a opravdanje dolazi kroz plaćanje duga. U pravoslavlju, međutim, grijeh je rana na biću, koja se može iscijeliti samo ako se čovjek vrati izvoru života – Bogu. Ova perspektiva vodi ka zaključku da čak i nakon konačne obnove svega, duhovni rast neće prestati, jer je Božanska realnost neiscrpna. Čovjek se neće sjediniti s Bogom na način koji bi ga učinio statičnim, već će učestvovati u vječnom preobražaju. Ovaj model nije samo spekulativni teološki koncept, već je ukorijenjen u samoj prirodi Božije ljubavi, koja nije pasivna niti ograničena, već je neprestano stvaralačka. U ovom kontekstu, razumijevanje „različitih nivoa raja“ ne znači kastinski sistem u eshatološkoj realnosti, već odraz jedinstvenosti svakog pojedinca u njegovom odnosu s Bogom. Sveti Jovan Zlatousti, tumačeći riječi Hrista u Jevanđelju po Jovanu: „U domu Oca mojega mnogi su stanovi“ (Jov 14:2), naglašava da to ne znači hijerarhijsku podjelu, već da svaka duša učestvuje u Božijem životu na svoj način. Kao što različiti sudovi mogu biti potpuno puni vode, iako različitih dimenzija, tako i duše mogu biti potpuno ispunjene Božijom ljubavlju, iako različitih kapaciteta. Ono što je ključno u ovom shvatanju jeste da ovi „različiti stanovi“ nijesu fiksni. Kroz vječnost, svaka duša će rasti u svojoj sposobnosti da primi više Božanske ljubavi. Na taj način, razlike se smanjuju kroz zajedničko napredovanje, iako nikada ne nestaju, jer svako stvorenje vječno nosi svoju neponovljivu ličnost. Na praktičnom nivou, ovo učenje ima ogromne implikacije za duhovni život danas. Ukazuje da: 1. Milost nije samo oproštaj, već učešće u Božijem životu – Spasenje nije jednostavno izbjegavanje kazne, već ulazak u neprestani proces rasta i oboženja. 2. Ljubav je srž duhovnog razvoja – Apostol Pavle kaže: „A sada ostaje vjera, nada i ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveća među njima“ (1 Kor 13:13). Ljubav nije samo sredstvo spasenja, već i njegova krajnja realnost. 3. Smirenje je ključ spoznaje Boga – Shvatanje da je duhovni rast beskonačan vodi ka smirenju, jer nas podsjeća da pred Bogom svi stojimo kao vječni učenici. 4. Nada za sve – Ako Božija ljubav ima moć da iscijeli i preobrazi svako biće, onda se ni za koga ne može reći da je izgubljen. Ovo nije naivni univerzalizam, već nada u sveprožimajuću snagu Božije milosti. U ovom okviru, pravoslavna vizija apokatastaze ne ukida pakao u smislu njegove realnosti, već ga postavlja kao privremeni fenomen – posljedicu duhovne zaslijepljenosti i odbacivanja Božije ljubavi. Kao što isti plamen može nekoga grijati, a nekoga peći, tako će i Božija ljubav biti izvor radosti za one koji je prihvataju, a bola za one koji joj se protive. Ipak, u konačnoj perspektivi, Božanska ljubav je strpljiva i neumoljiva, ne ostavljajući nijedno biće zauvijek u stanju protivljenja i tame. Ova dinamika ne znači uniformnost u Carstvu Božijem, već konačnu harmoniju u kojoj svako biće nalazi svoje mjesto u vječnom slavljenju Boga. Nema kazne, nema osvete, nema pravnog zadovoljenja – postoji samo iscjeljujuća Božija ljubav koja svako biće dovodi do njegove prave punoće. Tako se pravoslavno učenje o apokatastazi, ukoliko se pravilno razumije, ne suprotstavlja tradicionalnoj eshatologiji, već je dopunjuje. Umjesto stroge dihotomije između raja i pakla, nudi se vizija u kojoj Bog, kao beskonačna ljubav, nikada ne prestaje da privlači sebi svako stvorenje, ne narušavajući njegovu slobodu, već iscjeljujući njegovu ranjenu prirodu. U tome leži krajnja nada i smisao vječnosti.