15. Učenja svetih otaca i savremenih teologa na ovu temu

U drugom dijelu ove knjige predstavićemo učenja svetih otaca i savremenih teologa koja nude nove perspektive na temu sveopšteg spasenja, detaljno analizirajući tradicionalne koncepte pakla, Božije pravde i eshatološke sudbine cijelog stvorenja. Ova učenja nastoje dublje proniknuti u poruku Svetog pisma, crkvenog predanja i racionalnih argumenata, istražujući ideju konačnog pomirenja svih bića sa Bogom, a time i konačne pobjede Njegove ljubavi nad svim oblicima zla. U srži ovakvog pristupa leži duboko uvjerenje u beskonačnu moć Božije ljubavi – ljubavi koja može preobraziti i najtvrđa srca, ne prinudom već strpljivom snagom svoje blagodati i milosrđa. Sa tog gledišta, pakao se ne shvata kao beskonačno i besciljno mučenje, već kao dinamičan proces očišćenja i iscjeljenja, kroz koji čak i najteži grešnici, nakon dugotrajnog suočenja sa posljedicama sopstvenih izbora, bivaju privedeni istini i spasenju. Ovaj pristup ne negira ljudsku slobodu; naprotiv, on naglašava da Bog svojom neodoljivom ljubavlju može polako pridobiti slobodan pristanak svojih stvorenja, vodeći ih kroz iskustvo vlastitog pada ka iscjeljujućem i oslobađajućem susretu sa sobom. Upravo ovakav koncept jasno pokazuje punoću manifestacije Božije ljubavi: nijedno stvorenje nije izvan dosega Njegove milosti, čak i kada do svog konačnog spasenja mora proći kroz vjekove očišćenja, duhovnog sazrijevanja i prosvjetljenja. Pored detaljne analize biblijskih tekstova, ova učenja često se temelje i na racionalnim, filozofskim argumentima koji proizlaze iz promišljanja same Božije prirode. Ako vjerujemo da je Bog zaista apsolutno dobar, suveren i svemoćan, teško je zamisliti da Njegovo stvaranje može završiti u konačnom neuspjehu – da neki dijelovi tvorevine ostanu vječno izgubljeni i nepomireni sa Njim. Filozofi i teolozi često ističu da tradicionalno poimanje vječnog pakla stvara dilemu koju je teško razriješiti: 1. Bog iskreno i potpuno voli svako svoje stvorenje i želi njegovo spasenje. 2. Bog je apsolutno suveren i svemoćan, i ništa ne može spriječiti realizaciju Njegovog plana spasenja. 3. Uprkos tome, tradicionalno učenje tvrdi da će mnogi ljudi ipak vječno ostati izgubljeni u paklu. Ako su prve dvije tvrdnje istinite, onda treća ne može opstati kao konačni ishod. Kalvinizam pokušava razriješiti ovu napetost tako što negira univerzalnost Božije ljubavi, smatrajući da Bog ne želi spasenje svih ljudi, već samo izabranih. Arminijanizam, pak, nastoji očuvati univerzalnu Božiju ljubav, ali umanjuje Božiju apsolutnu suverenost, tvrdeći da Bog dobrovoljno ograničava svoju moć kako bi poštovao ljudsku slobodu, što rezultira time da neki trajno odbijaju Njegovu milost. Univerzalizam nudi drugačije i, moglo bi se reći, koherentnije rješenje ove dileme. Održavajući punu vjeru u apsolutnu Božiju ljubav i Njegovu suverenost, univerzalizam tvrdi da će Božija volja za spasenjem svakog čovjeka biti potpuno ostvarena. Ovo se neće dogoditi kroz nasilje nad slobodnom voljom čovjeka, već kroz iscjeljujuću snagu Božije ljubavi, koja će postepeno, čak i kroz bolna iskustva, dovesti do preobraženja i slobodnog pristanka svakog bića na zajedništvo sa Bogom. Ovu argumentaciju jasno izražava savremeni teolog Džeri Vols, koji, iako nije univerzalista već arminijanac, ipak postavlja važno pitanje kalvinističkoj teologiji: ako Bog istinski voli sve ljude, i ako spasenje zavisi isključivo od Njegove milosti, zar nije logičan zaključak da će Bog na kraju sve ljude spasiti? Budući da kalvinizam odbacuje taj zaključak, njegovi zagovornici prisiljeni su ili da umanje značenje Božije ljubavi ili da otvoreno priznaju da Bog ne želi spasiti sve ljude. Volsova dilema otvara ključno moralno pitanje: Ako je Božija ljubav savršena, može li dopustiti da neko od Njegove djece vječno ostane izgubljen? Zar ne bi Bog, kao savršeni Otac, pružao uvijek iznova priliku za pokajanje, čak i nakon smrti, sve dok se izgubljena djeca konačno ne vrate Njemu? Ova perspektiva nije zasnovana na sentimentalizmu već na uvjerenju da Božija ljubav ne može trajno ostati neuslišana. Kao što mudar učitelj zna kako svakog učenika privesti znanju i spoznaji, Bog, kao savršeni Pedagog i Otac, zna kako kroz iskustva života i smrti, pa čak i kroz „mudru vatru“ patnji, dovesti svakog čovjeka do njegovog konačnog pomirenja. Istovremeno, pristupajući ovom pitanju, moramo biti naročito oprezni i pažljivi, poštujući svijest o ličnom karakteru spasenja. Olivije Kleman ističe da je „u duhovnom smislu nemoguće govoriti o paklu za druge, već isključivo u terminima Ja i Ti. Evanđeoska upozorenja upućena su meni lično, otkrivajući ozbiljnost i tragičnost moje duhovne sudbine.“ Zato se pitanje sveopšteg spasenja ne smije pretvoriti u statistiku ili teološku spekulaciju odvojenu od ličnog pokajanja i smirenja pred Bogom. Sveti Amvrosije Milanski ističe: „Jedan te isti čovjek istovremeno je i spašen i osuđen.“ Svaki od nas potencijalno može biti spašen, ali svaki mora i proći svoj lični put pokajanja. Upravo zato, kao što naglašavaju sveti Oci poput svetog Grigorija Palame, Crkva nije kolektiv u statističkom smislu, već živi bogočovječanski organizam u kojem svaka ličnost slobodno cvjeta i sazrijeva u zajednici sa Bogom i ljudima. Mi, kao grešni ljudi koji uvijek stojimo pred Bogom kao optuženi, možemo samo moliti za oproštaj nama i drugima, ostavljajući konačnu presudu Božijoj milosti i ljubavi. Ne možemo do kraja znati ishod ni sopstvenog života ni života drugih, ali dužni smo svjedočiti ono što nam je otkriveno kroz Evanđelje – da Bog želi „da se svi ljudi spasu i dođu do poznanja istine“ (1. Timoteju 2:4). U tom duhu duboke smjernosti, vođeni riječima prepodobnog Siluana Atonskog, koji nas poziva da „držimo svoj um u adu, ali da ne očajavamo“, pristupimo ovoj osjetljivoj temi, imajući u vidu da konačna riječ uvijek pripada Božijoj milosti i ljubavi, koja će na kraju pobijediti svaki grijeh, patnju i smrt. Upravo zato, pozvani smo na neprestanu molitvu i nadu za spasenje svih. . Sv. Isak Sirin Jedan od najznačajnijih mistika pravoslavne tradicije, Sveti Isak Sirin (7. vijek), poznat i kao Isak Ninivski, nudi nam teološku perspektivu koja radikalno mijenja uobičajene predstave o paklu kao mjestu vječne kazne i osvete Božije. Njegovo shvatanje temelji se na dubokom iskustvu Božije ljubavi, koju vidi kao silu koja će konačno prevazići svako zlo, grijeh i patnju. U svom ključnom djelu Asketske homilije, Isak Sirin postavlja retoričko pitanje: „Zar je svojstveno saosjećajnom Tvorcu da stvara razumna bića, pa da ih nemilosrdno prepusti beskrajnim mukama, kao kaznu za djela koja je On znao i prije nego što su stvorena, svjestan kako će ispasti kad ih je stvarao – a koje je ipak stvorio?“ (Sv. Isaak Sirin, Asketske homilije) Za njega pakao nije odvojen od Boga, već upravo suprotno – predstavlja susret grešne duše sa nepodnošljivom čistotom Božanske ljubavi. Isaak naglašava da je najveća zabluda vjerovati kako je pakao mjesto odsutnosti Boga. Naprotiv, kaže on: „Čak i oni koji su kažnjeni u Geeni, kažnjeni su ljubavlju... Ljubav Božija prevladava sve, i čak patnje pakla su manifestacija njene milosrdne moći.“ (Asketske homilije) Njegova poznata medicinska metafora jasno izražava smisao pakla kao sredstva iscjeljenja duše: „Kao što ljekar reže tijelo kako bi izbacio trulež, tako i Božija ljubav 'siječe' dušu kako bi iscijelila njenu iskvarenost.“ U tom kontekstu, pakao nije osveta, već lijek; nije kazna radi mučenja, nego proces preobražaja. Isaak čvrsto vjeruje da niko ne može trajno odolijevati „Suncu pravde“, to jest nepodnošljivoj toploti Božije dobrote, zbog čega pakao ne može biti beskonačan. Na kraju, prema njemu, svako srce će biti slomljeno i iscijeljeno: „Ne postoji tama dovoljno gusta da bi ugasila svjetiljku Božije prisutnosti. Čak i najdublji ponori pakla biće jednog dana ispunjeni svjetlošću.“ Isaakova vizija pakla je prvenstveno unutrašnje psihološko i duhovno stanje, a ne spoljašnja kazna koju Bog nameće dušama: „Oni u paklu trpe ne zato što Bog želi njihovu patnju, već zato što se njihova srca ne mogu prilagoditi svjetlosti. Njihov bol je bol neprijateljstva prema samima sebi.“ To se potpuno podudara sa riječima Gospoda Isusa Hrista iz Evanđelja po Jovanu: „A sud je ovaj što svjetlost dođe na svijet, i ljudima omilje većma tama nego svjetlost; jer njihova djela bijahu zla“ (Jovan 3:19). Iako Sveti Isak Sirin ne iznosi eksplicitno učenje o univerzalnoj obnovi svega (apokatastasis), on ipak ostavlja otvorenom mogućnost konačnog pomirenja svih bića sa Bogom, jer vjeruje da vječna Božija ljubav ne može imati granicu. Međutim, ovdje treba napomenuti određenu teološku kontroverzu koja postoji oko tekstova koji se pripisuju Svetom Isaku Sirinu. Posljednjih decenija posebno interesovanje izazvalo je pojavljivanje navodno „izgubljenog drugog toma“ njegovih djela u kome se mnogo radikalnije izražava vjera u univerzalno spasenje, eksplicitno negirajući vječne muke kao „bogohulnu ideju“. Ovaj novootkriveni drugi tom izazvao je veliku polemiku među pravoslavnim bogoslovima i istraživačima patrologije, od kojih su neki, poput jeromonaha Ilariona Alfejeva, strastveno branili autentičnost ovih spisa. Drugi, međutim, ukazuju na značajne razlike između tradicionalnog prvog toma i novootkrivenog drugog toma, tvrdeći da ih nije mogao pisati isti autor. Prema njima, Sveti Isak iz prvog toma je mistički bogoslov, dok se u drugom tomu pojavljuje autor koji ima više karakteristike teoretičara i racionalnog teologa, te koristi drugačije izvore i terminologiju. Takođe, navode se ozbiljne razlike u stavovima o iskupljenju i padu Adama, zbog čega mnogi sumnjaju u autentičnost drugog toma, pripisujući ga mogućem nestorijanskom ili drugim heterodoksnim autorima koji su koristili ime velikog pravoslavnog svetitelja radi legitimiteta. Uprkos ovim polemikama, osnovna intuicija Svetog Isaka Sirina o sveprožimajućoj Božijoj ljubavi, koja isključuje besmisleno i beskonačno mučenje, ostaje izuzetno uticajna u pravoslavnoj teologiji. Njegovo učenje, kako god bilo interpretirano, snažno naglašava da Božija ljubav nije ograničena ni vremenom, ni prostorom, ni ljudskom tvrdoglavošću, te da je čak i patnja u paklu izraz Njegove milosti koja teži spasenju. Zato Isaakovo učenje ne predstavlja sentimentalnu iluziju, već duboku mističku vjeru u apsolutnu pobjedu Božije ljubavi nad svakim oblikom zla: „Ako je Božija ljubav beskrajna, kako bi pakao mogao ostati vječna stvarnost?“ Time Sv. Isaak Sirin zauzima posebno mjesto među svetim ocima koji nisu napuštali nadu u konačno spasenje svih, ali tu vjeru uvijek izražavajući kroz smirenje i duboku svjesnost o sopstvenoj grešnosti i potrebi za Božijom milošću. Njegova učenja ostaju dragocjena za teologiju i duhovni život Crkve, pozivajući vjernike na neprestanu molitvu za spasenje svakog stvorenja, ali uz istovremeno smireno prihvatanje da konačna presuda i sudbina svijeta pripadaju jedino Bogu. Sv. Grigorije Niski Sveti Grigorije Niski (oko 335–395), jedan od najvažnijih teologa i crkvenih otaca iz perioda Kapadokijskih otaca, ostavio je dubok i trajan uticaj na hrišćansku eshatologiju. Njegova učenja o paklu, sudu i konačnoj obnovi svega (apokatastasis panton) do danas predstavljaju predmet teoloških promišljanja, kontroverzi, ali i značajnog interesovanja. Centralno mjesto u Grigorijevoj eshatologiji zauzima upravo pojam apokatastasis (ἀποκατάστασις), što označava „vaspostavljanje“ ili „obnovu“ svega u prvobitno i savršeno stanje koje nadilazi čak i prvobitno stanje čovjeka prije pada. Grigorijeva vizija temelji se prije svega na razumijevanju Boga kao apsolutne ljubavi, čija bi savršenost bila umanjena ako bi konačno stanje tvorevine bilo vječna kazna ili trajna patnja za jedan njen dio. U svom djelu O duši i vaskrsenju, Grigorije jasno ističe da patnja u paklu nije ni beskonačna ni besmislena. On pakao tumači kao privremenu stvarnost – pročišćavajuću vatru koja služi iscjeljenju i vraćanju duše u zajednicu s Bogom. Bog ne može trajno osuditi stvorenja koja je stvorio iz ljubavi. Grigorije svoje učenje temelji na biblijskim tekstovima poput: „A kad mu sve pokori, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu pokori sve, da bude Bog sve u svemu.“ (1. Korinćanima 15:28) „Koji hoće da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine.“ (1. Timoteju 2:4) Iz ovih riječi apostola Pavla, Grigorije zaključuje da na kraju niko ne može ostati izvan dosega Božije milosti. Čak ni najokorjeliji grešnici, pa ni pali anđeli (demoni), neće vječno ostati izvan zajedništva s Bogom. Božija ljubav, po Grigoriju, ima silu da iscijeli i obnovi sve što postoji. To znači da svako stvorenje, na kraju vremena, mora biti vraćeno i obnovljeno u Božjoj ljubavi: „Kao što se bolest ne liječi beskonačnim nanošenjem bola, tako se ni grešnik ne može iscijeliti beskonačnim kažnjavanjem, već samo kroz ispravljanje i preobraženje.“ (Grigorije Niski, O duši i vaskrsenju) Grigorijeva ideja je često upoređivana s učenjem Origenovim, što je dovelo do značajnih kontroverzi unutar Crkve. Peti vaseljenski sabor (553) je, doduše, osudio origenističku doktrinu apokatastazisa, ali ta osuda se odnosila prije svega na specifične aspekte origenizma, poput preegzistencije duša i cikličnosti svjetova, što kod Grigorija nije slučaj. Episkop Kalist Ver naglašava da Grigorije Niski nije bio anatemišan upravo zato što je svoju eshatologiju iznosio oprezno, kao teološku nadu, a ne kao definitivni dogmat. Kako piše Pavle Evdokimov, Crkva nikada nije formalno osudila ovo učenje, već ga je držala kao dozvoljeno teološko mišljenje, iako se zbog ove specifične perspektive Sveti Grigorije Niski nikada nije našao među „velikom trojicom“ velikih učitelja Crkve – Svetim Vasilijem Velikim, Svetim Grigorijem Bogoslovom i Svetim Jovanom Zlatoustim. Ipak, kritike pojedinih Svetih Otaca nisu bile rijetke. Prepodobni Varsonufije Veliki navodi da čak ni sveti ljudi ne mogu spoznati sve Božije tajne, izražavajući skepsu prema Grigorijevom mišljenju o univerzalnom spasenju. Sveti German Konstantinopoljski sugerisao je čak mogućnost interpolacije jeretika u Grigorijeve tekstove, dok je Sveti Marko Efeski tvrdio da Crkva nije dužna da prihvata učenje koje direktno protivreči opštem predanju, čak i kada dolazi od uvaženog Oca kakav je Grigorije Niski. Prepodobni Maksim Ispovjednik smatrao je da Grigorije pod „apokatastazom“ podrazumijeva ne obavezno konačno pomirenje demona, već obnovu svih spoznajnih sposobnosti ljudskog bića ka izvornom odnosu s Bogom. Takođe, poznati patrijarh Fotije Konstantinopoljski kategorički je zaključio da učenje o apokatastazi kako ga iznosi Grigorije Niski nije zvanično prihvaćeno u Crkvi. Zanimljivo je napomenuti da ideja vaspostavljanja svih stvari u prvobitno stanje nije bila isključivo hrišćanska. Antićki mislioci poput Plotina i Prokla zastupali su slična učenja o povratku sve tvorevine ka izvornom, savršenom stanju. Hrišćanski mislioci poput Origena i Grigorija Niskog preuzeli su i preoblikovali ovu filozofsku ideju dajući joj specifično hrišćanski karakter. Prema teologu Pavlu Evdokimovu, Grigorije je čak izražavao nadu u mogući povratak i iscjeljenje samog đavola. Bez obzira na ove kontroverze, ono što ostaje sigurno jeste Grigorijevo duboko uvjerenje u beskrajnu silu Božije ljubavi. Njegova eshatologija, iako nikada nije zvanično prihvaćena kao dogmatsko učenje, predstavlja legitimnu teološku nadu – optimističnu viziju konačne pobjede Božije milosti i ljubavi. Danas većina pravoslavnih teologa, poput episkopa Kalista Vera ili jeromonaha Ilariona Alfejeva, smatra da Grigorijevo učenje ne treba posmatrati kao jeres, već kao smjer razmišljanja unutar granica dopuštene teološke refleksije. To ne znači da je Crkva obavezna prihvatiti njegovu viziju, ali ostavlja otvoren prostor za nadu u konačni trijumf Božije ljubavi. Na kraju, Grigorije Niski nas poziva na smireno teološko razmatranje Božijih tajni, uvijek imajući na umu ljudska ograničenja u razumijevanju Božijeg promisla: „Zaista, samo Bog zna krajnji ishod svog plana. Na nama je da vjerujemo Njegovoj ljubavi i da se molimo za spasenje svih.“ Upravo u tom duhu, u skladu sa mudrošću crkvenog predanja, treba pristupiti ovom važnom pitanju eshatologije, imajući uvijek u vidu da krajnja presuda i sud pripadaju samo Bogu. . Sv. Maksim Ispovjednik Sveti Maksim Ispovjednik (580–662), jedan od najdubljih mislilaca pravoslavne tradicije, svojim teološkim promišljanjima dao je dragocjene uvide u problematiku apokatastazisa (sveopšteg spasenja), premda je njegov pristup ovom pitanju oprezan i suptilan. Iako Maksim ne prihvata učenje o apokatastazisu u onom obliku u kojem ga je izlagao Origen, njegova misao ipak ostavlja prostora za ideju univerzalne obnove, ali kroz posebnu, drugačiju perspektivu. Prema Maksimu Ispovjedniku, suštinski smisao pojma „apokatastazis“ je u obnovi i iscjeljenju ljudske prirode, što on posmatra u tri ključne dimenzije: 1. Apokatastaza ljudskih vrlina, koja označava povratak čovjeka u stanje pravednosti i vrline, kako ga je Bog prvobitno zamislio. 2. Apokatastaza cijele prirode, koja će se desiti poslije opšteg vaskrsenja, kada će sva tvorevina biti obnovljena i dovedena do svog savršenog stanja kroz vaskrsenje u Hristu. 3. Apokatastaza ljudskog uma i sposobnosti spoznaje, koje će biti očišćene i oslobođene od grešnog pomračenja, omogućavajući konačno i potpuno sagledavanje Boga (Epifanovič, 1998:207). Maksimova eshatologija naglašava da ovaj proces obnove ima za cilj pobjedu dobra nad zlom ne samo u spoljašnjem smislu, već i u unutrašnjem preobražaju duše, čime se jasno pokazuje da Bog nije tvorac grijeha niti uzročnik čovjekovog pada. Prema njemu, konačna apokatastaza nije samo spasenje od kazne, već dubinsko iscjeljenje stvorenog bića koje omogućava puno zajedništvo sa Bogom. Njegova misao se ogleda i u shvatanju straha Božijeg, gdje jasno pravi razliku između spoljašnjeg straha od kazne i unutrašnjeg straha koji je zapravo izraz duboke ljubavi prema Bogu: „Strah Gospodnji po svojoj prirodi nije teror pred kaznom, već nježna, brižljiva privrženost odnosu ljubavi koji čovjeka veže za Boga. On je čist i ostaje u vijek vijeka“ (Psalam 18:10; Kratko tumačenje Molitve Oče naš, 2006:2). Maksim vidi kaznu ne kao puku odmazdu, već kao ljekoviti proces koji treba da obnovi čovjekovu sposobnost za zajedništvo s Bogom. Za njega, krajnji cilj nije patnja, već iscjeljenje. Tako on ističe da čak i bol i patnja proističu iz božanske ljubavi, jer Bog kroz njih liječi i pročišćava dušu. Iako Maksim ne zastupa eksplicitno univerzalističko stanovište koje bi obećavalo konačno spasenje svih bez izuzetka, on ostavlja prostora za nadu u Božiju ljubav koja uvijek ima iscjeljujući, a ne osvetnički karakter. To potvrđuje i njegovo shvatanje apokatastazisa kao pobjede nad zlom čak i u ljudskom pamćenju, gdje se sve negativno iskustvo grijeha i smrti prevazilazi potpunim obnavljanjem čovjekovih duhovnih snaga u odnosu prema Bogu (mitr. Makarije, 1999:575). Maksimova suptilna interpretacija eshatologije, koja se zasniva na vjeri u Božiju ljubav, ne umanjuje ozbiljnost grijeha niti posljedica slobodnog izbora čovjeka, ali ipak ostavlja mogućnost da i oni koji su pomračeni grijehom budu, kroz bolno iskustvo Božijeg suda, dovedeni do spoznaje istine. Na ovaj način, čak i „plač i škrgut zuba“ na kraju postaju dio jedne šire, konačne simfonije u kojoj trijumfuje Božije dobro (Epifanovič, 1998:208). Zaključno, Sveti Maksim Ispovjednik ne nudi konačan odgovor u smislu dogmatskog univerzalizma, ali njegova teološka razmišljanja o obnovi cjelokupne prirode i o eshatološkoj pobjedi Božije ljubavi nad zlom, otvaraju put za razmišljanje o mogućnosti da Bog, kroz svoje iscjeljujuće djelovanje, neće ostaviti nijedno stvorenje van domašaja svoje spasonosne ljubavi. Ova perspektiva duboko odražava srž pravoslavne eshatologije – nadu i povjerenje u beskonačno milosrđe Oca, koje uvijek ima posljednju riječ. Sv. Ambrosije Milanski Sveti Ambrozije Milanski (339–397), jedan od najvećih Otaca zapadne Crkve, svojim tumačenjem Svetog pisma pruža važnu osnovu za razmatranje pitanja univerzalnog spasenja kroz prizmu Hristove uloge u stvaranju, održavanju i konačnom pomirenju svega sa Bogom. Ključni doprinos Ambrozija Milanskog ovom pitanju nalazi se u njegovom djelu Šestodnev, gdje naglašava univerzalnu ulogu Hrista kao Nasljednika Očevog, kroz kojeg sve nastaje, održava se i vraća svom izvoru – Ocu: „Sve što je nastalo, kroz Njega se nastalo, i u Njemu se drži i opstaje“ (Šestodnev, glava 5). Ambrozije tumači riječi apostola Pavla: „Jer je od njega i kroz njega i radi njega sve; Njemu slava u vijekove. Amin.“ (Rimljanima 11:36), ističući da je cijelo stvaranje usmjereno ka Hristu, kao nasljedniku i ispunjenju Očeve volje. Ovo potvrđuje i Psalmopjevac kada kaže: „Išći od mene, i daću ti narode u nasljedstvo, i krajeve zemaljske u posjed tvoj.“ (Psalam 2:8) Za Ambrozija, ovdje je jasno da svo stvorenje pripada Hristu po volji Očevoj, a preko Hrista se opet vraća Bogu u konačno pomirenje. Tako se u Hristu ostvaruje i početak i kraj svega: „Jer je od njega i kroz njega i radi njega sve...“ (Rimljanima 11:36). To znači da sva stvorenja, nastala voljom Božijom, nužno nalaze svoje ispunjenje i smisao u toj istoj Božijoj volji. Ambrozije insistira na ideji da je cjelokupno stvaranje po samoj svojoj prirodi usmjereno ka Bogu i da nijedan dio tvorevine ne može trajno ostati izvan Njegove ljubavi i svrhe. Posebno značajno mjesto zauzima i njegovo tumačenje stihova koji ukazuju na Božiju želju da svi budu spašeni: „Jer ovo je dobro i prijatno pred Spasiteljem našijem Bogom, koji hoće da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine.“ (1. Timoteju 2:3-4) Za Ambrozija, ovo nije tek izraz Božije nade ili želje, već suštinski dio Njegovog božanskog plana koji će se neminovno ostvariti kroz Hrista. Apostol Pavle još jasnije potvrđuje ovu zamisao kada piše: „Jer bi volja Ocu da se u njemu nastani sva punina, i da kroz njega pomiri sve sa sobom, umirivši krvlju krsta njegova, bilo na zemlji, bilo na nebesima.“ (Kološanima 1:19-20) Ambrozije iz ovog stiha izvodi zaključak da Hristova žrtva ima kosmički značaj – ona nije ograničena samo na izabrane, već obuhvata sve što postoji. Hristov krst je univerzalni čin pomirenja, zbog čega nijedan dio tvorevine ne može trajno ostati van Njegove ljubavi i pomirenja s Bogom. Iako Ambrozije ne daje preciznu formulaciju o definitivnom univerzalizmu, njegova teologija jasno ide ka tome da je Bog, kroz Hrista, učinio sve što je potrebno za potpuno pomirenje svih bića. Ambrozijeva vizija u sebi sadrži implicitnu vjeru u konačno ostvarenje Božije volje, a to znači i potpunu pobjedu Njegove ljubavi. Njegovo tumačenje takođe naglašava da proces spasenja nije samo pravni čin oproštenja, nego cjelovita obnova tvorevine. Zato Ambrozije ostaje značajan za pravoslavnu eshatološku misao, nudeći pogled na Boga čija je ljubav toliko moćna da će se u konačnici sve Njemu vratiti, iscijeljeno i obnovljeno Njegovom blagodaću. Na taj način, učenje svetog Ambrozija pruža važnu osnovu za razmišljanje o pitanju sveopšteg spasenja, pokazujući da je ono duboko ukorijenjeno u samom biću Boga koji sve drži, sve stvara i sve privodi svojoj božanskoj punini. Sv. Siluan Atonski Sveti Siluan Atonski (1866–1938), jedan od najuticajnijih pravoslavnih podvižnika dvadesetog vijeka, svojim životom i dubokim duhovnim iskustvom snažno je osvijetlio pitanje sveopšteg spasenja i smisla paklenih muka. Iako se Sveti Siluan nije eksplicitno koristio terminom apokatastaza, u njegovim spisima i duhovnim poukama očigledno se prepoznaje duboko izražena nada u konačno spasenje svih ljudi. Njegova perspektiva nije proizašla iz filozofske ili akademske spekulacije, već iz ličnog duhovnog doživljaja Božije ljubavi, eshatološke nade i dubokog saosjećanja sa svim ljudskim bićima. Centralno mjesto u duhovnom iskustvu Svetog Siluana zauzima poznata misao koju je primio direktno od Hrista: „Drži svoj um u adu i ne očajavaj“. Iako ove riječi mogu izgledati paradoksalne, one otkrivaju suštinu Siluanove duhovnosti. „Držati um u adu“ za njega nije predstavljalo samo osjećanje sopstvene grešnosti ili opasnosti od propasti, već duboku solidarnost sa svim ljudima koji pate, griješe i kojima prijeti opasnost vječne odvojenosti od Boga. Siluanov odnos prema paklu ne zasniva se na želji za kažnjavanjem grešnika, već na dubokom bolu koji nastaje zbog same pomisli da bi ijedno ljudsko biće moglo vječno ostati izvan zagrljaja Božijeg milosrđa. Siluan nije koristio eksplicitno termin „apokatastasis“, niti se u svojim spisima bavio detaljnim teološkim razmatranjima o ovoj temi. Ipak, jasno se vidi da je njegova molitva bila duboko prožeta željom i nadom za sveopštim spasenjem. On se s bolom pitao: „Zar bi moja duša mogla biti srećna u raju ako znam da neka druga duša beskrajno pati u paklu?“ Upravo u ovom duhu treba razumjeti Siluanov čuveni razgovor sa jednim pustinjskim monahom koji je tvrdio da oni u paklu zaslužuju svoje vječne muke. Siluan mu je blago, ali jasno rekao: „Kako bi ti mogao biti srećan u raju, ako znaš da makar jedna duša negdje beskonačno pati?“ Ova njegova rečenica veoma upečatljivo svjedoči da istinska ljubav, kakvu je Siluan živio i propovijedao, jednostavno „ne može podnijeti“ pomisao o vječnoj propasti i o tome da bilo koje stvorenje zauvijek ostane izvan domašaja Božije ljubavi. Na drugom mjestu Siluan sa velikom tugom kaže: „Ko u sebi ima i malo blagodati Duha Svetoga, taj se dan i noć moli za čitav svijet, jer mu srce pati za svima ljudima, a posebno za onima koji ne znaju Boga ili su se od Njega udaljili. To je prava mjera naše ljubavi prema Bogu – sažaljevati i moliti se za spasenje svih ljudi bez izuzetka.“ Ovakav stav jasno pokazuje da Siluan ne vidi smisao pakla u vječnoj odvojenosti ili kažnjavanju, već u pročišćenju duše, a njegova molitva i nada za spas svih nikada nije jenjavala. Ipak, važno je naglasiti da Sveti Siluan nije zastupao površni optimizam koji bi zanemario realnost pakla kao ozbiljne mogućnosti. Njegovo duhovno iskustvo uvijek je nosilo pečat autentične borbe protiv grijeha, a njegova nada u spas svih nikada nije relativizovala ozbiljnost slobodne volje. Bog nikoga ne prisiljava na spasenje – Siluan je bio jasan u stavu da ne mogu biti spašeni oni koji odbiju pokajanje. Njegovo je uvjerenje bilo da Bog želi spasenje svih, ali da čovjek može ostati u tami ako istrajava u svome odbijanju Božije ljubavi. To nije paradoks koji umanjuje njegovu nadu, već naglašava ozbiljnost čovjekove odgovornosti za sopstveni izbor. Prepodobni Siluan Atonski, iako se iskreno molio za spasenje svih ljudi, ipak je imao stavove koji su se razlikovali od onih koji su tvrdili nužnost univerzalnog spasenja. On pravi jasnu razliku između nade u spasenje svih ljudi, što je pravoslavna praksa molitve, i teološkog učenja koje bi racionalno tvrdilo neophodnost sveopšteg pomilovanja, koje je Crkva već nedvosmisleno odbacila. „Slava Gospodu što nam je darovao pokajanje kojim se svi spasavamo bez izuzetka“, pisao je Siluan, ali je pritom jasno dodavao: „Neće se spasiti jedino oni koji ne žele da se pokaju, i zbog toga osjećam njihovo očajanje i mnogo plačem, žaleći ih“ (Siluan Atonski, 1997:88). Prema tome, Siluan naglašava ključnu ulogu slobodne volje čovjeka u odnosu s Bogom, opisujući je kao „gvozdenu stijenu između nas i Boga koja nam ne dopušta da Mu se približimo i sagledamo Njegovu milost“ (Siluan Atonski, 1997:77). Na drugom mjestu jasno upozorava: „Jadni su ljudi koji ne znaju Boga. Oni ne vide vječnu svjetlost, pa nakon smrti idu u vječnu tamu. Mi to znamo, jer Duh Sveti u Crkvi otkriva svetima šta je na nebesima, a šta u paklu“ (Siluan Atonski, 1997:29). Ovim jasno vidimo da je, iako duboko vođen Duhom Svetim i molitvom za univerzalno spasenje, Siluan ipak vjerovao da čovjekova sloboda ostaje presudan faktor spasenja, te da Bog neće silom spasavati one koji to slobodno ne žele. Sveti Siluan je u svojoj teologiji izrazio karakterističnu pravoslavnu napetost između univerzalne Božije ljubavi i slobode čovjeka. Njegova nada da će se svi spasiti nije bila izraz teološke dogme, već duboko proživljenog iskustva ljubavi, koje ne podnosi ni pomisao da neko zauvijek propada. Stoga je i molitva za spas cijelog svijeta za Siluana bila izraz najdubljeg smisla hrišćanske egzistencije – ljubavi koja nikada ne prestaje i nikada ne gubi nadu u konačnu pobjedu dobra. Savremeni teolozi poput Mitropolita Kallista Vera i Mitropolita Ilariona Alfejeva prepoznaju važnost ovog Siluanovog pristupa eshatološkoj temi. Mitropolit Kallistos upravo je Siluana često navodio kao primjer pravoslavnog stava nade u konačni ishod spasenja: „Konačni sud pripada samo Bogu, a nama ostaje da slijedimo Siluanov primjer i neprestano se molimo za sve ljude, nadajući se da će Božija ljubav na kraju trijumfovati nad svim zlom, čak i nad slobodnim otporom čovjeka.“ Siluanova eshatologija ostaje trajno nadahnuće svim pravoslavnim hrišćanima koji se bore da vjeruju u Božiju ljubav kao konačnu pobjedničku silu, koja će na kraju vremena sve sjediniti u Hristu. Njegov primjer i pouka ostaju poziv na duboku molitvu i nadu, jer, kako kaže sam Sveti Siluan: „Ljubav ne može da podnese da ijedna duša ostane u mukama.“ Nikolaj Berđajev Često se tvrdi da bi privremenost pakla ugrozila ljudsku slobodu. Međutim, opravdano je postaviti pitanje – zar nije istinita i suprotna tvrdnja? Ako bi neko u paklu poželio pokajanje, ali bi mu to bilo trajno uskraćeno, zar to ne bi značilo upravo suprotno – trajno ograničenje njegove slobode? Jer prava sloboda ne sastoji se u samouništenju, već u sposobnosti da se konačno prepozna i slobodno prihvati istina. Ruski filozof Nikolaj Berđajev (1874–1948), čiji je misaoni put bio obilježen dubokim unutrašnjim preispitivanjima, postavio je upravo slobodu u sami temelj hrišćanske misli. On smatra da je Bog, stvarajući čovjeka iz ljubavi radi istinskog zajedništva, morao dobrovoljno da se samoograniči kako bi omogućio čovjeku autentičnu slobodu. Ovaj čin božanskog samoograničenja Berđajev opisuje slikovito kao „bezdan“ u srcu Božijem – duboku čežnju Boga za slobodnim partnerom, a ne pukom marionetom. Bog je, dakle, dao čovjeku prostor čak i da Mu kaže „ne“, jer jedino tako čovjekova ljubav prema Bogu može biti istinska i slobodno izabrana. Berđajev ovu ideju povezuje sa mističnom jevrejskom tradicijom koja govori o tzv. cimcumu (צמצום), odnosno Božijem „povlačenju u sebe“ prilikom stvaranja svijeta. Prema toj predaji, Bog je dobrovoljno „napravio prostor“ u samome sebi kako bi omogućio slobodno postojanje stvorenja. Berđajev je isticao sličnu misao – Bog je stvaranjem čovjeka kao da sebe ograničio, ostavivši područje slobode i neizvjesnosti koje čak ni On unaprijed ne razrješava, već u iščekivanju ostavlja da se ostvari u kreativnoj saradnji sa čovjekom. Ovo samoograničenje nije nužno ograničenje Božije svemoći, već slobodna odluka Božije ljubavi, što znači da Bog prihvata rizik zloupotrebe ljudske slobode. To je ujedno i razlog postojanja zla – ne zato što ga je Bog stvorio, nego zato što je dopustio mogućnost njegovog postojanja upravo kroz dar slobode. Berđajev razrješava problem zla tvrdeći da Bog može uništiti svako zlo trenutačno, ali to ne čini nasilnim putem jer bi to uništilo upravo slobodu koju je Bog kao najveću vrijednost dao čovjeku. U ime te slobode i sam Bog beskrajno trpi ovoliko zlo u svijetu, pokazuje ogromno strpljenje, koje neki pogrešno smatraju slabošću. On bi mogao svojim autoritetom i silom natjerati sva stvorenja na pokajanje – O da, On bi to i te kako mogao… mogao bi da sve ovo zlo prekine u tren oka– ali to ne želi, jer bi time uništio slobodu koju je sam ustanovio. Berđajev jasno formuliše kako Bog ima svu moć i „pravo“ da spasi svakoga, ali to neće činiti mimo ljudske slobode. Stoga, preciznija formulacija problema glasi: Bog može spasiti svakoga i želi spasiti svakoga, ali želi da spasenje bude slobodan odgovor čovjeka, ne rezultat prisilne Božije sile. Upravo ovdje nalazi se suštinska antinomija apokatastazisa – konačnog spasenja svih stvorenja, koje je Berđajev duboko promišljao. On je veoma poštovao Origena i Svetog Grigorija Niskog, ističući u svojoj autobiografiji da je Origen bio jedan od rijetkih teologa čije učenje o paklu ne sadrži sadističke elemente. Međutim, u Origenovom konceptu apokatastazisa Berđajev je prepoznao i određene kontradikcije – naročito problem odnosa slobode i Božijeg sveopšteg plana: „Spasenje čitavog svijeta, ako se razumije kao sveopšte obnavljanje u prvobitnom stanju prije pada u grijeh, misli se kao rezultat determinisanog procesa, nezavisno od ljudske slobode. Čitava tvar će biti prinuđena da, na kraju krajeva, uđe u Carstvo Božije.“ Time Berđajev ukazuje da problem apokatastazisa nosi nešto duboko antinomično – kako pomiriti bezgraničnu ljubav Božiju sa čovjekovom slobodom? Ruska religijska filozofija, kako Berđajev, tako i drugi mislioci poput Pavla Evdokimova, upravo će uočiti tu dramatičnu antinomiju, ukazujući da Bog „može sve, osim natjerati čovjeka da ga voli“. Čovjek može čak i Bogu reći „ne“, što je naizgled pobjeda slobode, ali kako kaže Evdokimov, upravo to „ne“ postaje „pakao za Božansku ljubav, božanska vizija čovjeka potonulog u mrak usamljenosti“. Berđajev, ipak, usred te antinomije izražava duboku nadu u konačno spasenje svih, slično Origenovom „apokatastasis panton“ („ἀποκατάστασις τῶν πάντων“), jer ne može zamisliti da bi potpuna pobjeda Boga bila ostvarena ako bi postojala dva vječna carstva – jedno spasenih i drugo osuđenih na vječne muke. Po njegovom mišljenju, potpuna pobjeda Božija nije samo pobjeda nad smrću, već prvenstveno pobjeda nad paklom, jer se tek tu razotkriva krajnji smisao vječnosti. Ipak, Berđajev ne zaboravlja da je eshatologija velika tajna – on priznaje da svaka konačna tvrdnja o spasenju ostaje donekle racionalizacija nečega što ipak ostaje božanska tajna. Upravo ta antinomija slobode i ljubavi čini ovu temu kompleksnom i misterioznom. U tom smislu, Berđajev je jasno izjavio: „Nije strašno ono što će Bog učiniti sa mnom. Strašno je ono što ja činim sa sobom. Strašan je sud duše nad sobom, nad sopstvenom nemoći da uspostavi vječni život. Pakao, u suštini, ne znači da je čovjek dospio u Božje ruke, već da je definitivno prepušten sopstvenim rukama.“ Za Berđajeva, pakao i raj nisu mjesta spoljašnje nagrade ili kazne, već su suštinski stanja ljudske duše i unutrašnjeg odnosa sa Bogom: „Čovjek aktivno stvara raj i pakao. Raj i pakao su čovjekov duhovni život i oni se razotkrivaju u dubini duha.“ Na kraju, za Nikolaja Berđajeva eshatološko rješenje problema pakla i apokatastazisa jeste konačna pobjeda smisla nad besmislom, svjetlosti nad tamom, ljepote nad izopačenošću, a prije svega – slobode nad nužnošću. U tom smislu, eshatologija je za njega „konačni trijumf Božije ljubavi koja, uprkos patnji i zlu, strpljivo čeka čovjekov slobodan odgovor.“ Kalistos Ver U svojoj poznatoj knjizi „Da li se smijemo nadati u spasenje svih?“, Mitropolit Kalistos Ver se bavi pitanjem apokatastazisa, odnosno konačne obnove svega u Bogu, pri čemu ne polazi iz racionalističke spekulacije, već iz samog srca crkvene tradicije i duhovnog predanja. Njegovo razmatranje nije puki akademski traktat, već istinski odjek živog crkvenog nasljeđa u kome se kroz liturgijski, duhovni i biblijski jezik izražava duboka nada da će se na kraju sve stvoreno vratiti svome Tvorcu, potpuno preobraženo i iscijeljeno u Njegovoj ljubavi. Ova misao, daleko od toga da bude strana pravoslavnoj svijesti, prisutna je u teologiji mnogih uglednih svetih otaca, poput Svetog Grigorija Niskog, Isaaka Sirijskog i Svetog Maksima Ispovjednika. Mitropolit Kalistos Ver upravo u njihovim spisima pronalazi potvrdu svoje nade i argumente za obnovljeni pogled na pitanje pakla i konačnog ishoda Božjeg plana sa čovječanstvom i cjelokupnom tvorevinom. On pažljivo analizira ključne biblijske tekstove, posebno Pavlove poslanice i Otkrovenje Jovanovo, ističući odlučno i jasno izraženu želju Božju, koju apostol Pavle saopštava riječima: „Bog hoće da se svi ljudi spasu i dođu do poznanja istine“ (1. Tim. 2:4). Ova univerzalna Božija volja, prema mišljenju Mitropolita Kalistosa, ne može biti ograničena niti poražena ljudskom slobodom u apsolutnom smislu. Premda je sloboda dar od Boga, ona ne može biti toliko apsolutizovana da bi rezultirala konačnim odbijanjem Njegove ljubavi. Mitropolit Ver naglašava da koncept vječnog pakla u kome bi duše beskonačno patile, nije u skladu sa izvornim hrišćanskim shvatanjem Boga kao apsolutne Ljubavi, već predstavlja uticaj kasnijih pravnih, moralističkih i skolastičkih koncepata na hrišćansko predanje. Posebno duboko promišlja teologiju Svetog Grigorija Niskog, čija misao glasi: „Bog ne može biti konačno pobijeđen od ljudske zloće, niti može ostati neuslišena molitva Njegove Crkve koja se moli za spasenje svih.“ U ovoj viziji pakao nije mjesto beskonačne odmazde, nego privremeni proces očišćenja i preobraženja kroz susret sa božanskom vatrom, ognjem koji iscjeljuje. Na isti način se izražava i Sveti Isaak Sirijski, govoreći da je „pakao patnja ljubavi“ – ne kazna spolja nametnuta od strane Boga, već unutrašnja agonija duše koja se još uvijek opire beskrajnoj ljubavi Božjoj. Ova bol potiče upravo iz sukoba između grešne volje i neodoljive, ali nenasilne Božije ljubavi, koja nikada ne prestaje da traži izgubljene. Mitropolit Kalistos Ver razrađuje svoju misao kroz jednu specifičnu hermeneutiku – hermeneutiku nade, suprotstavljajući je često prisutnoj hermeneutici straha. Upravo u toj smjeni paradigme leži snaga i izazov njegove knjige. Njegova pozicija ne osporava realnost pakla kao stvarne duhovne patnje, ali odbacuje ideju da pakao posjeduje ontološku vječnost ili ravnopravni status sa Carstvom Božjim. Prema njegovom dubokom uvjerenju, pakao je stanje privremene, mada moguće veoma dugotrajne, pobune protiv Ljubavi, ali ne i vječni ili ravnopravni suparnik Carstvu Božijem. Ova vizija nije samo akademska spekulacija, već duboko liturgijska realnost. Mitropolit Kalistos podsjeća da se u liturgiji Crkve svakodnevno izražava molitva „za sve i za sva“, bez izuzetka. Liturgija je stalni podsjetnik da molitveni impuls Crkve jeste upravo univerzalan, jer je utemeljen u nepobjedivoj ljubavi samog Boga prema cjelokupnoj tvorevini. Mitropolit Kalistos Ver je svjestan ozbiljnosti svog teološkog iskaza i naziva ga „nadom“, a ne apsolutnom izvjesnošću. On hrabro tvrdi da, ako Bog zaista želi spasenje svakoga bića, a vjerujemo da On jeste apsolutna Ljubav, onda nijedna sila – pa ni zloupotrebljena ljudska sloboda – ne može konačno pobijediti Njegovu volju. Ova teološka pozicija ne želi da umanji ozbiljnost grijeha niti realnost odgovornosti čovjeka za svoje izbore, već naprotiv, ona produbljuje razumijevanje Božjeg trijumfa nad svim oblicima zla i smrti. Mitropolitova knjiga je poziv Crkvi da ponovo razmotri ustaljene predstave o eshatonu, ne radi ublažavanja osjećaja grešnosti i odgovornosti, već radi dubljeg razumijevanja kako će se ostvariti potpuna Božja pobjeda nad smrću, zlom i svakim oblikom odvojenosti od Njega. Na kraju, njegova teološka vizija pruža utjehu i nadu koja je dostojna Boga čija ljubav nema granica, a istovremeno ostavlja prostor za misteriju konačne slobode, kroz koju će svako biće slobodno i bez prinude izabrati povratak u zagrljaj svog Tvorca. David Bentley Hart David Bentley Hart je istaknuti pravoslavni teolog, filozof i pisac poznat po svojim dubokim i provokativnim doprinosima savremenoj teološkoj misli. Rođen 1965. godine u Marylandu, SAD, Hart je obrazovanje stekao na univerzitetima Maryland, Cambridge i Virginia, gdje je doktorirao iz teologije. Tokom svoje karijere, predavao je na više prestižnih institucija, uključujući Univerzitet Notre Dame, Yale Divinity School i University of Virginia. U svojoj knjizi That All Shall Be Saved: Heaven, Hell, and Universal Salvation iznosi snažan i beskompromisan argument protiv tradicionalnog hrišćanskog učenja o vječnom paklu. Ova knjiga nije samo akademska rasprava, već i teološka pobuna protiv ideje da Bog, koji je ljubav – „Bog je ljubav.“ (1. Jovanova 4:8) – može istovremeno dopustiti da iko od Njegove djece vječno trpi. Hart odbacuje predodžbu Boga koji bi, iako svemoćan i apsolutno dobar, dozvolio da bilo koje Njegovo stvorenje bude zauvijek isključeno iz Carstva ljubavi. Njegov rad postavlja ključno pitanje: da li je Bog uistinu Ljubav, ili je samo djelimično ljubav? Ako je Ljubav Njegova suština, kako onda može postojati bilo koje biće koje će vječno ostati izvan te Ljubavi? Hart smatra da ne može – i u tome leži suština njegove teološke pobune. Jedan od njegovih ključnih argumenata jeste logička nemogućnost da racionalno biće koje u potpunosti razumije Boga može apsolutno i konačno odbiti Njegovu ljubav. Ako je Bog sama Istina, Dobro i Ljepota, onda nema smisla govoriti o slobodnom biću koje bi, u potpunom poznavanju stvarnosti, izabralo nešto drugo osim Boga. Na isti način, Hart odbacuje ideju da bi pravedna kazna za konačno biće mogla biti beskonačna patnja – jer bi to značilo da je ljudski grijeh moćniji od Božije milosti i da postoji stanje u kojem Bog gubi vlast nad svojim stvorenjima. Njegova kritika tradicionalnog učenja o paklu nije samo filozofska, već i duboko biblijska. On ukazuje na niz svetopisamskih tekstova koji govore o konačnoj obnovi svih stvari: „Koga valja da primi nebo do vremena postanovljenja svega, što Bog reče ustima svih svetih proroka svojih od vijeka.“ (Djela 3:21) „Otkrivši nam tajnu volje svoje, po ugodnosti svojoj, koju naumi u Njemu. Da se izvede u punini vremena, da se sve sastavi u Hristu, ono što je na nebesima i ono što je na zemlji.“ (Efescima 1:9-10) Hart ističe paradoks u interpretaciji Pisma: mnogi hrišćani su skloni da alegorijski tumače tekstove koji govore o univerzalnoj obnovi, dok istovremeno insistiraju na doslovnosti slika pakla – koje su, prema njemu, slikovite, apokaliptične i retoričke, a ne dogmatske izjave. Hart odbacuje i tzv. „nadajući univerzalizam” koji su zastupali teolozi poput Hansa Ursa von Balthasara, a koji ostavlja mogućnost da svi mogu biti spaseni, ali bez tvrdnje da će se to zaista dogoditi. Za Harta, univerzalno spasenje nije samo pobožna nada – to je logična i teološka nužnost. Hartova knjiga izazvala je žestoke reakcije. Kritičari ga optužuju za pretjeranu polemičnost, emocionalne ispade i ponekad beskompromisni ton. Ali, postavlja se pitanje: kako uopšte raspravljati o vječnom mučenju ljudskih duša hladne glave? Hart insistira da teologija ne smije biti odvojena od etičke odgovornosti – ako propovijedamo Boga koji je spreman da većinu čovječanstva osudi na vječnu patnju, onda smo dužni da tu ideju podvrgnemo najoštrijem moralnom i racionalnom preispitivanju. Na pitanje Šta je sa drugim tekstovima iz Novog zavjeta, posebno onim Isusovim riječima koje izgledaju kao da govore o konačnoj podjeli između pšenice i kukolja, djece Carstva i djece zloga? Hart odgovara „Ne vidim nikakvo opravdanje za pretpostavku da slikovit i dramatičan jezik isključenja koji Isus koristi da opiše sudbinu promašenih kada Carstvo dođe—zatvorena ili zaključana vrata, tama noći izvan dvorane za gozbu, jecaji očaja i škrgut zuba u frustraciji ili bijesu ili jadu—odgovara bilo kojem posebnom doslovnom stanju stvari, ili nekom specifičnom vječnom stanju prokletih iz kojeg nema nade za izbavljenje. Nisam čak ni spreman pretpostaviti da ‘neoprostivi’ grijeh protiv Duha, pomenut u sva tri sinoptička evanđelja, zahtijeva vječnu kaznu—bilo da je to beskonačna patnja ili konačno uništenje—umjesto samo pročišćavanje umjesto oproštenja. Tekstovi evanđelja jednostavno ne daju nikakvu očiglednu tvrdnju o mjestu ili stanju beskonačne patnje; i, opet, potpuni izostanak takvog pojma u Pavlovim poslanicama (ili, što se toga tiče, u Jovanovom evanđelju, ili u drugim poslanicama Novog zavjeta, ili u najranijim hrišćanskim dokumentima postapostolske crkve, kao što su Didah i spisi ‘apostolskih Otaca’ i tako dalje) čini sam koncept gotovo jednako istorijski sumnjivim koliko i moralno odbojnim. Sve što se može reći s potpunom sigurnošću je da čitati ove tekstove s tradicionalnim pogledom na dvije vječne posthumne sudbine ili razvijenim visokosrednjevjekovnim rimokatoličkim pogledom na apsolutnu razliku između ‘Pakla’ i ‘Čistilišta’ bilo bi ili (u prvom slučaju) puki dogmatski refleks ili (u drugom) podvig čiste istorijske nepismenosti.” (str. 117-118) Jedna od najupečatljivijih meditacija u Hartovoj knjizi o univerzalnom spasenju jeste ona o Jakovu i Isavu. Apostol Pavle u Rimljanima 9:13 citira proroka Malahiju: „Jakova sam volio, ali Isava sam mrzio.” Ovaj stih često se pogrešno tumači kao dokaz Božje proizvoljne selekcije izabranih i odbačenih, dok se pri tome zanemaruje završetak priče koji otkriva dublju istinu o Božijem srcu i Pavlovom teološkom argumentu. Istina, Bog je izabrao Jakova još prije njegovog rođenja, zaobilazeći prvorođenog Isava. Jakov je, pomoću lukavstva, pribavio bratovljevo prvorodstvo i blagoslov, dok je Isav, prevaren i povrijeđen, ostao vani na hladnoći, dok je Bog, uprkos Jakovljevim manama, neumorno vodio njegov život kroz iskušenja i bijeg. Ali kako se priča završava? Da li je Isav zaista trajno odbačen? Nipošto! Vrhunac njihovog odnosa dolazi kada se Jakov vraća kući i susreće svog brata. Dva brata, obuzeta suzama i pomirenjem, grle se, a Jakov, preobražen svojim životnim putem, prepoznaje Božje lice u Isavu. Ovaj završetak ne oslikava vječnu podjelu između izabranih i odbačenih, već upravo suprotno – konačno pomirenje svih. Hart to opisuje riječima: „Ovdje, ispostavlja se, nema konačne razlike između izabranih i odbačenih, već upravo suprotno: završni zagrljaj svih strana u univerzalnoj i kreativnoj milosti izbora.” (str. 136). Ova slika ne samo da preispituje stroge granice predestinacije, već i otvara viziju eshatološke obnove, gdje čak i oni koji su smatrani odbačenima nalaze svoje mjesto u Božjem zagrljaju. „...Za mene, stoga, izgleda gotovo ludo da neko zamisli da se takav jezik može destilovati u specifične tvrdnje o nebu i paklu, vječnosti i vremenu, otkupljenju i pustoši. Sve što nam govori je da je Bog pravedan, i da će svijet koji će On donijeti biti takav u kojem je milost istjerala okrutnost, i da ćemo svi na kraju morati odgovarati za nepravde koje činimo. To je jezik koji istovremeno obuhvata dva različita doba svijeta, dva različita okvira stvarnosti, od kojih nijedan ne pretenduje da opisuje doslovne detalje: Istovremeno najavljuje pravednost koja će se uspostaviti unutar istorijskog vremena Božijom intervencijom i potvrđuje pravednost koja se može ostvariti samo izvan konačnog zaključka istorijskog vremena. Čini se da je očigledno, namijenjen je da pokrene svoje slušaoce na razborit strah i nerazboritu nadu. Ali, osim toga, ostaju samo poezija i misterija.” (str. 120)