14. O obnovi stvorenja

Pravoslavna eshatološka perspektiva ne vidi kraj istorije kao konačnu katastrofu i uništenje svega stvorenog, već kao konačno ispunjenje Božijeg plana – obnovu svega što je palo i oštećeno grijehom. Upravo u tome je veličanstvenost Božijeg djela spasenja: ono se ne ograničava samo na čovjeka, već obuhvata čitav kosmos. Kraj istorije, prema pravoslavnom predanju, nije događaj destrukcije, već pročišćenja i konačnog preobraženja svega postojećeg u slavi Božijoj. U savremenoj eshatološkoj misli često nailazimo i na pogrešno razumijevanje ili čak namjernu zamjenu teza pojma apokatastasis – obnove svega stvorenog. Kritičari ovog termina pokušavaju da predstave obnovu svega kao prosto vraćanje na početno, prvobitno stanje svijeta prije pada, što predstavlja pojednostavljivanje, pa i izvrtanje njegove suštine. Zapravo, apokatastasis nije povratak u stanje koje je prethodilo padu, već njegovo potpuno nadilaženje, novo stvaranje koje svoje ishodište ima u Vaskrsenju Hristovom. Vladimir Loski jasno ukazuje na pravi smisao apokatastaze: „Nakon Ovaploćenja i Vaskrsenja smrt nije spokojna: ona već nije apsolutna. Sada se sve ustremljuje ka ‘apokatastasis ton panton’ – to jest ka punom vaspostavljanju svega što je razrušeno smrću, ka osijanju cijelog kosmosa Slavom Božijom, koja će postati ‘sve u svima’“ (Lossky, 1991:268). Drugim riječima, obnova svega ne podrazumijeva „resetovanje“ svijeta na prvobitno stanje, već njegovo puno ostvarenje kroz proslavljenu stvarnost koju je Hristos otpočeo svojim Vaskrsenjem. Kao što Apostol Pavle ističe, pad prvog čovjeka nije bio samo lični moralni čin, već je imao duboke posljedice za cjelokupnu tvorevinu: „Jer se tvar pokori taštini, ne od svoje volje, nego zbog onoga koji je pokori, s nadom da će se i sama tvar osloboditi od ropstva raspadljivosti“ (Rim 8:20–21). Stvorenje „uzdiše i trpi“ očekujući trenutak oslobođenja, kada će se kroz otkrivenje sinova Božijih ispuniti Božji prvobitni naum (Rim 8:22). Ta univerzalna dimenzija obnove postaje vidljiva u vaskrsenju Hristovom, koje nije samo individualni događaj, već početak nove kosmičke realnosti. Hristos je „prvijenac iz mrtvih“ (Kol 1:18), što jasno pokazuje da obnova koju Bog sprema obuhvata sve postojeće i cijeli univerzum. Kada Apostol Petar govori o „novom nebu i novoj zemlji“ (2 Pet 3:13), ne govori o totalnom uništenju svijeta, već njegovom pročišćenju kroz vatru, koja predstavlja obnavljajuću, a ne destruktivnu silu. Ista misao izražena je u Otkrovenju Jovanovom: „I vidjeh novo nebo i novu zemlju; jer prvo nebo i prva zemlja prođoše“ (Otk 21:1). Dakle, staro prolazi kroz transformaciju, a ne kroz uništenje. Ovaj koncept nalazi svoju jasnu refleksiju u misli ruskih religijskih filozofa, naročito kod Berđajeva i Bulgakova, koji vjeruju da će sve biti obnovljeno u Hristu, a da zlo nema trajnu ontološku osnovu i da će na kraju biti uništeno. Međutim, obnova svega stvorenog nosi u sebi jednu antinomiju: kako pomiriti Božiju neograničenu ljubav i poštovanje čovjekove slobode? Vasilije Zenjkovski, nasuprot optimizmu Nikolaja Berđajeva, naglašava da Bog, uprkos svojoj svemoći, neće na silu preobražavati one koji odbijaju dobro, jer bi to bilo nasilje nad slobodom, koja je čovjeku i anđelima data kao najveći dar (Zenjkovski, 2006:337). U tom smislu, obnova tvorevine mora uključivati slobodni pristanak čovjeka, a ne može se odvijati automatski ili mehanički, jer u tom slučaju gubi svoj ontološki smisao. Na osnovu svega dosad napisanog jasno je da nijedan autor koji je govorio o univerzalnom spasenju nije zastupao ideju da će se ono dogoditi suprotno ljudskoj volji. Naprotiv, upravo je suština u tome da će svaki čovjek, slobodno i dobrovoljno, na kraju prepoznati i prihvatiti Hrista, kada „svako koljeno pokloniće se pred Njim, i svaki će jezik priznati Boga“ (Rim 14:11). Obnova svega stvorenog ne znači nasilno preobražavanje ljudi, nego upravo njihov slobodni pristanak i puno ostvarenje njihove slobode u ljubavi Božjoj. Dostojevski u romanu „Braća Karamazovi“ dirljivo govori o mogućnosti da i najmanje dobro djelo bude uzrokom konačnog spasenja, naglašavajući da je obnova svega stvorenog mnogo bliža nego što mislimo. U njegovoj slici Strašnog suda, ne gore ljudi, već grijesi koji su od njih odvojeni ljubavlju Hristovom. Takvo shvatanje daje nadu da će, u krajnjem ishodu, čak i najgori grijesi biti spaljeni ognjem Božijeg milosrđa, ostavljajući za sobom samo očišćena bića koja ulaze u radost Nebeskog Jerusalima (Gačeva, 2007:163-164). Prema tome, ideja o obnovi cjelokupne tvorevine duboko je utemeljena u pravoslavnoj teologiji kao logičan zaključak pobjede Hristove ljubavi nad smrću, grijehom i zlom. Ali ta pobjeda ne poništava slobodu, već je potvrđuje – jer, kako primjećuje Evdokimov, „Bog može sve osim da natjera čovjeka da Ga voli“. Upravo je u tome veličina i dubina božanske ljubavi: ona je dovoljno strpljiva i dovoljno velika da čeka i posljednje biće koje će joj se vratiti dobrovoljno i sa radošću (Evdokimov, 2004:71). Apokatastasis dakle nije obična restauracija starog, već konačno ostvarenje svrhe stvorenja koje je uvijek bilo zamišljeno da prebiva u punini zajednice s Bogom. Kako primjećuje isti autor: „Svaki ljudski život može uvijek da se obnovi u Hristu, koliko god bio opterećen grijesima; čovjek uvijek može predati svoj život Hristu, da bi ga On vratio čovjeku slobodnog i čistog. I to Hristovo djelo prostire se na sav ljudski rod iza vidljivih granica Crkve“ (Lossky, 1991:269). Time se jasno pokazuje da obnova nije ograničena na povratak u stanje Edenskog vrta, već predstavlja novi kvalitet postojanja – oslobođenje i oboženje čovjeka i svega stvorenja u svjetlosti Hristovog Vaskrsenja. Zaključujemo da će konačna obnova svega stvorenja, makar je za nas i dalje tajna, predstavljati pobjedu smisla nad besmislom, ljepote nad izopačenošću, svjetlosti nad tamom, a prije svega pobjedu ljubavi nad mržnjom. To neće biti nasilno pokoravanje stvorenja, već njihovo slobodno, radosno, konačno „da“ božanskoj ljubavi, u kojoj će „Bog biti sve u svima“ (1 Kor 15:28). Na taj način, kozmička obnova postaje konačna potvrda smislenosti stvaranja, a ljudski život dobija konačno i apsolutno opravdanje u vječnosti ljubavi Božje.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

Nepomenik

Blago tome ko dovijeka živi