12. O ognjenom jezeru

Stihovi iz Otkrivenja jasno prave razliku između Ognjenog jezera i onoga što se obično naziva paklom. Upadljivo je da Pismo govori kako će smrt i pakao biti bačeni u ognjeno jezero: „I smrt i pakao bačeni biše u jezero ognjeno. I ovo je druga smrt.“ (Otkrivenje 20:14) Ovo znači da ni smrt ni pakao, tačnije ad (ᾅδης, Had), nemaju vječno postojanje, već će i sami biti uništeni. Ovo je ključna tačka koju mnogi zanemaruju kada govore o vječnim mukama: ako će i sam ad (pakao) biti uništen, kako onda može biti vječan? Jasno razlikovanje između ada (Hada) i pakla nalazimo i kod poznatog pravoslavnog bogoslova Jeroteja Vlakhosa, koji naglašava da je ad privremeno stanje mučenja, dok pakao počinje da postoji tek nakon Strašnog Hristovog Suda. Prema njegovom učenju, pakao (grč. Ἅιδης, heb. Šeol, lat. Orcus) je konačno stanje potpune otuđenosti i duhovne izolacije od Boga, mračno mjesto gdje samoća degradira do krajnjeg siromaštva đavolskog solipsizma, tamo gdje se pogledi ne susreću. Pavle Evdokimov, pozivajući se na koptske izreke starca Makarija, daje veoma potresan opis te samoće. On opisuje zarobljenike pakla kao ljude koji su „leđima vezani jedni za druge, i samo veliko sažaljenje, milost i molitve živih za trenutak im donose predah: 'Vrijeme od jednog miga, dovoljno da se vidi lice drugoga...'“ (Evdokimov, 197). Međutim, termin ognjeno jezero (λίμνη τοῦ πυρός) u cjelokupnom kontekstu Otkrivenja nije doslovan opis nekog mjesta vječne patnje, već apokaliptički simbol konačnog uništenja zla. Biblijska tradicija, naročito u proročkim knjigama, često koristi sliku vatre kao sredstva pročišćenja, a ne osvete: „A ko će podnijeti dan dolaska njegova? I ko će se održati kad se pokaže? Jer je on kao oganj livčev i kao milo belilovo.“ (Malahija 3:2) Stoga je najdosljednije tumačenje da ognjeno jezero predstavlja apsolutni kraj svake sile koja se protivi Bogu, a ne njihovo beskonačno postojanje u mučenju. Posebno je važno razjasniti izraz „druga smrt“ (ὁ θάνατος ὁ δεύτερος), koji se u istom stihu koristi da opiše ono što se dešava u ognjenom jezeru. Čak i teolozi koji ne podržavaju koncept sveopšteg spasenja tumače da je ovo dokaz nepostojanja vječne patnje. „Druga smrt“ može se jedino shvatiti kao konačno okončanje svake odvojenosti od Boga. Kao što fizička smrt ne označava prestanak postojanja, već prelazak u drugi oblik života, tako i „druga smrt“ ne znači vječnu muku, već apsolutni kraj grešnog stanja i otpora Bogu. U ovom kontekstu, Knjiga života, koja se pominje u sljedećem stihu, nije popis odabranih koji će biti spašeni dok su ostali zauvijek izgubljeni time što će biti bačeni u ognjeno jezero: „I ako se ko ne nađe napisan u knjizi života, bačen bi u jezero ognjeno.“ (Otkrivenje 20:15) Već smo utvrdili da to ognjeno jezero nije pakao u tradicionalnom smislu. Naprotiv, u skladu sa Pavlovom vizijom da će Bog biti „sve u svima“ (1. Korinćanima 15:28), Knjiga života može predstavljati simbol konačnog pomirenja svih stvorenja s Bogom. Oni koji se „ne nađu“ u njoj nijesu zauvijek izgubljeni, već prolaze kroz oganj Božiji – ulaze u proces pročišćenja koji ih vodi ka konačnoj obnovi. Biblija jasno naglašava da će se Božija pravda ostvariti kroz oganj koji prečišćava, ispituje i pročišćava: „Jer svačije će se djelo ognjem otkriti, i oganj će pokazati kakvo je čije djelo.“ (1. Korinćanima 3:13, Daničić-Karadžić) Dakle, oganj nije sredstvo vječne osvete, već metoda kojom se Božija ljubav ostvaruje kroz pročišćenje svega što nije u skladu sa Njim. Smisao ognjenog jezera je, dakle, konačno uništenje svakog otpora Bogu i grešnog stanja, a ne vječna muka u beskonačnom ognju. Ako Bog zaista uništava smrt i pakao, onda na kraju ne ostaje ništa što bi moglo biti trajno odvojeno od Njega. Božija ljubav trijumfuje tako što sve što nije u skladu s Njom biva preobraženo, a ne vječno mučeno ili potpuno uništeno. U tom smislu, ognjeno jezero je posljednji čin božanske milosti i pravde, koja ima svoj smisao i svrhu – konačno ostvarenje božanskog plana o obnovi svega stvorenog.