13. O anhilacionizmu

Kada razmatramo stihove iz Otkrivenja, neophodno je osvrnuti se i na savremenu teoriju anhilacionizma, koja u posljednje vrijeme dobija popularnost među hrišćanima nezadovoljnim tradicionalnim konceptom pakla. Anhilacionizam je teorija prema kojoj nepokajani grešnici neće vječno biti svjesno mučeni u paklu, već će biti potpuno uništeni i prestati da postoje. Prema ovom učenju, vječna kazna se sastoji upravo u potpunom nestanku duša, čime Bog izbjegava beskonačno mučenje kao nepravednu i nesrazmjernu kaznu. Zagovornici anhilacionizma tvrde da je potpuno gašenje egzistencije milostivija alternativa beskrajnoj patnji, te da se na ovaj način očuva dosljednost Božijeg karaktera kao savršeno dobrog i pravednog. Najvažniji argumenti anhilacionista izvode se iz određenih biblijskih izraza poput „druge smrti“ (ὁ θάνατος ὁ δεύτερος), koji se tumače kao konačno uništenje bića. Ključni stih na koji se često pozivaju glasi: „A strašljivima i nevjernima, i poganima i krvnicima, i kurvarima i vračarima, i idolopoklonicima i svim lažama, njima je dio u jezeru što gori ognjem i sumporom; koje je smrt druga.“ (Otkrivenje 21:8) Za anhilacioniste ovaj stih navodno dokazuje da se druga smrt odnosi na apsolutni kraj postojanja, a ne na vječno svjesno mučenje. Takođe, oni ukazuju na metafore ognja i pepela, sugerišući da grešnici bivaju „spaljeni“, odnosno u potpunosti uništeni. Međutim, uprkos prividnoj dosljednosti, anhilacionizam se suočava sa nizom ozbiljnih teoloških i biblijskih problema. Prvo, ukoliko bi Bog zaista potpuno uništio bilo koje stvorenje, to bi značilo da je Božije stvaranje završilo porazom i neuspjehom. Ukoliko makar jedan dio Božije tvorevine potpuno nestane, onda konačna pobjeda Boga nad smrću i zlom nije potpuna. Ovim se dovodi u pitanje smisao Hristovog djela iskupljenja i Njegove pobjede nad smrću, jasno izražene u riječima apostola Pavla: „Gdje ti je, smrti, žalac? Gdje ti je, pakle, pobjeda?“ (1. Korinćanima 15:55) Ako bi anhilacionizam bio tačan, onda bi žalac smrti ostao vječno prisutan kroz konačno uništenje bića koja je Bog stvorio da postoje u zajednici sa Njim. Drugo, anhilacionizam pogrešno tumači pojam „smrti“ u biblijskom kontekstu. Kao što ističe poznati teolog Dž. I. Paker, Sveto pismo nikada ne koristi riječ smrt u značenju apsolutnog nestanka. Smrt, prema biblijskom učenju, ne znači kraj postojanja, već prelazak u drugi oblik života ili svijesti. Ako fizička smrt ne označava prestanak postojanja, nema razloga smatrati da bi druga smrt označavala nešto kvalitativno drugačije. Biblija takođe jasno naglašava da će se oni koji odbace Boga naći u stanju svjesne patnje, što je nespojivo sa konceptom potpunog nestanka: „I izbaciće ih u tamu najkrajnju; ondje će biti plač i škrgut zuba.“ (Matej 8:12) Ovdje nije riječ o potpunom gašenju svijesti, već o stanju neprekidne svijesti o vlastitom promašaju i udaljenosti od Božije ljubavi. Treće, u istoriji teologije, posebno kod Otaca Crkve poput Avgustina i Tome Akvinskog, anhilacionizam se odbacuje kao teološki neprihvatljiv. Sveti Avgustin tvrdi da bi potpuno uništenje bilo suprotno Božijoj pravdi, jer bi za grešnike to značilo olakšanje, a ne kaznu. Mnogi bi radije odabrali nestanak nego vječno postojanje daleko od Boga. Toma Akvinski dodatno ističe da je besmrtnost duše neotuđivi dar od Boga, koji čak ni grešnici ne mogu izgubiti, jer Božija pravda zahtijeva trajne posljedice slobodno učinjenog grijeha. Posebno problematična implikacija anhilacionizma jeste svojevrsni dualizam koji ova teorija implicira. Ako Bog dopušta da dio njegove tvorevine nepovratno nestane u ništavilu, onda se implicira da postoji granica koju Božija ljubav ne može prijeći ili ne želi preći. To bi značilo da konačni cilj Božijeg plana nije potpuna pobjeda nad zlom, već svojevrsno kompromisno rješenje – da se zlo jednostavno izbriše zajedno sa bićima koja ga čine. Na ovaj način, anhilacionizam zapravo uvodi neku vrstu dualističkog principa: na jednoj strani ostaje ono što je Bog spasio, dok druga strana nepovratno nestaje. U tom smislu, zlo ima određenu vrstu trajne pobjede nad Božijom ljubavlju i milošću, što je potpuno strano biblijskom učenju o konačnom trijumfu Boga: „A kad mu sve pokori, tada će se i sam Sin pokoriti onome koji mu pokori sve, da bude Bog sve u svemu.“ (1. Korinćanima 15:28) Konačno, anhilacionizam ne može dosljedno odgovoriti na izazove koje pred njega postavlja cjelovito biblijsko svjedočanstvo. Umjesto da potvrdi dosljednost Božije pravde i ljubavi, anhilacionizam ih zapravo ostavlja nepotpunim, umanjujući i pravdu i ljubav. Teorija anhilacionizma nije teološki ni logički održiva, jer ne uspijeva objasniti kako bi Božija vječna ljubav i savršena pravda mogle dozvoliti da dio stvorenja za koje je Hristos umro bude vječno izgubljen u ništavilu. Pravilan odgovor na ovaj izazov jeste razumijevanje pakla ne kao beskonačne osvete ili potpunog uništenja, već kao stanja kroz koje Bog pročišćava, iscjeljuje i konačno uspostavlja svoju božansku pravdu, ljubav i jedinstvo svega stvorenog. Zlo nema ontološku samostalnost niti predstavlja supstancijalnu stvarnost koju je Bog stvorio. Još od učenja Svetog Dionisija Areopagita pa kroz misao Svetog Jovana Damaskina, zlo se razumijeva kao στέρησις (steresis) – lišenost ili odsustvo dobra, kao poremećaj prvobitnog Božijeg poretka. Sveti Vasilije Veliki naglašava: „Zlo nije živo biće, niti suština koja postoji sama po sebi. Zlo je stanje duše suprotno vrlini, koje dolazi na nepažljive kroz njihovo udaljavanje od dobra.“ Ako zlo nije zasebna stvarnost, već iskrivljenje i narušavanje dobra koje je Bog stvorio, onda se prirodno postavlja pitanje o samoj suštini i konačnoj sudbini pakla. Sveti Avgustin u djelu O prirodi dobra piše: „Zlo nije ništa drugo do umanjenje dobra, pa sve do nepostojanja.“ Iz ovog shvatanja proizilazi da pakao nije prostor koji je Bog namjenski stvorio radi kažnjavanja, već stanje u kojem se stvorenja nalaze kada se svojevoljno odvoje od izvora života. Pakao, dakle, nije statična realnost, već posljedica odvojenosti od Božije ljubavi. Ako je tako, onda gubi svoj raison d'être, svoj razlog postojanja, u trenutku kada zlo više ne bude imalo ontološko uporište. Jer ako je pakao vezan za zlo, a zlo je lišenost dobra, tada s prestankom zla prestaje i sama mogućnost pakla. Sveti Simeon Novi Bogoslov ukazuje na ovaj proces govoreći: „Ne postoji ništa što bi moglo odoljeti vatri Božije ljubavi. Ona postupno preobražava sve što ne odgovara njenoj prirodi.“ Upravo ta ljubav jeste oganj o kojem Apostol Pavle govori kada kaže: „Oganj će iskušati djelo svakoga“ (1. Kor 3:13). Taj oganj nije destruktivan, već pročišćavajući. U tom smislu, pakao ne nestaje kroz neko spoljašnje ukidanje, već kroz ispunjenje same Božije pravednosti, jer pravednost nije u beskonačnom kažnjavanju, već u iscjeljenju svega stvorenog. Sveti Grigorije Palama ističe: „Bog ne traži osvetu, već iscjeljenje.“ Ako se Božija pravednost ostvaruje kroz oganj koji pročišćava djela, dok se sama duša spasava (1. Kor 3:15), tada, ako nema više zla, nema više ni pakla. Jer upravo postojanje zla oblikuje pakao kao iskustvo, ne samo za one koji su u njemu, već i za cijelo stvorenje. Pakao nije nužna posljedica postojanja Boga i stvorenja, već posljedica postojanja zla. Nestanak pakla kroz konačnu pobjedu Božije ljubavi ne znači negiranje pravde, već njeno ispunjenje u njenom najdubljem smislu. Božija pravednost nije u tome da vječno kažnjava grešnike, već da ih iscijeli i preobrazi. Sveti Jovan Zlatousti naglašava: „Bog nije surov sudija, već ljubeći ljekar.“ U tom svjetlu, konačni cilj stvaranja nije podjela na spasene i osuđene, već obnavljanje svega u Hristu, kako bi, prema riječima Apostola Pavla, „Bog bio sve u svemu“ (1. Kor 15:28). Ovo ne znači uniformnost, već harmoniju u kojoj svako biće pronalazi svoje puno ispunjenje u zajedništvu s Bogom. Sveti Maksim Ispovjednik u Ambigvama opisuje ovo konačno stanje kao vječno kretanje u mirovanju (στάσις ἀεικίνητος), gdje svako stvorenje nalazi svoje posebno mjesto u kosmičkoj liturgiji ljubavi. Pakao ne nestaje kao rezultat spoljašnjeg nametanja sile, već kroz transformativno djelovanje Božije ljubavi koja preobražava zlo u dobro, mržnju u ljubav i odvojenost u savršeno zajedništvo.