10. O nerazumijevanju vječnosti

Pitanje vječnosti jedno je od najvažnijih, ali i najčešće pogrešno shvaćenih u hrišćanskoj teologiji. Mnogi vjeruju da „vječno“ (αἰώνιος, aiōnios) u Svetom pismu uvijek znači beskonačno trajanje, ali lingvističke i patrističke analize pokazuju da taj pojam često označava „ono što pripada budućem vijeku“, a ne nužno nešto što traje zauvijek. Ilarija Rameli i Dejvid Konstan u djelu Terms for Eternity ističu da u Septuaginti i Novom zavjetu riječ αἰώνιος često označava nešto vremenski ograničeno, ali dugotrajno. Na primjer, u Knjizi proroka Jone, gdje se opisuje Jonino iskustvo u utrobi ribe, koristi se izraz αἰώνιος, iako je jasno da on tamo nije bio beskonačno: „I reče: zazvah Gospoda iz nevolje svoje, i on me usliši; iz utrobe paklene povikah, i ti ču glas moj.“ (Jona 2:2) Pomenuti autori su jednoglasni u stavu da se u Mateju 25:46, gdje se govori o „vječnoj kazni“ (κόλασιν αἰώνιον), može misliti na kaznu koja pripada budućem vijeku, a ne nužno na beskonačnu kaznu. Rani hrišćanski teolozi pravili su razliku između αἰώνιος (vječno u smislu dugotrajnog) i ἀΐδιος (apsolutno beskonačno). Naime, crkveni oci, poput Origena, Grigorija Niskog i Isaaka Sirijskog, koristili ἀΐδιος samo za Božiju vječnost, dok su αἰώνιος koristili za nešto što traje određeni period, ali nije nužno beskonačno. Euzebije Cezarejski takođe nikada ne koristi ἀΐδιος za kaznu u zagrobnom životu, već samo za Božiju prirodu i nagradu pravednika. Apostol Pavle u 2. Korinćanima piše: „Jer se ne gledamo na ono što se vidi, nego na ono što se ne vidi; jer je ono što se vidi za vrijeme, a ono što se ne vidi vječno.“ (2. Korinćanima 4:18) Ovdje αἰώνιος ne označava samo trajanje, već pripadnost božanskoj sferi, što potvrđuje da riječ često nosi kvalitativno, a ne kvantitativno značenje. Zaista, uvriježilo se shvatanje, bez dubljeg promišljanja, da vječnost znači beskonačnost, a zapravo biblijski tekstovi i patristički izvori pokazuju da je značenje mnogo kompleksnije. Αἰώνιος označava ono što pripada budućem eshatološkom poretku, a ne nužno nešto što traje bez kraja. Ovo je ključno u raspravi o sudbini bezbožnika i prirodi pakla. Ako bi pakao bio vječan i isti za sve, to bi narušilo osnovni princip Božije pravednosti, jer bi svi bezbožnici, bez obzira na težinu svojih djela, snosili istu kaznu. Međutim, Biblija jasno ukazuje na to da će nagrada i kazna u eshatonu biti proporcionalne djelima svakog pojedinca. Sam Hristos govori: „Evo, doći ću skoro, i plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovijem.“ (Otkrivenje 22:12) Ovo jasno pokazuje da konačni sud neće biti uniforman, već prilagođen svakom pojedincu prema njegovim djelima. Isto vidimo u Isusovoj priči o talentima (Matej 25:14-30): jedan sluga dobija deset gradova, drugi pet, dok onaj koji je zakopao talenat gubi i ono što je imao. Ova razlika u nagradama implicira i razliku u kaznama – jer ako Bog nagrađuje s razlikom, onda mora i kažnjavati s razlikom. Jedino istinsko pitanje nije da li će pakao biti vječan, već kakav je Bog koji ga stvara? Ako je Bog ljubav: „Jer je Bog ljubav.“ (1. Jovanova 4:8) onda svaka kazna može biti samo u funkciji ljubavi – ne osvete, već konačnog preobražaja. Dakle, koncept istog vječnog pakla za sve ne samo da je suprotan Božijoj pravednosti, nego i nespojiv s biblijskim učenjem o eshatološkim posljedicama ljudskih djela. Pakao bi, u najstrožem smislu, mogao biti pravedan samo ako je proporcionalan djelima – a to već implicira njegovu konačnost, a ne vječnost. Ključni argument u prilog tome ostaje ljubav Božja. Ova ljubav, kako primjećuje Berđajev, nije sadistička niti osvetnička; ona ne može dopustiti da pakao traje vječno, jer bi to značilo vječnu pobjedu zla ili bar njegovu trajnu prisutnost. Po Berđajevu, takvo stanje bilo bi „košmarna“ vizija svijeta i predstavljalo bi „poražavajuću sliku Boga koji više podsjeća na đavola nego na Boga ljubavi“ (Berđajev, 2002:292).