1. O ozbiljnosti grijeha i stvarnosti pakla
Grijeh je ozbiljna realnost ljudskog života, ne samo kao moralni prestup nego i kao duboko stanje otuđenosti od Boga. Biblija jasno govori o težini grijeha i njegovim posljedicama, opominjući čovjeka o neumitnosti Božjeg Suda i stvarnosti vječnih muka za one koji ostaju uporni u odbacivanju Boga. Riječi samoga Hrista daju upečatljiv prikaz ozbiljnosti suda: „I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt. 25:46). Apostol Pavle upozorava: „Jer nam se svima valja javiti na sudu Hristovu, da primi svaki što je koji u tijelu činio, ili dobro ili zlo” (2 Kor. 5:10). Ove riječi podsjećaju nas da je pakao realan i strašan, mjesto u kojem čovjek žanje plodove sopstvene slobodne volje.
Duboko vjerujem u postojanje pakla, i smatram ga ozbiljnim upozorenjem svakom čovjeku, a posebno sebi samome. Ne smatram da se ozbiljnost i užas pakla mogu ublažavati ili ignorisati. Međutim, to što vjerujem da pakao postoji i da je stravičan, ne znači da odbacujem ono o čemu duboko pišem i vjerujem – a to je da pakao mora biti izraz Božije ljubavi. Ako pakao nije izraz ljubavi, onda ne može biti od Boga, jer Bog je ljubav (1 Jn. 4:16). Ovo može izgledati paradoksalno, ali upravo se u tome krije tajna božanske pravde i milosti.
Nije pitanje može li Bog biti pravedan bez ljubavi, već može li Njegova pravda biti istinski božanska, ako nije u potpunosti prožeta Njegovom ljubavlju. Pakao, dakle, nije rezultat Božijeg bijesa niti osvete, nego poštovanja slobodne volje čovjeka. On je izraz krajnje slobode bića koje je izabralo da ostane odvojeno od Boga. Bog ne želi ničiju smrt, već želi da se svi pokaju (2 Pt. 3:9), no upravo iz ljubavi dopušta ljudima slobodu da Ga i trajno odbace.
Međutim, ovaj strašni realizam pakla, koliko god bio zastrašujući, ne može ograničiti Božiji uzvišeniji plan spasenja, plan koji mi, ljudi, možda ne možemo u potpunosti shvatiti niti zamisliti. Ja vjerujem da je Božija ljubav moćnija od svega, pa i od smrti i grijeha. Kao što se veličina Božije ljubavi ogleda u tome da Hristos umire za sve ljude (Rim. 5:8), ta ista ljubav mora biti ključ i za razumijevanje vječnih muka.
Na kraju, moja uvjerenost u stvarnost i ozbiljnost pakla ne umanjuje, već ističe dubinu Božije ljubavi koja prevazilazi naše shvatanje. Upravo zato što vjerujem u ozbiljnost grijeha i strašnu stvarnost pakla, mogu još snažnije govoriti o bezuslovnoj ljubavi Božijoj, koja je spremna ići toliko daleko da dopusti čovjeku slobodu izbora, čak i onda kada je taj izbor vječna odvojenost od Njega. Ali baš u tome i jeste uzvišenost Božijeg plana: njegovo djelo ljubavi nije ograničeno našim razumijevanjem, već u konačnici prevazilazi svaku ljudsku logiku i pravdu, objavljujući se u neizrecivoj tajni koja nam tek treba biti u potpunosti otkrivena.
Ako vjerujemo u Boga koji je apsolutno dobar, onda ne možemo prihvatiti ideju da bi On stvorio bića s mogućnošću da vječno propadnu. Ako je ljubav Božja istinski beskonačna, kako onda može imati granicu u obliku vječnog pakla? Ljubav koja ne pobjeđuje sve nije ljubav koja dolazi od Boga. Mi ne volimo prirodno, već smo učeni ljubavi. Naša sposobnost da volimo nije naša zasluga, već Božji dar. Ljubav nije tek emocija – ona je sila koja vlada nad emocijama, koja ih usmjerava i pročišćava.
Bog ne može biti poražen ljudskim otporom, jer istinska sloboda nije u odbacivanju Boga, već u prepoznavanju i prihvatanju Njegove ljubavi. Ako je Bog zaista Ljubav, onda nema sile koja može trajno zadržati bilo koje biće izvan Njegove milosti.
Pakao, kako ga tradicionalno shvatamo, predstavlja problem za teologiju ljubavi. Ako je ljubav Božja jača od smrti, kako može biti istinski poražena ljudskim izborom? Čovjek ne može vječno odbaciti Boga – jer odbacivanje je uvijek čin neznanja ili zablude. Nijedno biće koje je istinski svjesno Boga ne bi moglo racionalno izabrati beskonačnu patnju nad vječnim zajedništvom s Ljubavlju.
Zar nije pisano: Svako će se koljeno pokloniti pred Bogom. To nije prisilno poklonjenje, već izraz preobraženja. Sve će na kraju biti pročišćeno i sjedinjeno s Bogom. Ako će Bog jednom obnoviti svijet, zašto bi ostavio neki dio svog stvaranja trajno odvojen? Da li Bog stvara da bi uništio? Ili stvara da bi doveo sve u puninu postojanja? Ako je ovo drugo tačno, onda pakao ne može biti vječan – može biti samo privremen, priprema za obnovu svega u Hristu.
Ako neko vjeruje u vječni pakao, onda zapravo vjeruje da su ljudi ili demoni uspjeli poraziti Boga – da su stvorenja uspjela trajno odoljeti Njegovoj milosti. Ali ako je Božja volja spasenje svih, zar neće ta volja na kraju biti ostvarena?
Ako vjerujemo da je Hrist pobijedio smrt, onda ne možemo vjerovati da će pakao opstati zauvijek. Ako smrt bude uništena, kako onda može opstati stanje vječne smrti u paklu?
Zato Bog nije Bog vječnog razdvajanja, već vječnog sjedinjenja. Ako Njegova ljubav ne može pobijediti sve, onda ona nije beskonačna. Ali mi vjerujemo da jeste. Vjerujemo da će Božja milost preobraziti čak i one koji su je odbacili, jer Ljubav nikad ne prestaje.
Kada na kraju svega Bog bude sve u svima, neće biti mjesta za tamu. Svjetlost ljubavi će pobijediti svaki otpor, svaki grijeh, svaku patnju. I tada će svi spoznati istinu – da su od vječnosti voljeni, i da su stvoreni ne za pakao, već za blaženstvo zajedništva s Bogom.
Коментари
Постави коментар