OČEVA LJUBAV OSLOBAĐA OD STRAHA ZA ŽIVOT
Otac je od suštinskog značaja za rast svakog djeteta, jer i on može dati ono što majka, uprkos svojoj ogromnoj ljubavi i posvećenosti, teško da može. Zato je Bog ocu povjerio paradoksalnu ulogu – ne samo da brine o egzistenciji djeteta i majke, već i da ih nauči nečemu što nadilazi samu egzistenciju. Postoji nešto važnije od pukog preživljavanja, nešto uzvišenije od samog života – a to su vrijednosti. Otac polaže život za svoju porodicu, i time ih uči ovu najvažniju lekciju u životu. Zato je svaki otac svjestenik u svojoj kući.
Uči ih, da samo čovjek koji uspije prevazići strah od egzistencije, odnosno strah od sopstvene smrti zarad svoje ljubavi, može živjeti slobodno, i može ukućanima dati život dostojan čovjeka.
Bog takvima očevima daje snagu da se uzdignu iznad zastrašivanja (glad, rat, kuga i smrt) ovoga svijeta, koje sve nas pokušava da porobi, da bi otvorili nebesa za svoju djecu. Jer djeca jedino gledaju, kako smo se borili sa onim stvarima kojih su ih plašili i paralisali. Pravi otac zna to, da onaj ko strahuje za svoj život, kao što majka, iz svoje ogrome ljubavi, strahuje za život svog djeteta, ne može iskusiti puninu duhovnog života koji nam je Hristos darovao na krstu. Zato on ide dalje, inspiriše se Bogom, koji dobrovoljno polože svoj život za naše otkupljenje i plativši cijenu za sve naše dugove, poziva na uzvišeni put spasenja.
Ja to nazivam Bogom, neko drugi može to nazvati civilizacijskim, moralnim ili tradicionalnim vrijednostima, ali to su istine koje jedino otac može svojim ličnim primjerom i hrabrošću pokazati svojoj djeci. Ali ih i opomenuti, da ne smiju preći granice, jer onda uništavaju porodicu i sebe, i to im se neće dozvoliti, moraće kad odrastu preuzeti odgovornost za posljedice. Nije to strogoća, nego ljubav očinska, koja je drugačija po kvalitetu, jer nas uči životu i realnom svijetu. Otac u sebi nosi ugrađen mehanizam emocionalne distance, da može podvući nevidljive crte, koji zapravo štiti zajednicu i porodicu od neodgovornog ponašanja bilo koga, pa čak i samog djeteta. Jednog dana, kada dijete dostigne zrelost, svojim unutrašnjim bićem će shvatili o čemu se radi, a to je da postoje stvari važnije straha za egzisteciju, i da tek kada ih živimo , mi zapravo živimo, i život dobija smisao i svrhu, za koju je preduslov sloboda, ali koju hrabrošću koju smo vidjeli kod oca, zemaljskog ili Nebeskog, možemo smoći snage da izborimo, da zadobijemo postaje prostor u kojem se te vrijednosti mogu ostvariti.
Snaga i hrabrost za to dolazi iskljucivo iz ljubavi – one jedine, prave, očinske, jer savršena ljubav oslobađa nas od svakog straha, jer, kako Pismo kaže:
"U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah napolje; jer strah ima muku. A ko se boji, nije se usavršio u ljubavi." (1. Jovanova 4:18)
Коментари
Постави коментар