Daj mi svoje srce, sine

Kad kreneš srcem u nešto, to još nije dovoljno. Naprotiv, kao da se podignu svi, pa i sam pakao, da te zaustavi. I onda razumiješ da nije sve samo do našeg htijenja, napora i sposobnosti, jer ne samo htjeti, nego i moći to što hoćeš dolazi od Gospoda. On stvara okolnosti i daje ti duhovnu silu za pobjedu. Ne samo da bismo razumjeli da bez Njega mi ne možemo ništa učiniti. Nije to poenta, nego je On ljubavnik naših duša, Revnitelj, koji ide po svijetu da vidi ima li ko da Njega traži. Jer On ne želi nešto od nas, bilo kakav ritual ili performans – On želi nas. Žudi za ličnim odnosom. Kao da hoće da nam skrene pogled od tih stvari za koje nam srce gori, da nam kaže: "Hej, pogledaj Me, sine moj, daj mi svoje srce, i sve to za čim izgaraš ja ću ti dati, i preko toga."

I On to ne radi da bi s nama manipulisao i igrao se, nego da shvatimo da bi nas sve u ovom svijetu zarobilo, ma kako lijepo izgledalo. Samo ljubav oslobađa. "Ištite najprije Carstvo Nebesko, pa će vam se sve nadodati"... Carstvo Nebesko nije u jelu i piću, nego u ljubavi, miru i radosti. To što nam se ne daje, pored sveg našeg htijenja i zalaganja, samo je pokušaj Gospodnji da nas sačuva od nas samih. On na tome i ne insistira, nije taj tip – na kraju će te pustiti da to dobiješ, ali moraš preuzeti odgovornost za posljedice koje će iz toga nastupiti. On će i dalje čekati, kao Otac bludnog sina, da Mu se vratiš kad dođeš sebi. Jer Gospod ostaje vjeran i kada Mu mi nijesmo vjerni, jer On ne može biti drugačiji nego Vjerni Revnitelj, jer je Svjetlo i u Njemu nema tame nikakve. I čeka On nas, a ne čekamo mi ono za čim žudi naša duša. Jer zapravo, na kraju krajeva, Gospod je jedina naša potreba. Kad imamo Njega, Cara Slave, sa Njim ćemo dobiti i cijelo Carstvo. SLAVA TEBI, HRISTE BOŽE, NADO NAŠA, SLAVA TEBI!