Rufus - izabranik Božji

Uvod

Ovaj tekst je možda teološki esej, ali prije svega predstavlja svjedočanstvo jednog malog ali za mene čudesnog otkrića – nečega što se teško može prenijeti nekome ko nije zaljubljen u Sveto Pismo ili ne dijeli vjeru u Hrista. Naša pravoslavna vjera nije zasnovana na apstraktnim idejama ili nedokučivim pojmovima, već na nečemu što je opipljivo, vidljivo i istorijski potvrđeno. U srži te vjere stoji nevjerovatna istina: Bog je postao čovjek, hodao među nama, vaskrsao i time promijenio svijet zauvijek.

Za razliku od mnogih drugih religija, gdje je Bog shvaćen isključivo kao transcendentan – dalek, nespoznatljiv, svemoćan i nepristupačan – u pravoslavlju Bog je i imanentan, prisutan u svijetu i u našim životima. Sve se sažima u tih nekoliko riječi koje odzvanjaju kroz vjekove: „Hristos vaskrse!“ U tome je sve – i vjera, i nada, i istorijska stvarnost.

U ovom eseju želim da podijelim jedno lično otkriće o ličnosti iz Svetog Pisma, liku koji mi je, iako poznat kroz čitanje i proučavanje, dugo ostajao neprimijećen. Za mene je taj lik postao nevjerovatna potvrda istoriciteta Svetog Pisma, a naročito Novog zavjeta i rane Crkve koja ga je zapisala. Ovo nije samo priča o toj ličnosti, već i svjedočanstvo o tome kako pravoslavna vjera počiva na čvrstim temeljima stvarnosti i istorijskih činjenica, objedinjujući ono što je vidljivo i nevidljivo, ljudsko i božansko.

Ko je bio Rufus iz Tebe?

Među apostolima i učenicima koji su spomenuti u Novom zavjetu, Rufus iz Tebe nije zauzimao istaknuto mjesto poput Petra, Pavla ili Jovana. Ipak, njegova uloga u širenju Hristovog učenja bila je od ključne važnosti. Rufus je bio jedan od Sedamdesetorice učenika koje je Isus poslao da propovijedaju evanđelje (Luka 10:1). Njegova prisutnost svjedoči o širini misije rane Crkve i dubokom utemeljenju hrišćanske vjere u istorijskim ličnostima.

Rufus se u Svetom pismu pominje na dva mjesta, u evanđelju po Marku (Marko 15:21) i u poslanici Rimljanima (Rimljanima 16:13). Oba pomena pružaju detalje koji nas povezuju s događajem Hristovog raspeća i kasnijim širenjem Crkve.

Prvi put njegovo ime dolazi u kontekstu stradanja Hristovog. U Marku 15:21 čitamo: „Neki čovjek iz Kirene, Simon, otac Aleksandra i Rufa, prolazio je na putu iz zemlje, i prisiliše ga da nosi krst.“ Simon iz Kirene bio je prisiljen da nosi Isusov krst zbog iscrpljenosti i fizičke nemoći samog Isusa nakon brutalnog zlostavljanja. Ono što je zanimljivo jeste da Marko identifikuje Simona ne samo kao čovjeka iz Kirene, već i kao oca Aleksandra i Rufa.

Da bismo razumjeli zašto je Rufus posebno spomenut, moramo uzeti u obzir da je evanđelje po Marku napisano za rimske hrišćane. Pretpostavlja se da su Rufus i njegova porodica bili poznati članovi crkvene zajednice u Rimu, što objašnjava Markovo isticanje njihovih imena.

Drugi put Rufus se pominje u Pavlovoj poslanici Rimljanima, gdje apostol kaže: „Pozdravite Rufa, izabranog u Gospodu, i njegovu majku, koja je i meni bila majka“ (Rimljanima 16:13). Ova topla Pavlova poruka otkriva blisku povezanost s Rufovom porodicom. Pavle ne samo da pozdravlja Rufa, već i njegovu majku, koju opisuje kao majčinsku figuru i njemu samome.

Iako su ovo jedina dva mjesta u Novom zavjetu gdje se Rufus direktno spominje, ona pružaju vrijedan uvid u Rufov život i vjeru. Iz njih zaključujemo da je Rufus bio vjernik, sin Simona iz Kirene, i da je, zajedno sa svojom porodicom, prihvatio hrišćanstvo nakon Isusovog vaskrsenja. Njegova uloga u ranoj Crkvi, iako možda nije grandiozna, predstavlja svjedočanstvo o istorijskoj dubini i ljudskoj bliskosti naše pravoslavne vjere.

Porodica koja svjedoči vjeru

Možemo zamisliti porodicu čiji je otac, Simon iz Kirene, bio neposredni svjedok stradanja Isusa Hrista, čovjek koji je nosio Njegov krst na putu ka Golgoti. Taj trenutak morao je duboko uticati na cijelu porodicu – na njegovu suprugu i sinove, Aleksandra i Rufa, koji su kasnije postali vatreni sljedbenici Hrista. Simonova uloga nije bila samo fizički čin, već simbolički početak puta njihove porodice ka vjeri koja će ih u potpunosti preobraziti.

Predanje kazuje da je Aleksandar postao mučenik, stradajući zbog svjedočenja svoje vjere u Kartagini. Rufus i njegova majka, kako svjedoče poslanice, postali su poznati u hrišćanskoj zajednici, poštovani zbog svog predanja i ljubavi prema Gospodu. Pavlove riječi u Rimljanima, u kojima Rufovu majku opisuje kao nekoga ko mu je bio poput majke, otkrivaju toplinu i značaj te porodice u životu rane Crkve.

Rufusova porodica nije bila samo pasivni posmatrač istorijskih događaja, već aktivni učesnik u njima. Možemo samo zamisliti njihov dom kao mjesto molitve, zajedništva i svjedočenja, ispunjeno prisjećanjem na trenutke kada su njihovi najbliži doslovno dotakli istoriju spasenja. Ta porodična prisnost sa Hristom i Njegovim djelom snažno odjekuje u riječima Svetog apostola Jovana:

„Što bješe ispočetka, što čusmo, što vidjesmo očima svojima, što razmotrismo i ruke naše opipaše, o riječi života: I život se javi, i vidjesmo, i svjedočimo, i javljamo vam život vječni, koji bješe u Oca, i javi se nama; Što vidjesmo i čusmo to javljamo vama, da i vi s nama imate zajednicu; a naša je zajednica s Ocem i sa Sinom njegovijem Isusom Hristom“ (1. Jn 1:1-4).

Zato mi je impresivno i zadivljujuće što su evanđelja i poslanice napisane u vrijeme kada su ljudi poput Rufa i njegove porodice bili živi svjedoci tih događaja. Oni su svojim životom ispunili riječi apostola Jovana, donoseći tu radost vječne zajednice s Bogom svima koji su ih poznavali i koji su slušali njihovo svjedočanstvo. A autori Novog zavjeta ne pokušavaju da nas ubjeđuju, i zato im vjerujem, jer dovoljno je bilo samo reći "Pozdavljam Rufusa i njegovu majku, koja je i moja majka!". Meni je to impresivno.

Rufus i sedamdesetorica učenika

Ali hajde još malo da nešto kažemo. Iako su dvanaestorica apostola najpoznatiji pratioci Isusa Hrista, sedamdesetorica učenika (poznati i kao sedamdeset i dva) imali su ključnu ulogu u razvoju rane Crkve. Njihov zadatak, kako ga opisuje evanđelje po Luki, bio je pripremanje puta za Isusove posjete raznim zajednicama (Luka 10:1-24).

Među njima je bio i Rufus, koji, poput svojih saboraca, nije ostavio za sobom detaljan lični zapis svoje službe, ali njegovo ime i djelo odjekuju kroz spominjanja u Pismu i predanjima.

Pravoslavna crkva 8. aprila (21. aprila po novom kalendaru) obilježava Svetog apostola Rufa zajedno s apostolima Irodionom, Agavom, Asinkritom, Flegontom i Ermijem. Svi ovi sveti muškarci pripadali su Sedamdesetorici učenika koje je Isus poslao da propovijedaju evanđelje. Njihova imena pominju se u poslanicama Svetog apostola Pavla, što potvrđuje njihovu značajnu ulogu u širenju Hristove poruke i utemeljenju rane Crkve. Prema predanju, Ruf je služio kao episkop u Tebi Judeskoj, služio je  i u Irkaniji Azijskoj. Njegova služba bila je posvećena širenju „meda jevanđelja“, kako ga opisuje crkveno predanje, trudeći se da prenese Hristovu poruku ljubavi i spasenja u udaljenim krajevima. Ostala sedamdesetorica koji se pominju na ovaj praznik su Irodion, rođak apostola Pavla, koji je bio episkop u Neopatrskom i mnogo je postradao zbog svoje vjere. Bio je surovo mučen, ali je nastavio da služi Crkvi sve do svoje mučeničke smrti u Rimu, gdje je postradao istoga dana kada i apostol Petar. Agav je bio prorok. Njegova dva proricanja zabilježena su u Djelima apostolskim: najavio je veliku glad za vrijeme cara Klaudija i predskazao Pavlovo hapšenje u Jerusalimu. Asinkrit je bio episkop u Irkaniji Azijskoj, dok je Flegont služio u Tračanskom gradu Maratonu.

Ermije je bio episkop u Dalmaciji, služeći u našim krajevima i šireći Riječ Božiju.

Tropar (glas 3):

„Apostoli sveti, molite Milostivoga Boga,

da oproštaj grijeha podari dušama našim.“

Rufus: Izabrani u Gospodu

Vjerovatnoća da je sve ovo tačno i da je Rufus iz Rimljanima 16:13 i Rufus iz Marka 15:21 ista osoba dodatno se pojačava Pavlovim posebnim riječima kojima ga opisuje. Pavle ga naziva „Ruf, izabrani u Gospodu“ (Ροῦφον τὸν ἐκλεκτὸν ἐν κυρίῳ). Iako Pavle u poslanici Rimljanima često govori o svim vjernicima kao o izabranima za spasenje (Rimljanima 1:6-7; 8:33; 9:24), Rufus je jedina osoba na dugom spisku imena u Rimljanima 16 koja nosi ovu specifičnu oznaku.

Čini se da Pavle ovdje ne koristi riječ „izabrani“ samo kao sinonim za spasenje, već da upućuje na Rufusov jedinstven poziv u službi. To bi značilo da je Rufus bio prepoznat među hrišćanima u Rimu kao neko koga je Bog „izabrao“ za poseban zadatak, vjerovatno kao crkveni vođa ili misionar. Ova specifična oznaka dodatno jača vezu između Rufusa iz Marka, sina Simona iz Kirene, i Rufusa kojeg Pavle pozdravlja u Rimu.

Pavle nije osnovao crkvu u Rimu – ona je postojala već dugo prije njegovog dolaska (usp. Djela 2:10; 18:2). Međutim, Rufusa i njegovu porodicu morao je upoznati tokom svojih misionarskih putovanja. 

Topla poruka za njegovu majku

Kako smo pomenuli u Rimljanima 16:13 Pavle ne pozdravlja samo Rufusa, već i njegovu majku, koju naziva i svojom majkom. Naravno, Pavle ovdje ne misli na svoju biološku majku. Da je tako, vjerovatno bi je oslovio direktno. Umjesto toga, Rufusova majka bila je žena koja je, tokom nekog perioda Pavlovog života, pokazala majčinsku toplinu i brigu prema njemu – vjerovatno pružajući mu gostoprimstvo, hranu i podršku. Ova dirljiva referenca na Rufusovu majku kao „majku i meni“ pruža rijedak uvid u intimnost i ljudsku bliskost zajednica u ranoj Crkvi.

Ovaj detalj o Rufusovoj majci je predivan podsjetnik na jednostavnost, ali i dubinu hrišćanske ljubavi i zajedništva. Pavle je ovu ženu smatrao svojom duhovnom majkom, zahvaljujući njenoj brizi i podršci. To nas podsjeća da vjera nije samo teološka dogma ili istorijska činjenica, već i mreža odnosa ispunjenih ljubavlju, brigom i toplinom.

Činjenica da je Rufusova porodica postala toliko značajna u životu rane Crkve govori mnogo o njenom duhovnom značaju. Rufus, njegov otac Simon, koji je nosio Isusov krst, i njegova majka, koja je brinula za apostola Pavla, predstavljaju porodični model hrišćanskog služenja.

Na kraju, Rufusova priča – od Marka do Rimljanima – pruža pogled na to kako je rana Crkva bila ukorijenjena u stvarnom životu ljudi, u njihovim radostima, patnjama, ljubavi i žrtvovanju. Upravo te ljudske priče, protkane Božijom prisutnošću, čine vjeru živom i opipljivom, svjedočeći o Hristovoj poruci koja se od tada pa sve do danas širi kroz svijet.