PROKLAMACIJA

 1. Polazeći: 

 

• Od autentičnosti Crnogorske Pravoslavne Crkve u hrišćanskom svijetu, koja se od davnina odlikovala time da „nije podložna nijednom patrijarhu niti drugoj crkvi“ i da je iznad nje „samo Bog“, doprinijela je formiranju jedinstvenog shvatanja hrišćanske vjere u Crnoj Gori. Ova duhovna nezavisnost uticala je na to da vjera u Crnoj Gori poprimi politički značaj, gotovo se izjednačavajući sa rodoljubljem, a uloga Crkve u društvu i samo hrišćanstvo dobilo je poseban karakter. Narod je uglavnom na vjeru gledao kao na činilac nacionalnog identiteta, a ne kao na lični odnos sa Bogom. Kao i od istorijskih istina i nepobitnih činjenica koje su utemeljile duhovnost, crkvenost i državotvornost Crne Gore kroz više od hiljadu godina, svjedočeći o bogatom duhovnom nasljeđu ovog prostora.

• 1000 godina crkvenosti i državotvornosti: Počevši od prvog crnogorskog sveca, Svetog Mučenika Vladimira Dukljanskog, kneza koji je oličenje kulta mira, ljubavi i požrtvovanja, preko Ivana Crnojevića, vladara i obnovitelja Crne Gore, koji je bio utemeljivač crkvenog života, sve do Svetih Čudotvoraca Vasilija Ostroškog i Petra Cetinjskog, kao i Prepodobnog Stefana Piperskog. Svaki od ovih svetaca predstavlja ključne tačke koje oblikuju vertikalu crnogorske duhovnosti: Sveti Vasilije Ostroški kao simbol posvećenja i trpljenja, Sveti Stefan Piperski kao uzor poniznosti i duhovne istrajnosti, dok Sveti Petar Cetinjski utjelovljuje mudrost, hrabrost i duhovno pomirenje. 

• Istočni obred i slovenski jezik: U državi dukljanskih Slovena, tačnije u okviru Dukljanske Mitropolije, nastao je jedan od najznačajnijih srednjovjekovnih južnoslovenskih pisanih spomenika - Ljetopis popa Dukljanina. Ovaj ljetopis je bio svojevrsna poslanica hrišćanima onoga vremena, ali i svjedočanstvo o borbi dukljanske crkve za obnovu arhiepiskopije i hrišćanski način na koji je narod težio slobodi i nezavisnosti. Uprkos uticaju Rima, u mnogim crkvama na prostoru Duklje preovladavao je istočni obred, a liturđija se služila na slovenskom jeziku. Za razliku od drugih područja pod uticajem Vatikana, đe je slovenska liturđija bila progonjena, u Duklji je ta praksa opstala zbog političke pragmatike i složenih odnosa između Vizantije i Zapada. U tom smislu, u primorskim latinskim biskupijama ispod Neretve nije bilo progona slovenske liturđije. Ovaj jezički i obredni balans rezultirao je duhovnim i kulturnim procvatom, čime je dukljanska crkva održavala svoj identitet i autentičnost. 

• Sveti Ivan Crnojević i Cetinjski manastir: 1485 godine, Sveti Ivan Crnojević, sa Mitropolitom Visarionom i Episkopom Vavilom, u ime crnogorskog naroda i Crkve, utemeljio je na Cetinju autokefalnu mitropolitsku katedru u slavu Roždestva Presvete Bogorodice u Cetinjskom manastiru. Ova katedra će kasnije, zbog turskih osvajanja, biti privremeno pripojena Pećkoj patrijaršiji, ali će nakon ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine, Crnogorska Pravoslavna Crkva ponovo potvrditi svoju nezavisnost, kada se vladika Sava Petrović - Njegoš proglasio za samostalnog arhijereja. 

• Autokefalnost Crnogorske Pravoslavne Crkve: Od ukidanja Pećke patrijaršije, Crnogorska Pravoslavna Crkva je faktički djelovala kao autokefalna, a Crnogorci su svoga duhovnog poglavara sami birali na Opštecrnogorskom zboru do uspostavljanja drugih državnih organa. Ovaj Zbor je bio vrhovni organ u donošenju najvažnijih odluka za narod i Crkvu, čime je Crnogorska Pravoslavna Crkva održavala svoj suverenitet i autentičnost u okviru pravoslavne tradicije. 

• Zvanično priznanje autokefalnosti od Vaseljenske patrijaršije: Vaseljenska patrijaršija, kao prva po počasti, izričito je priznala autokefalnost Crnogorske Pravoslavne Crkve, što je dokumentovano u Sintagmi, službenom katalogu autokefalnih pravoslavnih crkava, objavljenom 1855. godine u Atini, đe se pod rednim brojem 9 navodi Crnogorska Pravoslavna Crkva kao autokefalna. Ovaj dokument jasno zahtijeva da Crkva poštuje kanonska pravila i da samostalno uređuje svoju unutrašnju strukturu na području svoje jurisdikcije. 

• Crnogorska Pravoslavna Crkva u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori: Početkom 20. vijeka, Crnogorska Pravoslavna Crkva je nastavila da djeluje kao autokefalna, sa svojim Svetim Arhijerejskim Sinodom, što je bio dokaz njenog nezavisnog statusa u pravoslavnom svijetu. Ustav Svetog Sinoda iz 1904. godine, zajedno sa drugim zakonodavnim aktima, svjedoči o njenom samostalnom ustrojstvu i funkcionisanju unutar Knjaževine Crne Gore. 

• Obnovljena Crnogorska Pravoslavna Crkva: Nakon turbulentnih istorijskih događaja i pokušaja da se 1918. godine Kraljevina Crna Gora i Crnogorska Pravoslavna Crkva porobe i izbrišu iz kolektivne svijesti crnogorskog naroda, voljom istog tog naroda, Crnogorska Pravoslavna Crkva je obnovljena 1993. godine, a na njenu Svetu katedru postavljen je Izabrani Mitropolit Antonije (Abramović). Tom obnovom, do koje je došlo Božjim promislom, započela je i obnova gotovo zamrle duhovnosti kod Crnogoraca. Obnovljen je Sveti Arhijerejski Sinod i započeo je proces rukopolaganja novih sveštenika, a 2006. godine došlo je i do istorijske obnove crnogorske državnosti. 

 2. Svjedoci smo: 

 • Organizovanja tkz „litija“, koje izgledaju kao narodni vjerski rituali, ali u sebi nose elemente anarhizma, komunizma i teokratskog ekstremizma. Kroz takva okupljanja ljudi koji su izgubili vjeru u sistem i koji žele radikalne promjene, ne samo vjerskog, već i političkog i ekonomskog poretka. ovi pokreti nijesu usmjereni na tobožnje očuvanje crkvenih svetinja, već težnji ka promjeni same strukture države, suprotstavljajući se evropskim integracijama, tržišnoj ekonomiji i modernim civilizacijskim vrijednostima. 

• Fenomena nazvanog "rusko-srpsko pravoslavlje", koji je politički projekat u vjerskom ruhu, udaljen od autentičnih crnogorskih vrijednosti i tradicionalnog pravoslavlja koje je Crna Gora primila od Grka. Svojevrsni pokušaj da se preokrenu istorijske tekovine i redefiniše crnogorski nacionalni i vjerski identitet na način koji nije u skladu sa duhovnom i kulturnom baštinom Crne Gore. Dubokog društvenog i duhovnog previranja u Crnoj Gori, koje nije samo religijske i kulturne prirode, već primarno ima ideološke i političke karakteristike, sa težnjom promjene državnog poretka. 

• Vršenja ispraznih rituala u crkvama i na ulicama koji nemaju veze s autentičnom vjerom i duhovnošću, poput klečanja, ljubljenja skuta sveštenicima i ležanja po podovima, što je suprotno dostojanstvu i "uspravnom pravoslavlju" karakterističnom za Crnogorce. Fenomena kolektivne psihoze koja prožima ove proteste, izazvane oćećajem gubitka identiteta, ekonomske sigurnosti i političke stabilnosti, đe učesnici ne znaju tačno šta zastupaju, ali se žestoko protive svemu što je moderno i progresivno., stvarajući previranja koje bi moglo potresti ne samo Crnu Goru, već i širi region, jer snaga ovog pokreta više nije lako kontrolisana ni od strane Crkve Republike Srbije, ni od političkih struktura. 

• Antagonizma prema napretku, nauci, medicini i tehnologiji, što otkriva strah i nespremnost za suočavanje s modernizacijom i razvojem društva. Konflikta između progresivnih i regresivnih snaga u crnogorskom društvu, đe se svaki napredak doživljava kao prijetnja. Da je religija u ovom kontekstu korištena kao političko oružje, udaljena od autentične pravoslavne duhovnosti i crnogorske tradicije, svoj ishodište nalazi iz duboke frustracije i nezadovoljstva socijalno-ekonomskom situacijom. 

• Da je duh izašao iz boce i da se njegova snaga više ne može lako kontrolisati, niti ga iko, bilo iz Crkve Republike Srbije, bilo iz političkih struktura, može u potpunosti obuzdati. Posljedice ovog pokreta tek su u začetku, a njegov puni uticaj i dubina previranja biće vidljiviji u budućnosti, s mogućim potresima koji će pogoditi ne samo Crnu Goru, već i širi region. 

• Istorijske manipulacije koje Crkva Republike Srbije vrši nad Crnogorskom Pravoslavnom Crkvom, nastojeći da se nametne kao glavni duhovni i politički autoritet u zemlji u kojoj djeluje na nekanonskim osnovama. Crnogorska Pravoslavna Crkva, koja je više od hiljadu godina bila autokefalna, briše iz istorijskih spiskova i da Crkva Republike Srbije prisvaja njene svetinje, koristeći ih za političke i nacionalne ciljeve suprotne crnogorskom narodu. Eksploatacija vjerskih objekata kao što su Cetinjski manastir i Manastir Ostrog, koje Crkva Republike Srbije koristi za promociju srpskog identiteta, umanjujući značaj crnogorskog duhovnog nasljeđa. 

• Klerikalizacije crnogorskog društva, đe Crkva Republike Srbije koristi svoj uticaj za oblikovanje državne politike, čime ugrožava sekularnost i ravnopravnost svih vjerskih zajednica u Crnoj Gori. Promocije etnofiletizma i svetosavskog nacionalizma kroz djelovanje Crkve Republike Srbije, što je u suprotnosti s pravoslavnim učenjem o sabornosti i ljubavi, te predstavlja opasnost za duhovni život vjernika. Da Crkva Republike Srbije nametanjem svojih episkopa dodatno narušava crnogorsku duhovnu samobitnost, potvrđujući svoju ulogu kao instrumenta stranog uticaja u Crnoj Gori. 

• Manipulacija istorijom, đe se Crna Gora prikazuje kao dio "srpskih zemalja", što je u suprotnosti s dugom tradicijom crnogorske državnosti i autokefalnosti njene Crkve. Crkva Republike Srbije, ne samo da ugrožava crnogorski identitet, već i obesmišljava misiju pravoslavlja kroz etnofiletizam i kleronacionalizam, čime se udaljava od istinskih vrijednosti pravoslavlja. 

• Protivljenja kanonskim pravilima i sabornosti od strane Crkve Republike Srbije, koja širenjem svoje jurisdikcije izvan Republike Srbije stvara podjele i sukobe među pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori. 

3. Podižemo protest protiv: 

1. Sekularizacije Crkve - Crkva sve više postaje uhvaćena u mrežu nacionalnog egzibicionizma i vjerskog populizma, te se koristi kao instrument za promovisanje zemaljskih interesa, bilo domaćih, bilo stranih. Ovakva jednonacionalna i imperijalistička Crkva dovodi do sakralizacije nacionalnih pojmova i profanacije same duhovne suštine Crkve, što devastira Božanski i vaseljenski Hristov autoritet. 

2. Farisejskog kvasca - Crkva koja se okreće profesionalizaciji službe, samouznošenju i samopotvrđivanju postaje prazna forma bez suštine. Umjesto da služi Bogu i vjernicima, ona postaje institucija koja deklarativno ispovijeda svoja učenja, ali u stvarnosti postoji samo radi sebe same, služeći zemaljskim interesima. 

3. Jeftinih milosti - Opasnost ne dolazi od radikalnog individualizma ili bezbožnog humanizma, već od Crkve koja nudi jeftinu utjehu savjesti bez istinske duhovne obnove. Takav pristup ne oslobađa ljude od grijeha, već ih održava u njihovom stanju, omogućavajući im da nastave živjeti s njima. 

4. Profanacije Crkve - Pored sekularizacije, Crkva u Crnoj Gori prolazi kroz duboku profanaciju, kako spoljnu tako i unutrašnju. Spoljašnji uticaji posrbljavanja tokom zadnjih 100 godina su očigledni, ali još gore je unutrašnje odvajanje od duhovnih vrijednosti i njihova zamjena prolaznim, zemaljskim interesima. 

5. Lažnog tradicionalizma - Sekularizacija unosi tuđe vrijednosti u Crkvu, koje nijesu od Hristovog Duha. Ove svjetovne tradicije uništavaju suštinsku prirodu Crkve i dovode do njenog rastvaranja u svjetskim strukturama. Ovim procesom ne dolazi do fizičkog uništenja Crkve, već do postepenog gubitka njenog duhovnog identiteta. 

6. Komercijalizacije vjere - Vjerske prakse se sve više pretvaraju u komercijalne aktivnosti, koje imaju za cilj privlačenje masa radi materijalne dobiti. Ova tendencija vodi ka rastu kriminala, moralnog sloma i duhovnog raspada u društvu. 

7. Kosovske pseudomitologije - Ideološke konstrukcije kao što su kosovska mitologija i svetosavski nacionalizam predstavljaju napad na fundamentalne hrišćanske istine u Crnoj Gori. Ove doktrine duboko ukorijenjene u srpskom velikodržavnom projektu potkopavaju duhovni život i stvaraju podjele među pravoslavnim vjernicima. 

8. Jeresi etnofiletizma - Etnofiletizam, koji uzdiže jedan etnički identitet iznad drugih, predstavlja najopasniju jeres našeg vremena. On razara jedinstvo Crkve i nacije u Crnoj Gori, što dovodi do dubokih podjela i sukoba među pravoslavnim narodima. 

9. Odvajanja od pravoslavnog predanja - Nacionalni elementi koji su odvojeni od predanja Crkve postali su sami sebi cilj, što dovodi do krize unutar crkvenog života. Crkva se sve više pretvara u instituciju koja služi podjelama, umjesto da bude izvor sabornosti i duhovnog jedinstva. 

10. Gubitka sabornosti - Sabornost, kao jedna od četiri osnovne osobine Crkve, je ozbiljno ugrožena. Gubitak sabornosti je doveo do stvaranja podjela među vjernicima, što je bio jedan od razloga za obnovu Crnogorske Pravoslavne Crkve 1993. godine. 

Crnogorsko sveštenstvo koje služi u okviru Crkve Republike Srbije, vođeno privilegijama, nije ostalo uz narod, kao što je to bio slučaj u drugim pravoslavnim zemljama koje su takođe žrtve tuđih velikodržavnih projekata. 

Protest protiv Crkve Republike Srbije i njene politizacije u Crnoj Gori nije samo religijski i nacionalni, već i duboko duhovni i socijalni. Crnogorska Pravoslavna Crkva mora biti prepoznata kao autentična i autokefalna, dok vjernici moraju imati slobodu da praktikuju svoju vjeru bez političkog uticaja i manipulacije. 

4. Proklamacija o budućnosti 

Mi, koji vjerujemo u istinu i svjetlost Jevanđelja, zalažemo se za novo vrijeme u kome će se riješiti crkveno pitanje u Crnoj Gori u duhu pravde, jednakosti i istinske vjere u Isusa Hrista. Ovaj proces mora biti dubok, istinit i zasnovan na temeljima Hristovog učenja, a ne samo površan ili formalan. 

1. Odbrana istinske misije Crkve - Crkva u Crnoj Gori mora se vratiti svojoj izvornoj misiji: služenju Bogu i narodu. Moramo biti svjesni da je velika misija koju je Isus Hristos ostavio svojim učenicima i dalje živa i aktuelna. Naša Crkva ne smije biti politički instrument, već zajednica vjerujućih koja vodi ljude ka spasenju. 

2. Depolitizacija Crkve kao garant budućnosti - Crkva mora biti oslobođena od političkih uticaja kako bi omogućila duhovni rast i građansku stabilnost. Politička vlast i vjera moraju biti odvojene, kao što je zapisano u Jevanđelju (Matej 22:21). Samo tako Crna Gora može postati istinski svjetovna država, a Crkva zadobiti slobodu da služi Bogu i narodu. 

3. Vraćanje značaja vjeri i duhovnosti - Vjera u Crnoj Gori mora biti obnovljena kao živi svjedok Božije ljubavi i istine. Vjera više ne smije biti samo formalna tradicija, već mora odgovarati na potrebe savremenog čovjeka, žene i porodice, pružajući duhovnu podršku u svakodnevnim izazovima. 

4. Jedinstvo u Crkvi - Vjerujemo u istinu da je Crkva „Una Sancta“ – Jedna Sveta. Crkva treba biti otvorena za dijalog i saradnju. Isus Hristos je došao da spase sve ljude (1. Timoteju 2;4), a Crkva mora težiti miru, toleranciji i razumijevanju između različitih vjeroispovijesti u Crnoj Gori. 

5. Odgovor na savremene izazove - Crkva mora biti aktivna u odgovoru na savremene izazove, uključujući očuvanje životne sredine, društvenu nejednakost, digitalizaciju i pitanja jednakosti polova. Vrijeme je da se sveti tekstovi razumiju u svjetlu današnjeg konteksta i primjene na stvarne probleme s kojima se čovječanstvo suočava. 

6. Vraćanje povjerenja u Crkvu - Potrebno je obnoviti povjerenje u Crkvu kao duhovni autoritet. Crkva mora biti primjer svjedočenja vjere kroz djela ljubavi i dobrote, a ne kroz prazne riječi i simbole. Samo istinska ljubav može otvoriti srca ljudi za vjeru u Boga. 

7. Crkva kao sluga svim narodima - Crkva u Crnoj Gori mora biti nadnacionalna, kao Dom molitve za sve narode (Marko 11;17). Treba da odbacimo sve oblike etničkog i političkog šovinizma unutar Crkve i podržimo ideju da je svaki čovjek, bez obzira na porijeklo, drag Bogu - ako vjeruje u Njegovu riječ. 8. Odbrana pravnog i državnog poretka - Država i Crkva moraju postojati u harmoniji. Dok je vlast ustanovljena od Boga radi reda i mira (Rimljanima 13;1-7), Crkva ne smije zloupotrebljavati svoj uticaj radi političkih ciljeva. Crkva mora biti svjetlost u društvu, ali i poštovati građanski poredak. 

9. Borba protiv kleronacionalizma i istorijskog revizionizma - Pravoslavni vjernici u Crnoj Gori se moraju oduprijeti pokušajima zloupotrebe Crkve za političke i nacionalističke ciljeve. Progašavanje ratnih ѕločinaca svecima, sakralizacija četničke ideologije, i svetosavski kleronacionalizam nijesu pravoslavlje, već izopačena ideologija koja služi zemaljskim interesima, a ne Hristovoj ljubavi i pravdi.

10. Zaštita našeg kulturnog i duhovnog naslijeđa - Crna Gora mora da osigura da naša nepokretna i pokretna duhovna baština i svetinje budu zaštićene od svakog otuđenja i zloupotrebe.

5. Poziv na poslušanje 

Imajuću sve u vidu pred našom savješću stoji zapovjest Gospoda Isusa Hrista na: 

Sabornost i pravdu - Crnogorska Pravoslavna Crkva mora ostati saborna, kao ona koja okuplja sve vjernike bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Sabornost, kao jedna od četiri osnovne osobine istinske Crkve, ne smije biti žrtvovana radi nacionalnih ili političkih ambicija. Poziv na protest nije usmjeren protiv vjernika, već protiv politizacije i zloupotrebe duhovnih vrijednosti. 

Revitalizaciju duhovnog života - Potpuna obnova Crnogorske Pravoslavne Crkve mora biti zasnovana na obnovi duhovnog života. Potrebna je reforma koja bi uključila mlade i pokrenula nove misije usmjerene na borbu protiv modernih izazova kao što su digitalizacija, sekularizacija i gubitak duhovnih vrijednosti u savremenom društvu. 

Protivljenje manipulaciji i instrumentalizaciji vjere- Protest je usmjeren i protiv manipulacije vjerom kao sredstvom za političke ciljeve. Pretvaranje vjere u politički alat znači odvajanje od istinske hrišćanske misije - spasenja i služenja Bogu. Crkva mora ostati moralni kompas i čuvar duhovnog života, a ne produžena ruka političkih ideologija. 

Prava vjernika na autokefalnost - Vjernici u Crnoj Gori imaju pravo na svoju autokefalnu Crkvu, koja funkcioniše nezavisno od spoljnih političkih i nacionalnih uticaja. Ovo pravo je istorijski utemeljeno i kanonski priznato. Svaki pokušaj da se ovo pravo uskrati predstavlja duhovno nasilje nad vjernicima koji traže svoju duhovnu slobodu i identitet. 

Pomirenje i jedinstvo - Protest je istovremeno i poziv na pomirenje među svim pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori. Crkva treba da bude most koji spaja različite grupe i nacije, u duhu Jevanđelja i učenja Isusa Hrista. Crkva u Crnoj Gori mora težiti jedinstvu u različitosti, gradeći svoju budućnost na duhovnim vrijednostima, a ne etničkim podjelama. 

Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj nas