Njegoš ne pominje raseće Hristovo u Luči Mikrokozmi. Kao da je to sekundarno u odnosnu na ovaploćenje i učeništvo. On kao da preskače cijeli onaj koncept žrtvovanja za otkup grijeha u Starom zavjetu koji se zasnivao na tome da je čovjeka to koštalo nekog njegovog imanja. Postojala je cijena. Prinosile su se određene životinje ili dio roda od žetve, kojih je taj neko morao da se odrekene da bi ih prinio Bogu za oproštenje grijeha. Znači nijesu potrebne žrtve životinja, posebno ne za grijehe, jer je Hristos jedina prihvatljiva žrtva Bogu.
Međutim, postavlja se onda pitanje što se očekuje od nas novozavjetnih vjernika, kako trebamo prinositi žrtve, kako to sa Isusovom žrtvom funkcioniše? Tek ako se otvorimo za poruku Luče Mikrokozme, shvatimo koliko je duboko nerazumijevanje otkupljujuće žrtve Isusa Hrista, posebno za one koji misle da to nas ne košta ničeg.
Kao da ima ikakvog značaja tuđa žrtva za onog koji je indiferentan prema njoj i opušteno vodi jalove teološke rasprave kako su svi spašeni, jer ako je to već sve "plaćeno" zašto bi neko morao da se ičeg odriče ili išta da radi ili mijenja kad mu je Bog sve već oprostio.
Vjerujemo da je Njegoš shvatio da je Isusova žrtva Isusova, a ne tvoja ili moja žrtva, odnosno nije moja dok ne postane moja, vjerom i poslušanjem. Validnost se ostvaruje sama onda kada "platimo cijenu", tada je to žrtvovanje.
Koja je cijena? Šta kaže pravoslavna dogmatika. Cijena je naše predanje: "Ostavi sve i kreni za Mnom"... kad predaš u vjeri sebe i svoj život na živu žrtvu Hristu, za slavu Njegovog imena, tada je to tvoje prinošenje Jaganjca Božjeg za otkup grijeha. On u tebi, i ti u Njemu. Time Hristova žrtva postaje i tvoja žrtva, postaje validna za tebe, otkupljujuća. Tek data primaš spasenje, dobijaš silu da živiš pobjednički, smisleni i svrsishodni život.
Ono što se desilo na Krstu Golgote prije 2000 godina, nas oslobađa žrtvovanja životinja i plodova žetve, i ne treba da umiremo za Boga, treba da živimo za Njega, Njegov vaskrsli život.
Luča naslućuje da je dosta žrtvovanja ljudi u raznim političkim borbama i smrti u vjerskim ratovima
“od tvoga su hoda svještenoga
bogohulni srušeni oltari;
voskresenjem smrt si porazio,”
Gospod Isus je već pobijedio na krstu. On je izvojevao pobjedu jednom za svagda. Mi smo pozvani na život i prosvetljenje, da učinimo narode učenicima Hristovim. Gospod je upravo to tražio od nas.
“Zar su mile Gospodu žrtve paljenice i prinosi kao kad se sluša glas njegov? gle, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost od pretiline ovnujske. Jer je neposlušnost kao grijeh od čaranja, i nepokornost kao sujevjerstvo i idolopoklonstvo. “ Prva Samuilova 15:21 i 22.a.
Tražio je poslušnost, a ne žrtve paljenice. Jer bez poslušnosti i žrtve su besmislene, takve su Mu se ogadile i postale bezvrijedne, ako za posljedicu nijesu imale promjene u ponašanju, odnosno pokajanje. Takva vrsta religije je idolopoklonstvo. I to je razumio Njegoš. Da je Svješteni Hod Preblagog Učitelja, taj hod u poniznosti i poslušnosti Nebeskom Ocu, ona najuzvišenija služba Bogu i najveća pobjeda nad idolopoklonstvom i smrću. Jer zemlja je puna lažnih idola koja traže krv i sukobe, traže da im se uvijek neko žrtvuje i dokazuje. Traže da im se služi a ne da služe drugima.
To je Isus objašnjavao narodu, a objašnjava i danas Njegoš svom nevjernom narodu koji je lakše ginuo za vjeru, nego što je želio živjeti po njenim zahtjevima. Hrist je postao Jaganjac Božji, žrtva savršena, jednom za svagda, ali samo onima koji sa svojom poslušnošću pokažu vjeru u Hrista, pa ta djela vjere postaju bogougodna žrtva s kojom se spašavamo.
Apostol Pavle nas upozorava: "Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite (prinesite) svoja tijela kao živu, svetu žrtvu Bogu - kao svoje duhovno bogoslužje. (Rim 12:1). Drugim riječima, mi smo sama žrtva. Mi treba sebe da prinosimo Bogu. Isusova žrtva, kao ona žrtva prvosvestenička na Dan pomirenja (3.Mojsijeva 16.glava) koja se prinosila za narod nam je pribavila vječne benefite, oslobodila nas od kletve zakonske, pobjedila smrt i dala nam mogućnost da odolimo svakom iskušenju, ali Bog je i tada od prvosještenika pa i svih pojedinačno, tražio ličnu žrtvu.
Samo žrtvovanje za grijehe, pa makar to bilo Isusovo, za nas ostaje bez značaja ako ne ispunimo određeni standard poslušanja u vjeri, o čemu je još u Starom Zavjetu govorio narodu prorok Isajia, glava 1:11-16: "Šta će mi mnoštvo vaših žrtava?" govori Gospod. Ne želim vaše žrtve ovnova, pretiline stoke, ni krv junadi, janjadi ili jaradi. Kada dolazite pred mene, ko traži od vas da gazite moj sveti prostor?Nemojte više prinositi beskorisne žrtve! Moje srce gadi se tome. Ne podnosim vaše skupove, subote i saborovanja jer su ispunjeni nepravdom i slavljem. Mrzi me na vaše praznike i svetkovine; dosadio mi je njihov prizor. Kada pružate ruke svoje k meni, zaklanjam oči od vas; vaše molitve ne slušam jer su vam ruke pune krvi. Operite se, očistite od svojih zlih djela; prestanite činiti zlo. Učite se činiti dobro, tražite pravdu, ispravljajte nepravde prema potlačenima, dajte pravicu siročadi, branite udovice. Tada dođite, govori Gospod, i suđenje ćemo imati: ako su vaši grijesi crveni kao skerlet, postat će bijeli kao snijeg; ako su crveni kao crv, postat će bijeli kao vuna."
Sveto Slovo ne govori da su same žrtve bile loše; možda su bile savršene i prinošene po propisanom ritualu, ali svakodnevni život Izraelaca nije bio u skladu s Božjom voljom. Drugim riječima, njihova srca nisu bila ispravna pred Bogom i onda sama žrtva nema značaja, izaziva gađenje pred Bogom. Bogu ne treba ništa naše, nikakvo naše imanje, nije u tome poenta žrtvovanja. On hoće da nas osvijesti da grijeh nosi ozbiljne posljedice, koje prolijevaju krv nevinih i ostavljaju trajne posljedice. Njemu treba naše srce, raskajano, takvo bogoštovanje Bog neće prezreti.
Njegošu je dosta ratova i ubijanja, on želi život. Shvata da nas Bog poziva na posvećenje, pa čak i mučeništvo, od nas traži da mu prinesemo sebe i da ga slijedimo. Tada Isusova žrtva za nas ima učinka, i ona je plata za sve što smo uradili. Ne samo da se odreknemo nekog jela, pića ili sličnih tjelesnih zadovoljstava, niti da prilikom molitve zauzimamo neki poseban položaj tijela ili da poštujemo rituale i da biflamo napamet naučene tekstove, ako nam je srce puno zavisti, mržnje i samoljublja. Suština Božjeg zahtjeva je u stavu našeg srca i promijeni svijesti, ono poziv da se odreknemo egoizma i svega što nije po Njegovoj volji i da živimo za Njega (vidi 2. Kor 5:15).
Коментари
Постави коментар