Vaskresenje – PREBLAGI UČITELJU (Sotiriologija Luče Mikrokozme)

“Vaskrsenjem smrt si porazio, Nebo Tvojom hvalom odjekuje, Zemlja slavi svoga Spasitelja.” Vrhunac sotiriologija Luče Mikrokozme se uzdiže na samom kraju, u sjaju Vaskrsenja, gdje smrt biva pobijeđena Tvojom slavom, Gospode Isuse. Nebesa odjekuju Tvojom neizrecivom pobjedom, dok Zemlja proslavlja svoga Spasitelja. Ovaj perspektivan pogled Luče na čovječansku eshatologiju ne gleda u stradanje i raspeće Hristovo, već prepoznaje nadu u Vaskrsenju i Vaznesenju. Glas Luče je glas Crkve koji odjekuje "Maranatha – Dođi, Gospode". Jedna, nedjeljiva i beskrajna tajna putuje kroz čudesnu ličnost Bogočovjeka, Isusa Hrista. Ova tajna se ne iscrpljuje nijednim bogočovječanskom djelom, događajem, mišlju ili riječju, već je uvijek potpuna, sa svim svojim beskrajnostima, prisutna u svemu što pripada Hristu. Ovaploćeni Bog Logos otkriva tu tajnu ne samo ljudima na zemlji već i svim anđelima na nebu. Stradanje, smrt i Vaskrsenje su neophodni u bogočovečanskom domostroju spasenja ljudskog roda, po zakonu neizmjerne Božje ljubavi kojom živi sve što je Hristovo. Ova neophodnost je možda prikrivena i u stradanju, i u smrti, ali ne i u Hristovom Vaskrsenju. Mada uzgred budi rečeno, Njegoševa Luča sve to apsorbuje, i implicira jedinstvo ovog trojstva: stradanja, vaskrsenja i vaznesenja, kroz liturgijski izraz “Voskresenjem si smrt porazio”.

Vaskrsenje Gospoda Isusa, koje je najprije bilo logička neophodnost Njegove Bogočovječanske ličnosti, odnosno preegzistencije, postalo je u određenom trenutku istorijska stvarnost, kada je Otac obukao u tijelo svoje Slovo. Snagom Njegove Bogočovječanske ličnosti, Gospod Isus nije mogao ostati mrtav. Smrt nije mogla zadržati Njegovo tijelo, jer je Njegovo tijelo bilo tijelo Boga Logosa, suštinski sjedinjeno s Njim i u grobu, te ga smrt nije mogla zadržati kao svoj plijen. Hristos je ustao jer smrt nije mogla zadržati Njegovu moćnu ličnost u svom “mračnom carstvu”. Ovo vaskrsenje je postalo neosporno svjedočanstvo za Sina Božjeg, Boga Slova. Bez Vaskrsenja, sve bi bilo iluzija, priviđenje: i Hristos, i sva Njegova djela, i cjelokupno Njegovo učenje, pa i sama Luča Mikrokozma. Cjelokupno učenje Gospoda Hrista dobija potvrdu i objašnjenje u Njegovom Vaskrsenju. Ova beskrajna tajna čini srž Spasiteljevog Vaskrsenja. U tom svjetlu postaje jasno i djelo Hrista, Njegovo učenje i Njegov lik. Samo u svjetlosti i slavi Vaskrsenja postaju potpuno razjašnjeni svi događaji Hrista, sva Njegova čuda, riječi i istine, pa i one koje je Njegoš pokušao da sebi objasni a tiču se “sudbine čovjeka”. Bogočovjekove istine su istine samo u punoći Njegovog Vaskrsenja. Bez Vaskrsenja, sve bi bile samo sjenke i močvara. Zato je sam Spasitelj ukazivao sve vrijeme na svoje Vaskrsenje kao događaj koji će objasniti Njegov identitet i djelo. Hristos je poučavao o vječnom životu, govorio je o vaskrsenju mrtvih, a Vaskrsenjem je pokazao da je On zaista vaskrsenje mrtvih i da je On taj život vječni. Iako je vjera u Njega prenosila iz smrti u život, Vaskrsenjem je pobijedio smrt, osiguravajući nama ljudima prelazak iz smrti u besmrtnost. No, jedno se naslućuje kroz ovaj himnični kraj Luče Mikrokozme, da Vaskrsenje Gospoda Hrista nije samo završetak priče koju priča Njegoš, već je i početak novog poglavlja u istoriji spasenja. Ono nije samo pojedinačni događaj već i temeljna stvarnost koja oblikuje suštinu hrišćanske vjere i otkriva tajnu čovjeka za kojom vapi na samom početku. Misionarska snaga Vaskrsenja prožima i hrabri apostolsko djelovanje, jer je svjedočanstvo o vaskrsloj Hristovoj prisutnosti bilo ključno u širenju Hrišćanstva po svijetu. U tome je i apostolsko djelovanje Vladike Rada, koji kroz svoje stvaralaštvo želi da uhvati srce svoga naroda za Gospoda i da ih privuče svojom snažnom i nadahnutom poezijom i imaginacijom. Vaskrsenje Hrista nije samo dokaz o Njegovoj pobjedi nad smrću, već i osnova za novi život vjernika, pronalaženje njihove svrhe i smisla. Jer kao što kaže sv.ap. Pavle u 1. Poslanici Korinćanima 15.”13Ako nema vaskrsenja mrtvih, onda ni Hristos nije vaskrsnuo, 14 a ako Hristos nije vaskrsnuo, uzaludno je naše propovijedanje, uzaludna je i vaša vjera. 15 Ako mrtvi ne uskrsavaju, onda smo se i mi pokazali kao lažni svjedoci Božji, jer smo svjedočili da je Bog vaskrsnuo Hrista, koga nije vaskrsnuo. 16 Ako mrtvi ne vaskrsavaju, onda ni Hristos nije vaskrsnuo. 17 A ako Hristos nije vaskrsnuo, uzaludna je vaša vjera, jer ste još uvijek u svojim grijesima. 18 Po tome su propali i oni koji su usnuli u Hristu. 19 Jer, ako samo u ovom životu polažemo nadu u Hrista, jadniji smo od svih ljudi.” Vaskrsenje postaje duhovna stvarnost za svakog vjernika, transformišući život iz ropstva grijehu u slobodu života u Hristu. Vaskrsenje se ne završava u prošlosti; ono je stvarnost koja oblikuje sadašnjost i budućnost. U kontekstu Luče Mikrokozme, ova beskrajna tajna ne samo da se ogleda u svjetlosti Hristovog Vaskrsenja već i dalje živi u srcima onih koji svjedoče o Njegovoj prisutnosti. U tom nepresušnom izvoru vjere, hrišćani nalaze snagu da prenose radosnu vijest o Vaskrsenju i danas, kao i u vremenima koja dolaze. ZAKLJUČAK Luča Mikrokozma je Njegoševa teodiceja, pokušaj opravdanja Boga za prisustvo nevolje i zla na ovom svijetu, a i izražava se kroz dualistički kontrast između carstva svjetlosti i carstva mraka. Iako pojedini elementi, poput naglašavanja slobode i dualizma, postavljaju pitanja u vezi s ortodoksnim hrišćanskim učenjem, kao što smo istakli u cijeloj ovoj esejističkoj analizi Luče Mikrokozme. Sloboda igra ključnu ulogu u Njegoševom razumevanju zla, što podrazumeva slobodu izbora između dobra i zla.Spasiteljeve reči i dela, kao što ih tumači Njegoš, stvaraju duboku hrišćansku alegoriju o spasavanju, svetlosti i životu. Njegoševa interpretacija zla kao nedostatka dobra, umjesto stvarne suprotnosti, ukazuje na određeni teološki iskorak. Upotreba gnostičkih i antičkih elemenata u Luči, kao i mitologije, može dodatno komplikovati teološko razumevanje, ali ipak otvara prostor za dublja promišljanja i tumačenja, ovo epsko djelo čini intrigantnim i izazovnim za razumevanje iz klasično-hrišćanske perspektive. Ipak, kroz izučavanje Njegoševih riječi, dolašli smo do zaključka da njegova poezija iskazuje duboko poštovanje prema Spasitelju kao Učitelju, Iscijelitelju i Osvjetljitelju. Njegoš, kao istinski poeta i filozof, premošćuje vremenske i prostorne granice, predstavljajući Spasitelja kao transcendentnu snagu koja iscjeljuje i osvjetljava živote ljudi. Sav bogočovječanski život, svekoliko bogočovječansko učenje i celokupno bogočovječansko djelanje Gospoda našeg Isusa Hrista sačinjavaju jedan nedeljivi bogočovječanski domostroj spasenja. Ovaj domostroj predstavlja osnovu teme o sotiriologiji Luče Mikrokozme, koja se bavi učenjem o spasenju. Gledan iznutra, ovo delikatno i tajanstveno izgrađeno djelo predstavlja prekrasan sklad duhovnih i zemaljskih aspekata. Izvedeno iz bezbrojnih božanskih tajanstavenosti, ovaj domostroj je svjetinska realizacija božanske mudrosti i milosti, koja se izlila u ljudskom obliku. Ovaj domostroj tajni, u svojoj osnovi, predstavlja ekonomiju misterije, tj. raskrivanje božanskih planova za spasenje čovečanstva. Spasiteljeve tri i po godine na zemlji su centralni deo ovog tajnstvenog redosleda, kroz koji je Hristos dejstvovao kao spasitelj. Spasitelj je, kao Logos ovaploćen u Isusu Hristu, otkrio tajne Božije spasavajuće volje. Svojim učenjem i djelanjem, Hristos je pretstavio životnu umjetnost spasenja, uskliknuvši sotiriologiji kroz svoj bogočovkečanski život. Tajne spasenja nisu ostane samo u Trojstvenom Božanstvu, već su kroz Hristovu inkarnaciju obasjale sve ljude na zemlji. Njegove riječi i dhela nijisu bile ograničene samo ljudima, već su, kao lijekovi za dušu i tijelo, bile ponuđene svima na nebu, uključujući i sve anđele, a naročito palom čovjeku. Spasiteljev život i učenje predstavljaju tajanstvenu tapiseriju koja je razotkrivala misterije Božije spasavajuće ljubavi, snažno obavezujući sve vjernike na spasenje kroz primenjivanje Hristovih nastava i primera. Ova tajna spasenja, ovaploćena u Hristu, premošćuje tamu i donosi svetlost spasenja koje je dostupno svim stvorenjima na zemlji i na nebu. Ta lijepa poruka koju nosi Luča imaju dubok smisao i značaj za savremeno crnogorsko društvo, posebno s obzirom na izazove s kojima se suočava. U kontekstu ponovnog nadvijanja crnog oblaka mržnje, "istraga poturica" i jačanja vjerskog nacionalizma, sotiriološke poruke Njegoša mogu pružiti relevantne smernice. Prvenstveno poruka o spasenju kroz učenje Isusa Hrista kao Preblagog Učitelja može biti od suštinskog značaja u suočavanju s izazovima mržnje i podjele. Fokusiranje na princip ljubavi, tolerancije i učenja Hristovih vrijednosti može poslužiti kao put ka pomirenju i zajedničkom životu, prevazilazeći nacionalne podjele, naročito u pravoslavnoj crkvi Crne Gore Ideja o svetom hodu Isusa Hrista ukazuje na važnost ličnog predanog života u duhu ispravnosti. U savremenom kontekstu, ova poruka može podstaći građane Crne Gore na aktivno zalaganje za vlastitu etičnost, solidarnost i odgovornost prema zajednici. Njegoševa poruka može se tumačiti i kao poziv na odbacivanje vjerskog nacionalizma koji stvara podele među ljudima. Upravo osuda "mnogobožstva" i jeresi u svetlu sotiriološke perspektive može ukazati na neophodnost suzbijanja ekstremizma i netolerancije, kao bogohulnog idolopoklonstva 21.vijeka. Zato Luča, kao poruka ljudima o spasenju kroz učenje, a ne kroz podjele, može biti ključna u suočavanju s izazovima fokusiranjem na zajedničke vrijednosti i suživot u Crnoj Gori, međusobno poštovanje i time doprinijeti izgradnji održivijeg i harmoničnijeg društva u Crnoj Gori, ističući važnost moralnih vrijednosti, ljubavi i zajedništva kao ključnih elemenata puta ka pravom spasenju. U kontekstu očuvanja pravoslavlja i odbrane svetinja političkim i paravojnim metodama, poruka Luče Mikrokozme i Isusova naredba o učenju svih naroda naglašavaju suštinski drugačiji pristup misiji pravoslavne crkvu u jednom multietničkom društvu kao što je crnogorsko. Umesto fokusiranja na borbu za spoljašnje simbole vjere i nacije, Luča je poziv na dublje i ličnije posvjećenje vjerskim vrednostima, življenje po Hristovim zahtjevima i deljenje te vere s drugima. Jer „borba za pravoslavlje“ i „odbrana svetinja“ su apsurdni ako se svedu na politički - konfliktni pristup, dok Isusov poziv na učenje svih naroda naglašava praktično djelovanje i služenje svim ljudima. Umjesto političkih i nacionalističkih strategija, ovaj pristup podrazumijeva življenje vjere kroz primjer, ljubaznost, toleranciju i saosećanje. Važnije je biti učenik Hristov, nego vojnik u političkim borbama. Uvođenje drugih u učenički odnos znači dijeliti život s njima. Umjesto insistiranja na odbrani spoljašnjih simbola, ovaj pristup podstiče izgradnju ličnih veza i postavljanje primjera u svakodnevnim situacijama. Isusov domostroj je model koji treba slijediti svog Boga, naglašavajući važnost življenja onoga što propovjedamo. Poučavanje, stoga, ne podrazumijeva samo prenošenje informacija o Bogu, dogmi i religijama, već vođenje ljudi ka potpunom predanju Hristu u svakodnevnim izazovima života. Obećanje da će On biti s nama do kraja vijeka i svijeta pruža nadu, hrabrost i sigurnost u dijeljenju vere s drugima, bez potrebe za agresivnim metodama.