“Tajna čojku čovjek je najviša“
Sotiriologija je nauka o spasenju čovjeka od grijeha, smrti i đavola, koju je ostvario Gospod Isus Hristos kao Bogočovjek. Pravoslavna dogmatika o spasenju se zasniva na uvjerenju da je On uzeo na sebe našu ljudsku prirodu i u njoj proživio sve što je potrebno za naše oslobođenje, iscijeljenje i oboženje, stradao na krstu, vaskrsao i vaznio na nebesima i sjedi s desne strana Oca na tronu. U tome se sadržane sve tajne Bogočovjekovog djela koje su ključne za naše spasenje: tajna Bogoovaploćenja, tajna Spasiteljevog krštenja, tajna Spasiteljevog preobraženja, tajna Spasiteljevog stradanja, krsne smrti i silaska u ad, tajna Spasiteljevog vaskrsenja, tajna Spasiteljevog vaznesenja, tajna Spasiteljevog učenja i tajna Spasiteljevog djelanja. Sve ove tajne pokazuju kako je Bogočovjek postao sve što smo mi po prirodi, da bi nas učinio svime što je on po blagodati. One takođe otkrivaju kako je Bogočovjek pobijedio naše neprijatelje i kako nam je otvorio put ka Carstvu nebeskom.
Luča Mikrokozma, remek-djelo Petra II Petrovića NJegoša, neiscrpno je vrelo filozofskih i teoloških promišljanja. U ovom eseju ćemo se usredsrediti na temu sotiriologije Luče Mikrokozme koja predominatno i proročki spasenje od strašne sudbine i tjane čovjekovog pada vidi u otjelotvorenju Isusa Hrista kao Boga Slova, sa posebnim osvrtom na ključni dio himne “O Preblagi, Tihi Učitelju”, sa kojom se završava NJegošev svoj ingeniozni spjev.
Iako sam i sam prošao fazu nerazumijevanja nekih NJegoševih teoloških zastranjivanja, ipak ćemo vidjeti da je Ep Vladike Rada duboko prožet hrišćanskim duhom i pravoslavnom vjerom.
NJegova vizija kosmosa, svijeta i čovjeka je bila u skladu sa bogoslovskim učenjem o stvaranju, padu i spasenju. To NJegovo šesto pjevanje, koje govori o sudbini Adamovoj i o Hristu kao novom Adamu, i da nije bio nikakav kompromis sa crkvenom vlašću ili strah od ruske osude, kako su tvrdili neki kritičari poput Isidore Sekulić i Vuka Pavićevića, koji su smatrali da je NJegoš u ovom pjevanju pokušao da se opravda pred Ruskom pravoslavnom crkvom, koja je navodno imala primedbe na njegov raniji prikaz Adamovog pada, koji je bio drugačiji od biblijskog. Takođe, oni su mislili da je NJegoš ovom Himonom o Preblagom Učitelju izgubio svoju pjesničku snagu i originalnost koju je pokazao u svim prethodnim pjevanjima u Luči, te da je podlegao konvencionalnim i dogmatskim shvatanjima jer je bio episkop.
Međutim, kada prođemo kroz cijeli ovaj Lučin domostroj, shvatićemo da su to potpuno pogrešna tumačenja NJegoševe poezije, koja je uvijek bila slobodna i nadahnuta, ali ipak hrišćanska. Iako je Luča Mikrokozma koju je pjesnik pisao u naletu svoje inspiracije tokom Vaskršnjeg posta, bio izraz njegovog slobodnog i nadahnutog pjesničkog genija, ipak je uspio da pretoči biblijsku priču u svojevrsnu patrističku himnu. NJegoš nije žrtvovao svoju originalnost ni svoju odanost istini, već je pokazao da je bio autentični hrišćanin i pravoslavni pjesnik, koji Hrista želi ovom svijetu pokazati na svoj način.
To se može lako i vidjeti malo dubljom analizom tri hristološka mjesta u njegovom djelu, koja svjedoče o njegovom poznavanju i poštovanju hrišćanske tradicije. U ovom tekstu ću pokušati da to ukratko objasnim, i da zajedno pokušamo da shvatimo zašto je NJegoš završio svoje djelom baš ovim:
O Preblagi, Tihi Učitelju,
Slatka li je sveta bistra voda
S Istočnika Tvoga besmrtnoga!
Od Tvoga su sv’jetloga pogleda
Uplašene mrake iščeznule,
Od Tvoga su hoda sveštenoga
Bogohulni srušeni oltari.
Vaskrsenjem smrt si porazio,
Nebo Tvojom hvalom odjekuje,
Zemlja slavi svoga Spasitelja.
NJegova interpretacija Hrista prožima cijelu poemu koja svojim stihovima spoja antropologiju i Hristologiju. NJegoš time, iako temu Hrista Spasa iznosi pri kraju djela, dodjeljuje mu značajno mjesto, koja daje smisao svemu prethodno spjevanom. Jer NJegoš u svom Epu Luča Mikrokozma ne bavi se toliko tajnom Boga, koliko tajnom čovjeka: “Tajna čojku čovjek je najviša”, izražava svoju zabrinutost za sudbinu čovjeka, koju on smatra kosmičkom i sudbinskom. On se pita zašto je čojvek pao i izgubio svoje božansko porijeklo, i kako može da se vrati svom pravom zavičaju. On istražuje odnos između čovjeka i Boga, i tvrdi da je čovjek najveća tajna stvaranja. Zato on opisuje čovjekovu nebesku preegzistenciju, njegovu moralnu krivicu i pad, i njegovu potragu za spasenjem. Ne radi uspostavljanja svoje teologije, nego radi slikovitosti onog što pokušava da objasni i sebi i nama u ovom spjevu u kojem je njegova pjesnička duša vođena iskrom božanstva ide do Božjeg trona po istinu.
NJegoš kao vladar jednog napaćenog naroda, koji više i ne zna koliko generacija trpi i strada u stalnim borbama, i zašto mu se sve to dešava i zašto mora da se bori, vidi čovjeka kao biće koje se suočava sa brojnim nedaćama i iskušenjima u prirodi, a cio ovaj materijalni svijet kao neprijateljsko okruženje, na kojem je vjerovatno samo po kazni.
Njegoš poput Mojsija koji strada zajedno sa onima koje uči a koji zbog svoje nespremnosti i nevjere ne ulaze u Obećanu zemlju, odnosno svoju duhovnu slobodu i probuđenje, govori o milosti, o ljubavi Božjoj, o Preblagom Učitelju i spasenju, a ne o svemu što vjera zabranjuje ili dozvoljava. Kako možeš govoriti o crkvenom postu ljudima koji su gladni? Nema posta u pustinji, sama pustinja je post. Zato Njegoš nije dogmata, nego je mistik, jer kad stvarnost postane nepodnošljiva, čovjek se okreće onostranom i mitskim, da ne bi poludio. Njegoš pokušava da spozna razlog svega što im se dešava, jer kad čovjek shvati svrhu nevolje kroz koju prolazi, on ju je pobjedio, on će je podnijeti. Njegoševa jedina dogma je sam Hristos, Preblagi Učitelj, sve ostalo i prije i poslije Njega je sekundarno, odnosno proizilazi iz Hrista.
Njegoš zato u Luči pokazuje kako je čovječja pala priroda puna promjena, kratkotrajnosti i sukoba, i kako je čovjek u stalnoj borbi za opstanak i smisao. On ne idealizuje čovjeka, već ga vidi kao ograničenog svojim nemoćima, zlobom, zavidljivošću i drugim porocima. On ističe da je čovjek izložen dvostrukoj borbi: sa spoljašnjim svijetom i sa svojom unutarnjom prirodom, koja se sastoji od tijela i duše.
Međutim, on pričom o preegzistenciji želi reći da Čovek nije samo zemaljsko biće, već više biće koje pripada nebu i koje želi da se vrati svome Stvoritelju, ali koje sada trpi zbog svoje urođene grješnosti, zbog nekog prazločina i prokletstva. Čak se povezuje s ranohrišćanskom patristikom, nazivajući antropološko pitanje nezamislivim bez Hristologije. Zato se Pjesnik vraća na Hrista više puta, pokazujući da je središnja tema njegove vizije čovjeka zapravo Hristologija, odnosno njegov domostroj spasenja. U najkraćem, Lučina teantropologija, sjedinjenje Boga i čovjeka u Hristu, je NJegoševo viđenje sudbine čovjeka. I on to pokazuje na više mjesta u Luči, Hajde da prođemo kroz njih.
Tri mjesta u Luči (pjevanja I, stih 125; III, 254 i 309) iako pomalo uopštena, povezana su s antikom i ranohrišćanskom patristikom, usredotočujući se na Hrista kao logos-Slovo Božje mudrosti.
Četvrto mjesto (pjevanje III, 337-8), gdje NJegoš kaže “lanac mirotvorni je svemoguće Slovo Stvoritelja”, jasno označava Hrista kao tvoračkog Logosa i sabiraoca svemira.
Analizom šestog pjevanja, u kojem se spominje „Sin dostojni Oca prevječnoga, / obuka se u čelovječestvo“ (pjevanje VI, 265-6), jasno se očituje Hrist kao Spasitelj ljudi. Ova pojava Hrista, koja zaustavlja Adamov rod od odlaska u ad, naglašava NJegoševu percepciju Hrista kao ključnog faktora u sudbini čovjeka, uopše. Koja svoje djelovanje ne proteže samo od Raspeća do u vječnost, nego je od Iskona. Još prije nego je svijet i čovjek stvoren, Hrist je imao svoj spasonosni plan.
O tome naročito govore sljedeći stihovi:
„Sveto Slovo premilosna Oca
Nas (ljude) s granice vječne pogibije
Svemogućom voljom zaustavi/’
Hristos kao Slovo Božje, odnosno Logos, predstavlja veliku tajnu Riječi. To je slikovita objava Jovanovog Evanđelja u kojem se Gospod Hristos naziva “Riječ” ili “Logos”, što označava izvor apsolutne Istine, Večnosti i Pravde. Svaka Riječ Božja, koja proističe iz Logosa, puna je Božje Istine i kada uđe u dušu, osvjetljuje je , odnosno osvjećuje je na vječnost. To je živa, spasonosna i blagodatna sila koja čini čuda u čovjeku, samo ako je posluša sa vjerom i prima je. Ona je oštrija od mača, prodirući do rastavljanja duše i duha, sudeći mislima i pomislima srca.
i naravno tu je i Šesto pjevanje, kojem ćemo posvetiti najviše pažnje u ovom eseju, koje govori o sažaljenju Boga nad čovjekom, dodatno pojačava teološku dimenziju Luče, kroz skazivanje odluke Boga da pošalje Riječ svijetu kako bi izbavila ljude iz njihove sudbine prikazuje završnu pojavu Hrista kao neophodnog Spasitelja, kome pripada sva slava i hvala.
Ova himna Hristu, kao “Vaskrslom Bogočovjeku”, prikazuje NJegoševu vjeru u temeljne atribute Hrista, od vječnog Sina do Spasitelja čovječanstva. NJegoš je time u Luči isprepleo antropologiju i Hristologiju, stvarajući teantropološku sliku koja je nezamisliva bez povezivanja čovjekove sudbine s pojavom i “sudbinom” Riječi.
Ovo djelo, iako prožeto elementima antike i ranohrišćanske patristike, donosi originalno viđenje Hrista kao ključnog elementa u sudbini čovjeka, istovremeno odražavajući NJegoševu filozofsku i teološku dubinu
Коментари
Постави коментар