Istorija svjedoči da je Njegoš Božić kao praznik Rođenja Hristovog posebno volio, što se može i iz Luče Mikrokozme zaključiti. Kaže „rođenje Svijeta istinoga", tj. Hrista, kako je rečeno i u himnografiji Božićne službe.
Za Njegoša Tajna Božjeg utjelovljenja i tajna spasenja neraskidivo povezane, i da su ključnivelementi u životu i sotiriološkom djelu Bogočovjeka, Gospoda Isusa Hrista. Ovavdva aspekta za njega čine temelj hrišćanske vjere, nudeći duboko razumijevanje
Božje ljubavi i plana za spasenje čovječanstva.
Utjelovljene, odnosno Božje postajanje čovjekom, predstavlja prelomni trenutak u istoriji ljudskog spasenja. Kroz utelovljenje, Bog Logos prešao je granicu između neba i zemlje, postao dio ljudske stvarnosti kako bi izrazio svoju ljubav i suosjećanje prema ljudima. Ovaj čin nije samo apstraktni filozofski koncept, već stvarni događaj u kojem se beskrajna Božanska prisutnost spustila među nas, preoblikujući ljudsku sudbinu.
Božanstvo Hristovo u tijelu nije ograničeno na teološke spekulacije; naprotiv, ono nosi sa sobom suštinske posljedice za spasenje čovječanstva. Kroz život Bogočovjeka, otvara se put spasenja. Njegov život, smrt i vaskrsenje čine temelje ovog procesa. On je Spasitelj koji preobražava ljudsku stvarnost, nudeći izlaz iz robovanja grijehu, smrti i zlu.
Kroz sva pjevanja u Luči vidimo savršenstvo Božanske Ljubavi, u kontekstu otjelotvorenja:
„Božestvenu moju dušu nježnu
zaboljeće sudba čovječeska:
ja ću slovo moje vozljubljeno
u plot ljudsku poslje oblačiti,
poslati ga da izbavi ljude
i zakonom svete moje pravde
pomračene osv'jetli umove“
Bog postaje dio ljudske sudbine kako bi je preoblikovao. On postaje čovjek kako bi pomogao čovjeku u njegovom duhovnom putovanju, pružajući mu put ka istini, dobru i ljubavi. Tajna spasenja, stoga, ima svoj korijen u samom srcu Božjeg utjelovljenja.
Ovaploćeni Bog Logos donosi potpuno otkrovenje Božje istine, dobrote i ljubavi. Kroz Njega, sva Božanska savršenstva postaju dostupna ljudima, ona osvjetljuje umove pomračene i time ih spašava. Slovo vozljubljeno je izvor svjetlosti koja prosvjetljava duše, a time i izvor života koji pobjeđuje smrt, izvor istine koja oslobađa od zabluda.
I zapravo, spasenje postaje stvarnost kroz sjedinjenje ljudske prirode sa Božanskom u Ličnosti Gospoda Hrista, Boga Slova. U tom procesu spasenja, ljudska priroda postiže svoju punoću u sjedinjenju s Božanskom. Samo kroz zajedništvo s Bogom, putem blagodati i vjere u Hrista Isusa, ljudi postaju učesnici u Božjoj prirodi. Spasenje je, stoga, proces oboženja ljudske prirode, a kroz ovaploćenje Bog Logosa, čovečanstvo dobija priliku za vječni život u carstvu Gospoda Isusa Hrista.
Bogočovjek, svojim djelima i učenjem, jasno pokazuje da je On Spasitelj svijeta. Njegova ljubav i žrtva postaju put ka istinskom životu, a Njegov dolazak u svijet označava dan spasenja koji se proteže od rođenja do Strašnog suda. On je put, istina i život, kako jasno izražava sveti apostol Pavle u poslanici Rimljanima 5:10: "Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, SPASITI ŽIVOTOM njegovim."
Tako se Tajna spasenja u Božjem utjelovljenju otkriva neizrecive dubine Božanske ljubavi prema čovječanstvu, ne samo kroz stradanje, nego i kroz život Njegov koji je ima ovdje na zemlji. Kroz ovaj divni čin, taj domostroj Spasitelja našeg, Bog Sin postaje čovjek kako bi nas podigao, osvijetlio put ka spasenji i pružio nam nadu u potpunoj zajednici sa Ocem Nebeskim, po Duhu Svetom. Ovo je najveće čudo koje transcendetira sve granice i vodi nas u beskrajnu stvarnost Božje prisutnosti.
Utjelovljenje Bog Logosa obnavlja vezu koja je izgubljena zbog Adamovog grijeha, koja su u Luči prikazana na jedan specifičan, Njegošev pristup. Kroz ovo oživljavanje nebeske kosmogonije i svjetlosne filozofske mistike, savremenicima i saplemenicima Njegoševima, a i nama danas, se otvara nova perspektiva, izvlačeći i njih i nas iz tragedije smrtnosti i relativnosti, vraćajući nas na put ka nebeskoj vječnosti i beskrajnim istinama božanske ljubavi.
Njegoševa analiza o Hristovoj ulozi kao Ovaploćenog Boga ukazuje na dublja i originalna filozofske razmišljanja o prirodi čovjeka i Božanstvenog. On naglašava da savršenstvo Božanskog Učiteljstva može biti najefikasnije preneseno ljudima ukoliko je očitovano u ljudskom obliku. Tek kroz njegovo stradanje kao čovjeka, mi zaista imamo mogućnost da povjerujemo da Bog nas voli, razumije i saosjeća. Da nije tamo neki odsutni Bog, koji sa svog nebeskog trona na sedmom nebu, sa distance gleda na ovu našu strašnu sudbinu.
Prema Njegošu, čovjek kao biće ograničeno smrću i materijalnošću „u carstvu gnjilosti“ ne može potpuno shvatiti i primeniti božanske vrijednosti samo putem duhovnih pouka. Ovaploćenje, odnosno dolazak Božanskog u ljudsko tijelo, omogućuje direktnu interakciju između božanske istine i čovječanstva, stvara povjerenje i neraskidivu povezanost.
Tako se u svom promišljanju Njegoš oslanja na misli svetog Laktancija kako bi podržao koncept Ovaploćenja. Laktancije tvrdi da bi čovjek, ograničen svojim smrtnim tijelom, bio nesposoban da prihvati najviše vrline bez prisustva Boga u ljudskom obliku.
Ovaploćenje čini Hrista jedinstvenim Učiteljem, sposobnim da prenese savršenstvo Božanske Mudrosti direktno ljudima. U tom kontekstu, Njegoš naglašava da Hristos, kao Božanski Učitelj, mora pretrpjeti smrtnost, prepoznajući da ljudi ne bi mogli podnijeti slavu Njegove božanske veličine u njegovom prvobitnom obliku. Ovo razmatranje je ključno za shvatanje Njegoševe soteriologije, jer pokazuje njegovo poimanje potrebe za Ovaploćenjem u svijetlu ograničenja ljudske percepcije.
Kroz ove filozofske i teološke aspekte, Njegoševa sotiriologija izražava duboko ukorenjeno razumijevanje čovjekove potrebe za Božanskom Mudrošću, koja dolazi u obliku Ovaploćenog Hrista. Ova slika Hrista kao Jedinstvenog Učitelja, koja se nadmašuje u Savršenstvu i Milosrđu, postavlja temelje Njegoševog razmišljanja o spasenju i unutarnjoj prosvetljenosti čovječanstva.
Коментари
Постави коментар