U Njegoševoj Luči Mikrokozma, ključna tema je sudbina čovjeka, čime pjesnik istražuje univerzalno ljudsko iskustvo i suočava se sa pitanjem "sudbe čovjeka".
Njegoševa kosmologija i hristologija u Luči pokušavaju razumjeti uzrok tragične sudbine čovjeka i njegovog pada. Pjesnik time istražuje razloge tragične vjerske i nacionalne sudbine crnogorskog naroda i vlastite nemoći kao vladara nad nesrećnim narodom koji decenijama i vjekovima ne uspijeva da promijeni svoju sudbinu.
U početnoj posvjeti Luči, upoređuje"Prirodu c 'zemalske mudrace", ali ostaje bez odgovora jer je "Tajna čojku čovjek je najviša".
Time se Njegoš hrabro suočava s pitanjima teodiceje, odnosno opravdanja Božije pravednosti s obzirom na postojanje zla i patnje u svijetu. Njegoš gotovo očajnički ukazuje da bez Božje blagosti (dobrote) nema ničeg. Ako Bog nije dobar, onda je sve u vezi čovjeka besmisleno, onda je nemoguće se čovjeku promijeniti na bolje "Ili ne mariš za bogatstvo njegove dobrote i krotosti i trpljenja, ne znajući da te dobrota Božja na pokajanje vodi?" (Rim. 2:4)
Dobrota nas popravlja, dobrota nam postaje učiteljica, a ne priroda ili bilo kakav zakon, pravila i kazne. U ovom kontekstu, vijest o Božjoj dobroti postaje izvor nade i ohrabrenja za cijeli njegov narod. Zato Njegoš, suočava sve nas čitaoce sa misterijom ljudske sudbine, vodi nas kroz “mirove” i nebesa, i nalazi svjetlost samo u Božjoj dobroti, a ne u pozivu na neke vaspitne zahtjeve ili crkvene rituale.
Proučavanjem Božje dobrote, pjesnik kao sveštenik pronalazi “Slovo Božje vazljubljeno”, odnosno ljubav Hristovu kao osnov za svoju vjeru, i nudi nadu za svakog vjernika ali i grješnika, jer je On “krotak i od srca smjeran”, Njegovo je “breme slatko i lako, da nađemo mir dušama svojim.”
Nikakvi ratovi, ni na nebu ni na zemlji, nijesu donijela dobro ljudima, Njegoš zato jedino Božju dobrotu vidi kao neophodnu za isceljenje i ispravljanje ljudske sudbine, da čovjeku “bude dobro, kao što je njegovoj duši dobro.” 3.Jov.1:2
Prikaz Hrista kao "sveto Slovo premilosna Oca" i Njegoševa interpretacija odluke Hrista da zaustavi čovjekovu propast u nebeskoj Kosmogoniji u kojoj se bori na strani Sotone, govore o dubokom doživljaju uloge i mjesta Hrista u sudbini čovječanstva, kroz svu vječnost. Njegoš naglašava Hristovu ulogu kao Spasitelja, čija intervencija nije samo teološki čin, već i izraz ljubavi prema slabašnom i ništavnom ljudskom rodu.
U himni na kraju "Luče Mikrokozma", Njegoš koristi izraz "Preblagi Učitelju", čime implicitno aludira na Isusa Hrista. Ova formulacija sugeriše na dublje hrišćansko značenje, posebno kroz poređenje sa biblijskim stihom iz Evanđelja po Mateju 19:17. U tom stihu, Isus odgovara bogatom mladiću koji ga naziva dobrim rečima: "Zašto me zoveš dobrim? Niko nije dobar osim jednoga Boga!"
Njegošev izbor riječi nagovještava da je Isus Hrist, kao Preblagi Učitelj, zapravo Bog. Ova interpretacija podržava tezu da Njegoš nije suzio svoju hristologiju na Isusa kao samo učitelja vjere, kao što neupućeni bi mogli pomisliti, već da je naglasio božanski aspekt Hrista.
Kroz upotrebu termina "Preblagi", Njegoš ne samo da ističe Isusovu dobrotu tj. blagost, već ukazuje na božansku prirodu, jer je dobrota suštinski dio Božjeg karaktera, “S njim nas je uskrsnuo i s njim nas posadio na nebesima u Hristu Isusu. To je učinio da u vekovima koji dolaze pokaže izvanredno bogatstvo svoje milosti — dobrotom koju za nas ima u Hristu Isusu.” Ef 2:6-7
Ali to nije uradio na običan način, već čudesan, svetopisamski. Jer liturgijski paralele između završne himne “Tijelo Hristovo” i Njegoševe himne o Preblagom Učitelju su nevjerovatne, skoro da je ista struktura i ritmika, koja završava sa slavljenjem Isusa Hrista.
"Tijelo Hristovo primite, Istočnika bessmertnago vkusite. Vkusite i vidite, Jako blag Gospod. Aliluja, aliluja, aliluja."
Izraz "Tijelo Hristovo primite, Istočnika bessmertnago vkusite” odnosi se na pričešće hljebom i vinom koji simbolizuje Hristovo otjelotvorenje, o kojem smo pričali. Upravo ova liturgijska fraza je za sve nas sinonim onog vrhunca bogosluženja kad vjernici prilaze i duhovno pričešćuju prisustvo Hrista.
I dolazimo do toga, kad kroz otjelotvorenje Boźje svi možemo razumjeti da je "Jako blag Gospod". Jer samo je Bog dobar, i to je taj momenat koji doživljava i Njegoš, taj trenutak prepoznavanje blagosti, dobrote i ljubavi Božje prisutne u euharistijskim darovima, odnosno u otjelotvorenom Slovu Boźjem.
Kroz Njegoševu upotrebu ovih reči, naglašava se ne samo liturgijski aspekt, već i dublje teološko značenje Himne o Preblagom Učitelju.
Jer i sam završni dio, "Aliluja, aliluja, aliluja", koji predstavlja liturgijski uzvik radosti i slavlja koji se često koristi tokom bogosluženja, posebno tokom velikih hrišćanskih praznika, zvuči kao
“nebo tvojom hvalom odjekuje,
zemlja slavi svoga spasitelja!”
U kontekstu hrišćanske teologije, istraživanje Božje dobrote postaje ključno, da je jedino Bog zaista dobar, da je taj Njegov karakter nepromjenjiv i da milosti koja prati ljude u svakodnevnom životu, je ona koja će nas spasiti.
Dobrota Božja kako se izražava u psalmima (a šesto pjevanje Luče i jeste psalm), postaje osnov za zahvalnost i slavlje. Njegoševa himna o Preblagom Učitelju se može posmatrati kao odraz te duboke zahvalnosti prema Isusu Hristu kao Bogu koji je izvor sve Božje dobrote.
Njegoš kao da Himnom pravi otklon, odnosno antitezu čovjekovoj dobroti, jer ljudska dobrota često je prevarna i uslovljena, dok je Božja dobrota čista i nesebična.
Zato Njegoševa upotreba izraza "Preblagi Učitelju" ukazuje na dublje hrišćansko učenje o Isusu Hristu kao Bogu. Kroz ovu interpretaciju, Njegoš prenosi poruku o Božjoj dobroti, ističući da je jedino Božja dobrota suštinska i nepromjenjiva.
Zato je još jednom potrebno naglasiti tu liturgijsku dimenziju Njegoševe himne o Preblagom Učitelju u kontekstu hrišćanskog bogosluženja. Njegoš je majstorski inkorporirao elemente liturgijske himne u svoje djelo, da bi dodatno produbio duhovno značenje svoje himne, nego i cijele poeme, povezujući umjetnički izraz sa živom vjerom i bogosluženjem. Kroz ove reči, Njegoš podseća čitaoca na značaj sakramenata u hrišćanskom iskustvu i na transcendentalnu blagost Božju koja se očituje kroz svetu tajnu euharistije.
Luča Mikrokozma tako postaje poezija koja odiše težnjom za univerzalnom istinom i pronalaženjem svjetlosti u duhovnim dimenzijama, u kojoj je Božja dobrota ključni element koji postaje izvor nade i ohrabrenja u suočavanju sa misterijom i mizerijom ljudske sudbine.
Коментари
Постави коментар