Znao sam sklanjati pogled u razgovoru, ne da bi sakrio svoje misli ili osjećanja, nego da ne bih gledao kako me naočigled ali potajno lažu, kako se gase moje nade i uvjerenja, i kako gubim te drage osobe koje su ustima mi blizu, ali srcem daleko.
Kao da sam se stidio u njihovo ime, jer ja nikad ne bih imao snage za takve laži. A možda sam se i pomalo sebe stidio, što nijesam imao tada snage da ih suočim sa njihovim pretvaranjima, pa sam odlučio sumnjati u svoju prozorljivost, sebe utišavoa ne bi li još malo zadržao kraj sebe, u toj samoobmani, i ne bi li kako vrijeme opovrglo moje uvide, i reklo mi kojim slučajem: Ne boj se, samo ti se učinilo.
Коментари
Постави коментар