Пређи на главни садржај

PROSTOR

 Mihailo Lalić je jednom rekao: "Čovjek u nemogućnosti da svoje bivstvovanje produži u vremenu, želi da ga proširi u prostoru, i zato ratuje."
Prostor je jedna nevjerovatno važna dimenizija Duha, o kojoj se malo zna i propovjeda, a svakodnevno se suočavamo sa tim pitanjem. 
Što je Crkva Hristova, nego jedan Prostor, koji se ima ispuniti, ispuniti Duhom Isusa Hrista. Jer nema ispunjenja bez praznine prostora. I taj Prostor nije samo neki trodimenzionalni kordinatni sistem, on je i onaj "bezdan koji bezdana doziva", ona unutrašnja dinamika Svetog Trojstva, ali itekako predstavlja i ona "Velika vrata" koja su se otvorila apostolu Pavlu za djelovanje, teritorija koju neka crkva treba da "osvoji" za Boga. 
Ne piše li na početku Biblije "množite se i napunite zemlju", a na kraju "idite do kraja zemlje, i učinite sve narode učenicima mojim".  Znači Bog je zainteresovan kao i svaki Car, da svoje Carstvo Nebesko prošiti u prostoru. Taj prostor mi je davno pokazao u Duhu, za Crnu Goru.
Zato, u meni stoji glad da udjem u njega i da zauzmem taj brisani prostor, koji se kristalno jasno se vidi. Otud ovo naše djelovanje, duhovna bitka koja se vodi, da se taj prostor zauzeme za Carstvo Isusa Hrista. 
Naše je samo da kucamo, da kopamo, da napravimo prazan prostor svojom vjerom, da otvorimo procjepe u Duhu, kao one jame u Dolini blagoslova
2. Kr. 3:16-18: "I reče: ovako veli Gospod: načinite po ovoj dolini mnogo jama. Jer ovako veli Gospod: nećete osjetiti vjetra niti ćete vidjeti dažda, ali će se dolina ova napuniti vode, te ćete piti i vi i ljudi vaši i stoka vaša. Pa i to je malo Gospodu, nego i Moavce će vam predati u ruke."

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
1 коментар
Прикажи све

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz
1 коментар
Прикажи све

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski
Постави коментар
Прикажи све