Ove godine je lješnik rodio više nego ikad prije, valjda zbog neuobičajnog hladnog proljeća i kišnog ljeta. Razgranao se, nabujao, postao poput ogromnog žbuna. Donio je i dosta krupnog ploda. I danas dok skupljam dio ovih koštunjavih plodova, koje je na zemlju oborila prošlonedjeljna oluja razmišljam: kako je Tvorac stvorio takvu biljku? čije je sjeme obavijeno malim drvenastim oklopom, koje ne puca lako. Oluja je možda uništila mnoge mekane i sladunjave voćke u našem dvorištu, ali ne i ove lješnike, koji imaju te svoje oklope.
Pomislim, kako ima i takvih ljudi, koji su kao ovaj lješnik, kruti, učaureni i zatvoreni. Možda djeluju povučeno, hladno i tvrdo, ali to ima svoju svrhu, nije to loše kako često mislimo. To se tek vidi u olujnim danima, danima nevremena i tuče, kada mnogo toga pada i propada, ali ne i ljudi-lješnici. Ako su i oboreni, oni nijesu uništeni. Oni prkose i čekaju svoje drugo vrijeme, oni čekaju svoje vrijeme, čekaju one prave za kojima će pući, pred kojima će se slomiti i raspasti. Samo pred onima koji znaju da prepoznaju njihovu pravu vrijednost, da se u njima krije ukusan plod i srce mekano. Oni čekaju jak udarac ljubavi, i samo se pred jačinom daju, samo se pred snagom njihov oklop drobi, puca i nestaje. Oni u dubini svog srca razumiju, da njihova zatvorenost ima svrhu, da ih kao kapsula sačuva do punine vremena, do vremena pravog pritiska, unutrasnjeg ili spoljnjeg, da bi se otvorilo nova dimenzija njihovog življenja, da bi rodili novo stablo i produžili svoje bivanje u vremenu ili prostoru.
Oni razumiju, da i nevolja i udari imaju smisla kao što je imala i njihova zatvorenost. Za jedno vrijeme - vrijeme rasta i sazrijevanja. Tek nakon toga, njihova zatvorenost dobija smisla, odnosno otvorenost u onoj prethodnoj zatvorenosti nalazi smisao svoga postojanja. Jer ne bi je Gospod ni dao, da mu nije bila nužna u ovom promjenjivom, turbulentnom i surovom svijetu i vremenu.
Коментари
Постави коментар