Пређи на главни садржај

Nikad više

Pismo Crne Gore Srbiji (poslije razvoda, oko imovine i djece)

Pisao sam pjesme o našoj ljubavi, veličao ono što nas spaja, čeznuo za zajedništvom, sanjao o zajedničkim poduhvatima, slobodi, ravnopravnosti i jedinstvu.
U toj borbi sam otvorio svoj dom, dao svega sebe, po cijenu pogibije i nestanka, sjećaš se one Badnje večeri 1916. Nesebično i naivno stao u tvoju odbranu i zaštitu, rekao u pismima iz bolnice: hej, ne boj se, sve je moje i tvoje, sve ću dati i uraditi za nas.  Nijesam slušao taj nemir u svom srcu, nijesam mario za one koji su me upozoravali na tebe i tvoje proračunato srce. Valjda su sve iznevjerene ljubavi iste. 
Svega me je koštala ta borba za tebe, iscrpljen, ranjen i bolestan pa sam i morao da nadjem spas i utočište, da bih preživio. I onda, desilo se sve čega sam se bojao, ti si draga moja iskoristila trenutak moje slabosti, i okrenula sve moje protiv mene. Vješto si napravila tajne dogovor sa nekim moćnim ljudima da bi sačuvala i obezbjedila svoju poziciju i svoj plan. Pozivala si se na moje riječi ljubavi, vješto lojalne tebi nagradjivala one druge osudila, zastrašila i udarila, da bi sve zauzela, i nazvala svojim imenom. 
To nije bilo jedinstvo, to je bilo prisajedinjenje tebi, pa si prisvojila i sve moje, bez moje volje, sklopivši bračni ugovor u mojem odsustvu. No, nije boljela moja iznevjerana nada i nepravda, niti ovih sto godina samoće, koliko boli što i danas mašeš onim mojim pismima i pjesmama, kao da su ti one alibi za tvoju neodgovornost. 
Pa i sada kada dolazim po svoje, kada više ne želim biti sa tobom, kada samo želim da zaboravim na sve, da povratim i obnavim ognjište pradjedovsko, ti si dovela i moju djecu, i komšije i sudije da se sudiš, prijetiš, pozivaš se na dane moga zanosa i požrtvovanosti, kao da iko može steći pravo na tudjoj žrtvi i ljubavi, a posebno neko ugovoreno doživotno izdržavanje, bolje reći iživljavanje!? 
Šta hoćeš, nije ti bilo dovoljno što smo stekli, nego hoćeš i dalje mene i sve moje da koristiš i svojataš. Kako može biti "mirna državina" i "odrżaj", na iznevjerenoj ljubavi. To nije tvoje pravo, to je samo moja moja dobra volja ili nevolja. 
A ti i djecu okrenula protiv mene, ono što sam ljubav nazivao tvojim imenom, treba da se odriču očevoga. A ti si ona koja se odrekla naše ljubavi, onog dana kada si se odrekla onog koji te je volio, koga je slomio tvoj hladan "kraljevski" zagrljaj, poput stiska bogomoljke koja ubija ljubavnika svoje duše nakon što je zadovolji njene prohtjeve. 
Ti nijesi htjela život samnom, nego život za tebe, zato ne znaš što je istorija na koju se pozivaš u mojim gorskim vijencima, jer ne razumiješ što si mi uradila. Brak je ništavan ako je iz koristi, ko i svaki ugovor bez dobre volje. 
Ne želim više da gledam tvojim očima ni sebe ni Nebo iznad mene, jer vidim ispred sebe cijeli svijet bez tebe. Zbog svega ovoga cijenim sve ono što me razlikuje od tebe. Mogu da ga zamislim i mogu da mu se radujem. Zato ti ne dam pravo da me poričeš pred djecom, da mijenjaju prezime, da nose neke tudje kape i majice, sve samo da bi se svojim odricanjem umirila tvoja nemirna savjest. 
Ne, ako sam i bezglavo postupao, ne marim, sam sam plaćao svoje ljubavi i greške, ali više ne, dosta je, što je bilo bilo je. 
Nikad više.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski