Mnogo je raširena teorija o urođenosti karaktera, dobrote i ljudskosti. "Neko je soj, a neko nesoj". Naravno, Sv.Pismo poznaje dimenziju duhovnog naslijeđa, koja umnogome determiniše naše živote i postoji nasljedivost nekih sklonosti, temperamenta i inteligencije... Ali svoditi to na filozofiju da se dobar čovjek ili fukara "radja" a ne postaje, to je potpuno obesmišljava pitanje odgoja, obrazovanja i vaspitanja, i u konačnom "oslobađa" lične odgovornosti za naše odluke, za naš lični razovoj i učinjena djela. Svi su krivi (pa i Bog) samo ne ja, po sistemu, "Bože ti si kriv što sam ja ovakav" ili "ah, što ću, takav sam". Izgleda je nacizam i neki ideolozi 20og vijeka ostavili mnogo više posljedica nego smo ih svjesni.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар