Riječ

Postoje neke misli i riječi koje se s pravom zovu duboke. Jer su slojevite. Na površini iliti na prvu ruku su nerazumljive, pa čak nerazumne ili trivijalne. Onda dođe dan kada ta ista sintagma dobije neki smisao, kada si zagrebao po površini i ispod rđe si nazreo sjaj čeličnog sječiva.
A onda te zaintrigira pa počneš da skidaš taj sloj proučavajući je, mantrajući o njoj, desi se fleš u tvom umu, bljesak pred očima. Otkrovenje. Pa vikneš wow, kakva duboka istina, kakva mudrost. Sjajno!
Ali onda dođe neka prelomna životna situacija, kriza životna, kada se tvoje se biće raspolućuje i grči. Ako bi samo krenuo dublje ka njoj, osjetio bi udar poput munje. Misao te pogodila direktno u srce. U pleskus. Pa osjetiš i neku čudnu bol koja se razliva svud po tebi, plačeš ali bi se ujedno i smijao i vrištao. Kao kada majka ugleda čedo poslije porođajnih muka. Tako i ti dođeš do nutrine one riječi, kako kakav biser na dnu mora u slomljenoj školjki.
Međutim, podigneš oči, ali tamo više nema ni sječiva, ni zlatnog sjaja, ni bljeska, ni radosti, ni plača. Otireš suze sa lica, i preneraženo nego ugledaš Nekog. Ta duboka istina nije neka činjenica,, neka objektivna stvarnost. Nego Osoba.  I vidiš, kako ti se smiješi. Jedno Lice poznato, blago i očinsko. I shvatiš da je On oduvjek čekao tu. Tebe. Mene. Poslao nam je bio onu Riječ, poruku natopljenu Svojim Duhom Svetim. Šifriranu, kodiranu samo za svoju, koju će razmjeti Njegova djeca. Da bi ti osvijetlio put, da bi se znali vratiti kići, Da bi ga pronašli, Oca i onoga kojega je poslao po nas.
Logosa. Boga Sina. Hrista Boga. Isusa.