Postoje neke misli i riječi koje se s pravom zovu duboke. Jer su slojevite. Na površini iliti na prvu ruku su nerazumljive, pa čak nerazumne ili trivijalne. Onda dođe dan kada ta ista sintagma dobije neki smisao, kada si zagrebao po površini i ispod rđe si nazreo sjaj čeličnog sječiva.
A onda te zaintrigira pa počneš da skidaš taj sloj proučavajući je, mantrajući o njoj, desi se fleš u tvom umu, bljesak pred očima. Otkrovenje. Pa vikneš wow, kakva duboka istina, kakva mudrost. Sjajno!
Ali onda dođe neka prelomna životna situacija, kriza životna, kada se tvoje se biće raspolućuje i grči. Ako bi samo krenuo dublje ka njoj, osjetio bi udar poput munje. Misao te pogodila direktno u srce. U pleskus. Pa osjetiš i neku čudnu bol koja se razliva svud po tebi, plačeš ali bi se ujedno i smijao i vrištao. Kao kada majka ugleda čedo poslije porođajnih muka. Tako i ti dođeš do nutrine one riječi, kako kakav biser na dnu mora u slomljenoj školjki.
Međutim, podigneš oči, ali tamo više nema ni sječiva, ni zlatnog sjaja, ni bljeska, ni radosti, ni plača. Otireš suze sa lica, i preneraženo nego ugledaš Nekog. Ta duboka istina nije neka činjenica,, neka objektivna stvarnost. Nego Osoba. I vidiš, kako ti se smiješi. Jedno Lice poznato, blago i očinsko. I shvatiš da je On oduvjek čekao tu. Tebe. Mene. Poslao nam je bio onu Riječ, poruku natopljenu Svojim Duhom Svetim. Šifriranu, kodiranu samo za svoju, koju će razmjeti Njegova djeca. Da bi ti osvijetlio put, da bi se znali vratiti kići, Da bi ga pronašli, Oca i onoga kojega je poslao po nas.
Logosa. Boga Sina. Hrista Boga. Isusa.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар