Znam neke duše

Znam neke duše koje su razapete između svoje želje za slobodom i sopstvene nesigurnosti. U tom paradoksu htjenja između intuicije i želje za sigurnošću, između strasti i mira, deklarativno odbijajući ulogu žrtve iznova će se postajati robovi svega onoga što im daje sigurnost u ovom svijetu stihija, pa makar i lažnu.
I onda do novog impulsa života, koji će ih uplašiti svojim mogućnostima. Ne neće imati hrabrosti da zakorače i prihvate tragiku ali i blagoslov slobode, radije će je kriviti jer je nepravedna, jer boli i obeshrabruje. Ne shvatajući da ako ne prinese sebe na živu žrtvu onom što vjeruje i voli, da će ostati žrtva svih elemenata nužnosti ovoga svijeta na kojim je izgradila svoje navodno utočište. Igraće tu ulogu zrtve prije ne nego se zrtvovati zaista, jer lakše je pridobiti sažaljenje ovoga svijeta nego njegovu osudu.
I sve bi to bilo dobro u tom privremenom skrovištu, da nije trenutka bolne tišine i suočavanje te sirote duše sa svojim nemirom i strahom. Za trenutak bi pred očima minula blijeda sjenka sjećanje da onda kada je mogla, kada se podigao vjetar, nije pokušala, nije se otisnula! Sačuvala je ovaj svijet i svoje utočište ali je izgubila sebe i svoj put.