Znam neke duše koje su razapete između svoje želje za slobodom i sopstvene nesigurnosti. U tom paradoksu htjenja između intuicije i želje za sigurnošću, između strasti i mira, deklarativno odbijajući ulogu žrtve iznova će se postajati robovi svega onoga što im daje sigurnost u ovom svijetu stihija, pa makar i lažnu.
I onda do novog impulsa života, koji će ih uplašiti svojim mogućnostima. Ne neće imati hrabrosti da zakorače i prihvate tragiku ali i blagoslov slobode, radije će je kriviti jer je nepravedna, jer boli i obeshrabruje. Ne shvatajući da ako ne prinese sebe na živu žrtvu onom što vjeruje i voli, da će ostati žrtva svih elemenata nužnosti ovoga svijeta na kojim je izgradila svoje navodno utočište. Igraće tu ulogu zrtve prije ne nego se zrtvovati zaista, jer lakše je pridobiti sažaljenje ovoga svijeta nego njegovu osudu.
I sve bi to bilo dobro u tom privremenom skrovištu, da nije trenutka bolne tišine i suočavanje te sirote duše sa svojim nemirom i strahom. Za trenutak bi pred očima minula blijeda sjenka sjećanje da onda kada je mogla, kada se podigao vjetar, nije pokušala, nije se otisnula! Sačuvala je ovaj svijet i svoje utočište ali je izgubila sebe i svoj put.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар