Пређи на главни садржај

Vakat je Gospode!

Dok čovjek ne zadobiju cjelovitost duše, ne može ići naprijed. Dok god u njegovom srce ima dvojbe, sumnji i straha, dok jednom ide naprijed drugom nazad, dok god ne govori ono sto misli i osjeća, i ne radi ono što što govori jer ima dileme u pogledu svojeg identiteta, ciljeva, volje i vjere neće okusiti blagoslova i pobjede.
Tako i ovaj naš crnogorski narod dok god ne riješi pitanje svoje crkve, neće znati da li da ide naprijed ili da se vraća. Lomiće se, tumarati i posrtati pod svojim sumnjama i nevjerama.
Svake izbore do sada na državnom nivou pratilo je neko krupno državotvorno pitanje, od pitanja za državne zajednice sa Srbijom, pa preko nezavisnosti, ustava, pa kandidature za EU, i sad posljednjeg članstva u NATO.
Eh kada bi dao Bog da se za predsjedničke izbore 2018.godine stavi napokon i crkveno pitanje na dnevni red društvene agende.
Da se razumijemo, rješavanje crkvenog pitanja nije pitanje našeg odnosa prema Bogu, to je intimna stvar svakog pojedinca. Ne može neko u drzavi tu da "pomogne" jet svako za sebe to pitanje mora da odgovori.

Crkveno pitanje je par ekselans političko pitanje, pitanje spremnosti jedne nacije da odgovori na svoje posljednje ali i suštinsko pitanje, da bi došla ta cjelovitost u srcu našeg nacionalnog bića. To je skup političkih odluka da jedna nacija zavrsi svoj proces uoblicavanja. Kada dode ta cjelovitost , knda nema raspinja energije, resursa, vremena i ljudi, dolazi sigurnost, dolazi mir i spokoj.
Crkveno pitanje je pitanje naše stabilnosti i prosperiteta. Jer nije samo taj pasivni princip sigurnosti i mira jedino važan, crkveno pitanje donosi i aktivnu dimenziju, ona je prerogativ drustvene akcije, ona gura jednu naciju naprijed, donosi prosperitet, integritet i suverenitet.
Tako crkveno pitanje nije samo pitanje naše svekolike egzistencije , da li će crnogorci nestati kao narod sa politicke mape istorije, nego i pitanje našeg svakodnog zivota i ekonomskog prosperiteta.  Jer tamo gdje su crkva i država vukli u istu stranu , tamo je cijelo drustvo islo naprijed, nastajalo je blagostanje... Pismo kaze: Gle kako dobro i blagoslovljeno je kad braća zive zajedno, tamo je Gospod odlucio da izlije svoj blagoslov.
Zato, moli te nedostiji sluga Tvoj, pogledaj Gospode milostivo na naš crnogroski narod. Blagoslovi sve političare naše i drzavnike kojima je na srcu rješenje naseg crkvenog pitanja, kojima je naša drzava na srcu i koji joj zele prosperitet, mir i stabilnost.
Vakat je Gospode! Navrsilo se vrijeme posrtanja, hramanja na dvije noge, lažnih kompromisa i laznih dobrocinitelja. Ustani Boze! Dosta je bilo! Daj ovom narodu cjelovito,  jednomisljeno i jednosustveno srce, duh prav obnovi u nama, da zivimo u miru i jednistvu. Na blagoslov naš i naše djece!
Smiliju se Oče!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski