Saradjivajuci sa nekim stranim konsultantima dok sam radio u Vladi, objašnjavali su mi fenomen "percepcije". U politici (a tako i ostalim oblastima javnog djelovanja, pa i vjeri) nije važno kakvo je stvarno stanje nego kakva je percepcija stanovništva te stvarnosti. Tako čuveni Transparency International u svom Globalnom izvještaju mjeri Index percepcije korupcije, a kakvo je stvarno stanje to je već pitanje. Mjeri se samo percepcija!
Navešću glup primjer, ako neko ode na sud i realno izgubi spor, a advokati koji ga pelješe mu pričaju kako je on apsolutno imao pravo da trazi to sto je trazio ili ga neznaveni drugari tapšu po ramenu i ohrabruju, on gubitak spora odmah objašnjava korupcijom... A je li ili nije bilo korupcije, koga više briga. Sve i da se ubjeđuješ i dokazuješ ne pomaže.
No, sve ovo navodim jer razmisljam kako ljudi u CG gledaju na duhovno stanje i o realnim posljedicama svega toga. Za ovaj fenom nije samo bitan odnos realnog stanja i percepcije, nego i percepcije i motivacije. Ljudi vide ono što žele da vide i čuju ono sto žele da čuju. Pa se sve svodi da ovim svijetom upravljaju interesi, pa makar se to odnosilo na crkvu, oni motivišu ljude da stvaraju odredjena očekivanja i drugačije standarde, i spram toga percipiraju stvari i kvalifikuju probleme. I onda više nije bitno što je istina i realno stanje, nego da li su iznevjerena moja očekivanja. Na onoj mapi najsrecnijih zemalja na svijetu ljudi u su najsrecniji mislim u Kostariki, Ekvadoru i sl, mnogo više nego u nekim bogatim zemljama za koje mi mislimo. Ko hoće da vlada našom "srećom" , ne mora nužno da poboljšava realno stanje, dovoljno je da promjeni percepciju tog stanja, da stavi u izgled neku korist ali istovremeno da širi strah, negativne vijesti ili prijetnje i time smanjuje očekivanja. Tako ćemo shvatiti zašto neke crkve kriju šta Biblija govori o nama i šta su standardi koje Bog očekuje, koke je naše naslijedje, da se običan narod ne bi osvijestio, da mu ne bi narasla očekivanja prema onima koji ga vode i sagledala realno jadna slika naše duhovne zbilje. Zato je važno organizovati malo okupljanja, zapaljivih rodoljubivih govora, malo dihvalifikacija za naše neprijatelje, onda dobre muzike pića i meze da se ljudi opuste. I eto ključa za sreću. Mnogi će mirne savjesti zadovoljni svojom bogougodnošću napustiti skup. Manjak znanja višak samopouzdanja. Eto porastao je Index percpecije.
A onoga koji bude došao da im kaže istinu, njega će naravno, kao što su i najpravednijeg čovjeka koji je hodao zemljom, razapeti na krst. Zar si došao prije vremena da nas mučiš.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар