Suština duhovnosti je uspostavljanje ispravnog odnosa. Odnosa ljudi sa Bogom i odnosa medju ljudima. Danas je na repertoaru nekakava narcisoidna spiritualnost, koja je sama sebi cilj, kojoj ništa nije sveto osim sopstvene sreće i satisfakcije. Koja kaže ja mogu i sam/a u kući/keliji da meditiram o Bogu i čitam, šta će meni ko drugi, šta će mi zajedništvo (crkva, drzava, brak, porodica i dr.). Ali Hrist se nije držao oholo svojeg jedinstva i jednakosti sa Ocem i Duhom Svetim, nego je uzeo obličje sluge i spustio se među nas da bi nam posluzio i donio spasenje... Tako i tvoja i moja osama pa makar ona bila tjesan odnos sa Bogom, ako ne rezultira silaskom medju ljude i unapredjenje odnosa, prevazilaženjem barijera i podjela, bratstvom i jedinstvom medju ljudima, onda to nije duhovnost. Samo kroz odnos sa Bogom i jedni s drugima mi možemo spoznati sebe. Nikakvo poniranje u sebe i samoanaliza bez uspostavljanja odnosa ne vodi otkrovenju. Nijesmo bogovi da bi se sami sobom odredjivali. Svakako, molitva u kleti i meditiranje nad Pismom je nužna kao vazduh koji dišemo ali samo kroz ostvarenje i refleksiju u odnosima (vertikale i horizontale) mi dolazimo do spoznanje sebe i svojeg identiteta kao Djetata Bozjeg, i sto je još vaznije smisla i svrhe našeg života na zemlji.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар