E ovo zapamtite! Ovo je jedna od najdubljih istina koju sam spoznao u svom hodu sa Bogom.
Od Boga dolazi i htjeti i moći. Kada Gospod odluči da nekog blagoslovi, najprije mu stavi želju u srce da bi mu mogao dati blagoslov. Medjutim, kada se rodi jaka želja u našem srcu, mi odmah krenemo da tražimo satisfakciju, zadovoiljenje a nemamo karakter i nemamo moć da taj blagoslov primimo i da ga zadržimo. Samo bi nas sablaznio ili skršio.
Onda mi ljudi ugledamo surogat, nešto što bi moglo da liči kao zadovoljenje te želje, i tješimo se da je ta želja od Boga, i slavimo Boga kako se čuda dešavaju. Ali ne shvatamo da i kada je želja istinita i legitimna problem je samom sredstvu zadovoljenja želja, a još češće u načinu i sredstvima. I umjesto da u vjeri i strpljenju čekamo na drugi dio obećanja, mi nestroljivo krećemo da se borimo, da se laktamo, da u grču činimo sve da bi to nešto dobili što zadovoljava našu želju, ne shvatajući i odbijajući pogledati istini u oči da to nije od Boga. To je naše zamešetanije.
I onda se dešavaju porazi, ruševine, fijasci i razočarenja. Na kraju kao da i zamre ona želja, nema ničeg na vidiku, isprazni se srce i isprazne ruke. A Bog sve vrijeme čeka, vreba priliku kada ćemo stati, kada ćemo podići pogled i isprazniti ruke da bi nam dao moć da primimo blagoslov. I kada se dobro izranjavamo, ako ostanemo vjerni, pa pustimo da nas prodju talasi bijesa, pa onda talasi očaja i razočarenja , i i ona faza kada sve počne da nestaje, kada se utišaju emocije, zamire zadnja nada i na kraju neka svejednoća. Kažeš: Ma više mi nije stalo.
I baš onda kada su sjećanja zamrla, i kada zaboraviš da je ikad tvoje srce gorjelo u želji za tim nečim, otvara se prilika za Boga. Pustinja se završava, pročišćeni primamo snagu i primamo ispunjenje želje. Stiže blagoslov kao proljećnja jaka kiša. Iznenada, na takav čudesan i božanski način, da nesumnjivo možemo mi ali i svi oko nas reći, ovo je nesumljivo čudo, ovo je samo Bog mogao poslati. Kada sam prestao se truditi, kada mi više nije bilo ni stalo, i kada se više nisam nadao, primo sam ovo što je potpuno drugačije nego što sam zamišljao, ali je baš ono što sam oduvjek trebao, što zadovoljava najdublju želju moga srca... To je pravo uživanje u blagu za koje ne moraš da se grčiš, da se mučiš i da strahuješ. To je blagoslov. On obogaćava, a ne prati ga nikakva muka. Samo takvo ispunjenje donosi mir i spokojstvo, donosi radost, donosi slobodu i ljubav.
Shvatamo da samo On koji nas je stvorio, koji je utisno dio svoje duše u naša tjelesa, proniče naše nadublje slojeve duše i poznaje stvarne želje našeg srca, i kadar je da ih ispuni. Samo On zna tačno šta je nama potrebno i kada nam je potrebno, jer nije potrebno da ti je "stalo" da bi bio srećan. Potrebno je da uživaš tako u blagoslovima, da te ona ne zarobljavaju, da uvjek ostane dovoljno mjesta u srcu za NJega i za zahvalnost Njemu, koji je darodavac, koji je Otac Nježni koji poznaje svoju djecu i koji vapi za prilikom da nas blagoslovi. Samo ovaj Božiji način po životu u vjeri i strpljenju donosi silu i karakter koji može primiti velike stvari, ali tako da naše srce uvjek buide vezano za Darodavca a ne samo tim darom. Jer samo On, od koga dolazi i htjeti i moći, je naša najdublja potreba i naše jedino i najveće ispunjenje.
Od Boga dolazi i htjeti i moći. Kada Gospod odluči da nekog blagoslovi, najprije mu stavi želju u srce da bi mu mogao dati blagoslov. Medjutim, kada se rodi jaka želja u našem srcu, mi odmah krenemo da tražimo satisfakciju, zadovoiljenje a nemamo karakter i nemamo moć da taj blagoslov primimo i da ga zadržimo. Samo bi nas sablaznio ili skršio.
Onda mi ljudi ugledamo surogat, nešto što bi moglo da liči kao zadovoljenje te želje, i tješimo se da je ta želja od Boga, i slavimo Boga kako se čuda dešavaju. Ali ne shvatamo da i kada je želja istinita i legitimna problem je samom sredstvu zadovoljenja želja, a još češće u načinu i sredstvima. I umjesto da u vjeri i strpljenju čekamo na drugi dio obećanja, mi nestroljivo krećemo da se borimo, da se laktamo, da u grču činimo sve da bi to nešto dobili što zadovoljava našu želju, ne shvatajući i odbijajući pogledati istini u oči da to nije od Boga. To je naše zamešetanije.
I onda se dešavaju porazi, ruševine, fijasci i razočarenja. Na kraju kao da i zamre ona želja, nema ničeg na vidiku, isprazni se srce i isprazne ruke. A Bog sve vrijeme čeka, vreba priliku kada ćemo stati, kada ćemo podići pogled i isprazniti ruke da bi nam dao moć da primimo blagoslov. I kada se dobro izranjavamo, ako ostanemo vjerni, pa pustimo da nas prodju talasi bijesa, pa onda talasi očaja i razočarenja , i i ona faza kada sve počne da nestaje, kada se utišaju emocije, zamire zadnja nada i na kraju neka svejednoća. Kažeš: Ma više mi nije stalo.
I baš onda kada su sjećanja zamrla, i kada zaboraviš da je ikad tvoje srce gorjelo u želji za tim nečim, otvara se prilika za Boga. Pustinja se završava, pročišćeni primamo snagu i primamo ispunjenje želje. Stiže blagoslov kao proljećnja jaka kiša. Iznenada, na takav čudesan i božanski način, da nesumnjivo možemo mi ali i svi oko nas reći, ovo je nesumljivo čudo, ovo je samo Bog mogao poslati. Kada sam prestao se truditi, kada mi više nije bilo ni stalo, i kada se više nisam nadao, primo sam ovo što je potpuno drugačije nego što sam zamišljao, ali je baš ono što sam oduvjek trebao, što zadovoljava najdublju želju moga srca... To je pravo uživanje u blagu za koje ne moraš da se grčiš, da se mučiš i da strahuješ. To je blagoslov. On obogaćava, a ne prati ga nikakva muka. Samo takvo ispunjenje donosi mir i spokojstvo, donosi radost, donosi slobodu i ljubav.
Shvatamo da samo On koji nas je stvorio, koji je utisno dio svoje duše u naša tjelesa, proniče naše nadublje slojeve duše i poznaje stvarne želje našeg srca, i kadar je da ih ispuni. Samo On zna tačno šta je nama potrebno i kada nam je potrebno, jer nije potrebno da ti je "stalo" da bi bio srećan. Potrebno je da uživaš tako u blagoslovima, da te ona ne zarobljavaju, da uvjek ostane dovoljno mjesta u srcu za NJega i za zahvalnost Njemu, koji je darodavac, koji je Otac Nježni koji poznaje svoju djecu i koji vapi za prilikom da nas blagoslovi. Samo ovaj Božiji način po životu u vjeri i strpljenju donosi silu i karakter koji može primiti velike stvari, ali tako da naše srce uvjek buide vezano za Darodavca a ne samo tim darom. Jer samo On, od koga dolazi i htjeti i moći, je naša najdublja potreba i naše jedino i najveće ispunjenje.
Коментари
Постави коментар