субота, 08. јул 2017.

AKO UČINIŠ KOLIKO MOŽEŠ UČINIO SI ŠTO TREBA

Prepricacu jednu pricu o jednom mladiću koji je došao na farmu da sebi nadje posao, smještaj i hranu. Farmer mu reče da nema baš potrebe za radnom snagom, ali ga upita šta umije? Mladić reče: „umijem da spavam za vrijeme olujnih noći“. Framer se zaprepasti, ali mu se svidje ovaj „čudni“ momak, pa mu reče: „Ako ti ne smeta da spavaš u ambaru, jer nemam prostora u kući, onda si dobio posao“. Farmer je bio vrlo zadovoljan sa radom ovoga momka bio je vrlo vrijedan i temeljit. Ali jedne noći, dok je farmer išao da spava, čuo je momka kako i dalje radi oko ambara i kuće. I usred noći, podigla se silna oluja, koja je znala u tim krajevima da dodje i da napravi štetu, digne krovove kuća, obori ambare i sl. Trebalo je ustatiti i zamandaliti svaki prozor i vrata. Ustade da probudi momka da uradi taj posao. Dodje do vrata, zvao ga je, lupao, ali je ovaj i dalje čvrsto spavao. Farmer pobjesne, na mladića, koji se tako neodgovorno ponese, i crvsto odluci da ga sjutra otpusti sa posla, u sebi ponovi kroz zube: „uistinu ovaj zna da spava za vrijeme olujnih noći“. Cim svanu farmer izadje da vidi koliku je štetu napravila oluja. Kad se iznenadi, sve je bilo cakum pakum, svi prozori su bili zatvoreni, vrata obezbjedjena i ostalo je bilo obezbjedjeno. Onda shvati, da je momak do kasno radio, obezbjedjujuci u potpunosti objekat, URADIO JE SVE ŠTO SE MOGLO URADITI, i onda je čvrsto spavao, i za vrijeme olujnih noći.

Više puta sam u životu stajao pred izazivom, kada treba uraditi ono što je očigledno, a ljudi oko tebe ti govore da je nemoguče. To krizno mjesto je "planina izgovora". Planina pred kojem su mnogi prije zastali i obeshrabeni počeli da smišljaju izgovore umjesto da pronalaze pukotine mogućnosti i nastave da čine male korake. 
Te planine su one priče kako nema ljudi, kako nema para, kako nema političke volje za to, da se to već pokušalo prije 20 godina i da se nije uspjelo, da to neće podržati taj i taj itd..
Treba začepiti uši za sve, i odbaciti to kao laž, jer nije isto. Postoji jedna bitna razlika. Razlika je u vjeri i viziji. Vjera i vizija čini svoje, ona pomjera planine, ali pod jednim uslovom. Taj uslov je u objašnjen u onoj izreci svetog Petra Cetinjskog "ako ùčiniš koliko možeš, učinio si što treba".
Ako prestaneš da kukaš, prestaneš da smišljaš izgovore, pa počneš činiti sve što možeš. Samo je to ono što si trebao učiniti a ne ono što drugi misle da je trebalo i moglo.
Kada činis ono što možeš na plemenitom zadatku, a što je u tvojoj vlasti i nivou odgovornosti da učiniš, to je ona "dobra, ugodna i savrsena" Bozja volja za tebe. 

Jer sveti Petar, ovim očinskun savjetom opominje ali i tješi. Želi reći, ne gledaj na resurse koje nemaš, ne gladaj na podršku koju nemaš, ne gledaj na ljude i novce koji ti trebaju a koje nemaš, samo učini ono sto je do tebe. To je dovoljna i potrebna mjera svemu, to je ono "zrno gorušice" o kome govori Isus, koje pomjera planine. To je ono što uvodi u mir, sto uspokojava našu savjest kad nas optužuju i koja hrabri. Samo u tom stavu "učinio sam što je do mene" mi možemo kao onaj mladić sa početka, spokojno leći i počivati u sred oluje. A Gospod "milome svome u snu daje."